Piše Miljenko Jergović: Zašto se čudite ocu kojem je kćerka udajom postala ni rod ni pomoz’ bog

Nevjerojatno s kakvom je zlobom u javnosti zbog svojih konzervativnih nazora dočekan onaj ravnatelj osnovne škole u Zagvozdu, Vuksan se preziva. A što je učinio? U školskom je računovodstvu, služeći se kompetencijama ravnatelja, zaposlio udanu ženu, Čapin se preziva, koja mu je jednom bila kćerka. I što bi onda tu bio problem? To što u Hrvatskoj ima i onih koji s ravnateljem Vuksanom ne dijele iste nazore, nego žive u incestuoznim rodbinskim odnosima, pa im jednom rođena kćerka doživotno ostaje kćerka, bez obzira na to što je u međuvremenu nekom drugom muškarcu, koji im nije ni rod ni pomoz’ bog, postala žena.

I onda se, nakon što ravnatelj Vuksan tu defakto tuđu ženu zaposli u svojoj školi, takvi nadignu da mu je ona kćerka. A nije, jer čovjek tem je jasno deklarirao svoje konzervativne nazore - ehej, dvadeset je godina bio načelnik općine Podbablje! - tem nije takav, nastran, kako su nastrani oni da mu, Bože mi prosti, tuđa žena bude nešto u rodu. I to još kćerka.

Ravnatelj Vuksan, dobronamjeran kakvim ga je Bog dao, i sav na svom i o svom, od živog kamena i od škrte zemlje načinjen, držeći se svoga konzervativnog nazora ustvari se drži onog najstarijeg i najizvornijeg od čega su Hrvati u svom katolištvu načinjeni. Drži se razlike između sina i kćeri.

Kada ti se rodi sin, to je onda za cijeli život. Naravno, ako u međuvremenu u kakvom ratu car i domovina ne pozoblju sinove. Sin će ti naslijediti kuću, kućno ognjište i odžak, sin će ti nadograditi kat, podići novu kuću, nastaviti kućnu slavu, rod i prezime. Po sinu ćeš u kuću primiti snahu, do tada tuđu ženu, koja sad postaje nekako tvoja, tojest njegova - i, prema konzervativnim nazorima, ravnatelj Vuksan počinio je grijeh nepotizma kada je u školi zaposlio svoju snahu, tojest nevjestu, dakle kućnu ženu, a ne kada je zaposlio onu drugu koja mu se rodila kao kćerka. Ta mu, pak, po starome nepisanom zakonu, po kojemu smo stvoreni ovakvi kakvi jesmo i oko kojeg se odvila sva naša povijest, nije više ništa, jer ju je kao brižan otac i ugledan domaćin pošteno opremio, dobrim odgojem i dotom (mirazom), i takvu ju, neoštećenu i u svakom pogledu ispravnu, poslao u drugu kuću. Iz te se kuće ona više ne može vratiti. Ne samo zato što joj takvo što neće dopustiti Sveta Mater Katolička Crkva, jer ono što se pred oltarom sastavi, to samo smrt neka rastavi, nego samo ludu svijetu i novinarima onih drugih nazora može na um pasti da bi se ocu bivša kćerka, žena tuđeg prezimena, ponovo na trošak vratila.

Kako bi mogao opstajati i razvijati se svijet u kojemu bi žene napuštale muževe i po više se puta vraćale svojim nekadašnjim očevima? Kako bi to proračunski izgledalo? Kako bi to bilo moguće sa stanovišta tržišne privrede? Nikako, nikako i nikako! Samo u socijalizmu, gdje ništa nije bilo onako kako danas jest, činilo se mogućim da se razvrgavaju brakovi i da se tuđe žene vraćaju svojim bivšim domovima i svojim bivšim očevima, da ih ponovo opremaju mirazom i da ih još jednom udavaju. Zato je komunizam propao, zato se i urušio Berlinski zid, pa se vi samo smijte ravnatelju Vuksanu, koji je tuđu, a ne svoju ženu zaposlio u računovodstvu škole u kojoj je ravnatelj.

Eto, to je cijela priča o jednoj slatko-gorkoj novinskoj aferici. Što je u njoj slatko, a što gorko? Pa slatko je to što je hrvatska stvarnost postala već toliko neozbiljna da se najistaknutiji komediografi njezinih mentaliteta, vječni Ivo Brešan, prije njega Ivan Raos, a još prije Simo Matavulj, te poslije Mate Matišić i Ante Tomić, pred ravnateljem Vuksanom i njegovom ex-kćeri učine nekako bergmanovski uozbiljeni, ohlađeni, okamenjeni. Nemoguće je napisati literarnu lakrdiju, nemoguće je pretjerano se narugati, jer uvijek se tu nađe poneki ravnatelj Vuksan, koji ode nekoliko koraka dalje od svega što bi bili u stanju smisliti svi ti matavulji i tomići, i potreban je samo neki pravi novinar, u ovom slučaju novinarka 24 sata Andrea Topić, da sasluša nešto od onog što ljudske uši još nisu čule, i da to zapiše upravo onako kako je izrečeno, bez ikakvih dodataka, ili, ne daj Bože, komentara. Jer ono što to jest grehota je komentirati.

Nije, međutim, najgore to što je ravnatelj Vuksan takav kakav jest. Niti to što će takav i ubuduće biti, i što će s vremenom biti sve više onih koji su njemu nalik, tako da će ono što danas još uvijek samo u zlobnoj šali predstavljamo kao modelski konzervativizam u Hrvata, postati krajnje ozbiljno i jedino normalno, jer nije li se to već i dogodilo u jednoj Americi, i nije li sam Trump neka vrsta ravnatelja Vuksana dovedenog do svemirskih ubrzanja, najgore je međutim što već sad iza argumenata ravnatelja Vuksana staje cjelokupan sustav. Pokušajte, recimo, zamisliti što bi se dogodilo kada bi razgovor Andree Topić s ravnateljem Vuksanom postao predmetom spora pred hrvatskim sudom, i kada bi sud, svejedno po čijoj tužbi, svejedno oko kakvog merituma, odlučivao o argumentima koje oko rodbinskih odnosa i nepotizma iznosi bivši otac radnice u računovodstvu, dugogodišnji načelnik jedne malene općine i, naravno, član Hrvatske demokratske zajednice.

Zamislimo, recimo, neku od zvijezda hrvatskog pravosuđa, recimo onu gospođu koja je presudila Horvatinčiću da je bio izvan vremena i prostora kada je njegov brod ubijao dvoje ljudi, kako presuđuje je li gospođa Čapin još uvijek kćerka ravnatelja Vuksana. U biološkom smislu, naravno, jest, ali je li ona to i u moralnom, emocionalnom i društvenom pogledu? Je li ona njegova kćerka dok ju zapošljava u svojoj školi? I može li to biti svjetonazorsko pitanje? Iz perspektive pretpostavljene zadarske sutkinje, itekako bi to bilo svjetonazorsko pitanje, pa bi nevoljnik koji se odvaži narugati ravnatelju Vuksanu i njegovoj ne-kćerci gospođi Čapin gadno ograjisao, te bi se izvrgnuo riziku da plati astronomsku odštetu, kojom hrvatsko pravosuđe u dogovoru s političkim režimom kažnjava sve one koji se ne drže općeprihvaćenih vjerovanja. Na sljedećoj sudskoj instanci, dakle na apelacionom sudu, sve bi, pak, ovisilo o tome je li za današnju Hrvatsku, a bogme i za današnji svijet, skandalozno vjerovanje, a onda i na tom vjerovanju zasnovana društvena praksa, da udajom žena prestaje biti kćerka svome ocu. Tad bi vam, pred prijetnjom pravomoćne presude, od goleme važnosti bilo to kako stojite na takozvanim lijevim terazijama. Smatra li vas taj vječno opozicioni, pravednički serkl svojim ili ne. Ako vas, naime, ne smatra svojim, presudu će prešutjeli, i prešutno će prihvatiti i to da žena udajom prestaje biti kćerka svome ocu, jer se time vas, nesimpatičnog, gura niz vodu. Ako, pak, cijelu stvar prešute lijevi pravednici, prešutjet će je i zapadni veleposlanici u Zagrebu, te strani mediji, i apelacioni sud odlučit će protiv vas, a u korist ravnatelja Vuksana i gospođe Čapin.

Zbog svega toga važno je poštovati konzervativne svjetonazore, i ni slučajno se ne rugati njihovim protagonistima. Zbog svega ovog nije šala ono što izgleda kao šala.