Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče
Priča o Marinku Vukobratoviću (35), koji je prošao i vidio svijeta pa se iz užurbanog Zagreba preselio i na ličku djedovinu u Grabušiću kraj Korenice uskočivši iz tenisica u blatnjave čizme, baš je onako prava romantičarska, makar se iza nje kriju težak rad i briga o desetak konja, 60 ovaca i pet simpatičnih komada škotskog visinskog goveda, ali i neviđena sreća ovoga poljoprivrednika. Valja naglasiti da je vrijedni domaćin od oronulog drvenog kućerka stvorio pravi mali turistički kutak vrijedan divljenja.
- Dobar dan, Marinko Vukobratović? - upitasmo prema mladiću koji je s livade vodio konja znojnog od galopa.
- Ne, ne, London! - odvrati on široka osmijeha, stavljajući u prvi plan svojega riđana.
Nedostajala mu lička zelena boja
Simpatični mladić spada u red onih koji su napravili potpuni životni zaokret, a ta mu je odluka bila najvažnija i najbolja u životu. Rođeni je Koreničanin, u Grabušiću su od osamdesetih godina njegovi roditelji održavali djedovinu, nisu držali nikakve životinje niti su se bavili poljoprivredom većom od jednoga povrtnjaka. No sva ta silna polja, šume, životinje, mir i sloboda koju nosi život na selu cijelo su vrijeme bili pritajeni u Marinkovu srcu. Jednog dana, kada su emocije iz grudi došle do razuma, povratak na selo bio je neizbježan.
- Nakon dvije godine Zagreba, pa odrađene konobarske sezone u kojoj sam radio i 420 sati mjesečno, 2013. godine sam otišao na Maltu u posjet bratu, pa ostao četiri godine, ondje sam također konobario. Onda sam se zbog djevojke Maje, koja mi je danas supruga, odlučio vratiti. Osim nje, nedostajala mi je ova zelena boja - govori Marinko pokazujući prema poljima koje nas okružuju.
Vratio se Marinko iz svijeta, ali prvo na sivi zagrebački asfalt. Maja je radila u banci, a on kao turistički vodič koji je svakodnevno iz glavnoga grada vodio turističke ture na Plitvice pa bi se istoga dana vraćao u Zagreb. Neko vrijeme su stvari funkcionirale, a onda su mladi supružnici shvatili da to ipak nije to. Pogotovo kada im se rodila Elena (5), a kasnije je došao i Arsen (3).
Stižu engleski punokrvnjaci
- Otvorio sam OPG i onda 2019. godine, taman prije pandemije covida, započinjemo naš život na selu. Da je u početku bilo lako - nije. Živjeli smo u Korenici, a krenuo sam sasvim sam s temeljitom obnovom drvene kuće, koja je bila u katastrofalnom stanju, sa zemljanim podom, s dvije sijalice i bez vode, onda mi je još vjetar skinuo krov. Zapravo je ostao samo kameni zid i zdrave grede, ali sasvim dovoljno za kostur budućega projekta - govori nam Marinko, koji istu tu kuću danas iznajmljuje za oko 250 eura za noć.
Paralelno je počeo za imanje nabavljati životinje, krenuo je sa stadom ovaca, pa su stigle krave simentalke, koje je zamijenio škotskim visinskom govedom, a onda i konji.
- Životinje su ujedno u službi turizma jer su naši gosti oduševljeni svime što držimo, konjima pogotovo, tako da ćemo širiti krdo konja. Sada ih je devet, već sam dogovorio nabavku još deset engleskih punokrvnjaka koji su osvajali natjecanja širom Europe, kako u utrkama tako i u preponskim jahanjima. To će biti jedna kooperacija s poslovnim partnerom, ali mogu reći da sigurno idemo u smjeru poboljšanja ponude jahaćih konja na području Like - otkriva nam Marinko dodajući da bi bio grijeh ne iskoristiti potencijal koji pruža Lika. Jahanje bi bilo dio šire turističke ponude koja bi uključivala i gastroponudu te doživljaj Like u svoj njezinoj punini.
Gosti su mu ako gledamo sezonu uglavnom stranci, stižu iz zemalja od Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske i Finske pa sve do SAD-a i Australije. No ostatak godine pretežito dolaze domaći gosti, a u zimskim mjesecima posjećenost dosta ovisi o snijegu - ako ga ima, interes je mnogo veći.
- Svakako su to i gosti Plitvičkih jezera, koji obavezno jedan dan provedu na izletu u parku, no i okolica je vrlo sadržajna, pa to budu posjeti bivšem aerodromu Željava, Dolini jelena, ziplineu Pazi medo!, špiljama. Isto tako, mi smo na 45 minuta vožnje do mora, Posedarja, Starigrada i sat do Zadra, pa i tamo odlaze na jednodnevne izlete. Uživaju na moru, a onda ovdje spavaju na 10 stupnjeva i pokrivaju se poplunima - priča nam Marinko.
Ode u grad trošiti baterije
Vrijedni Vukobratovići drže i pčele te prave pekmeze. Zbog nepredviđenih okolnosti i promijenjene klime ne drže sva jaja u istoj košari, nego imaju širok raspon rada.
- Bili smo fokusirani na prodaju janjaca, no kada je došla pandemija covida, nisu radili restorani i pala je prodaja. Tada su se tražili zdravi domaći proizvodi, med, propolis te domaći čajevi. Prošle godine nije bilo šljiva, pa ni pekmeza i rakije, tako da nastojimo imati šaroliku ponudu - objašnjava Marinko.
Zaposlenik svojega OPG-a je sada već pet godina. Za svojim životnim zaokretom ne samo da nije zažalio nego mu ne pada na pamet ni pomišljati na stari život.
- U prvoj godini supruga je još radila u Zagrebu u banci, preko tjedna bi bila tamo, a dolazila bi vikendom, ja sam se brinuo o kćerkici. Onda je tražila premještaj i dobila ga je u Gospiću, tako da smo sada potpuno fokusirani na Liku. Odemo mi i sada u grad. Ali znate kako kažu oni koji iz grada odu na vikend na selo, da to čine "da bi napunili baterije", tako ja svoje baterije trošim u gradu - prevelik je broj ljudi, gužve, protoka informacija - tako da svaki put samo još više shvatim koliko mi je život na selu lijep i kako se dobro osjećam kao seljak - ponosan je Marinko.
