PIŠE IVO JOSIPOVIĆ Kakvu Europu želimo?

Prošli sam ponedjeljak primio Štefana Fülea, povjerenika Europske komisije za proširenje. Gospodin Füle je prijatelj Hrvatske i učinio je iznimno mnogo za naš ulazak u Europsku Uniju. Ovaj je put došao dovršiti posao na kojem smo kao zemlja - zajedno s našim prijateljima u EU - intenzivno radili još od 2000. Donio je dobre vijesti. Hrvatska je, rekao je povjerenik Füle u Zagrebu, pokazala da je zrela demokracija, te je “apsolutno jasno da nema potrebe da se monitoring produži nakon 1. srpnja 2013.”

Naglasio je i da je ulazak Hrvatske - koja je morala ispuniti oštrije i zahtjevnije kriterije nego bilo koja druga zemlja - povećao vjerodostojnost samog projekta proširenja EU. Pokazalo se, rekao je, da su ocjene da u Europi prevladava “zamor zbog proširenja”, a u zemljama-kandidatima “zamor od reformi” netočne.

Nije istina ni da Europska Unija gubi atraktivnost za one koji još nisu u njoj. U tom smislu, proces proširenja treba nastaviti, a Hrvatska u tom smislu ima posebnu odgovornost.

Proširenje Unije na cijeli zapadni Balkan u našem je strateškom interesu. Istodobno, to je u strateškom interesu i cijele Europe.

Slušajući gospodina Fülea, osjećao sam ponos i zadovoljstvo što su naši rezultati vidljivi i drugima, njegove sam riječi doživio kao priznanje Hrvatskoj. Kao što sam rekao u izjavi za medije, za taj su uspjeh zaslužne mnoge osobe, i sve važnije hrvatske stranke. Svi smo htjeli ulazak u EU. Oko tog cilja postojao je nacionalni konsenzus. Nakon postizanja nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti zemlje u 1990-ima, ulazak u NATO i EU bio je strateški cilj naše vanjske politike. Ali, on je značajno transformirao i našu unutarnju politiku, naš cjelokupan politički, društveni i gospodarski sustav. Na neki način, izbrisana je razlika između unutarnjih i vanjskopolitičkih ciljeva. Pokazalo se da nije moguće prema van izgledati dobro i uvjerljivo ako se ne dogodi ozbiljna transformacija u unutarnjoj politici.

Ulazak u Europsku Uniju dosad je bio naš najvažniji cilj, ali sad je potrebno da postane instrument, odnosno sredstvo za postizanje drugih ciljeva. Koje to ciljeve želimo postići članstvom u Europskoj Uniji?

Svaka zemlja, pa i naša, želi više sigurnosti. Ulaskom u NATO, a sada i u EU, postižemo taj cilj. U suvremenom svijetu, u kojem sigurnosne prijetnje dolaze iz novih izvora i na novi način (primjerice, kao cyber-prijetnje ili terorizam), sigurnost svake zemlje ovisi o suradnji s drugima. Europska Unija je, među ostalim, i sigurnosna zajednica, u kojoj se razvija osjećaj solidarnosti i međusobne pomoći svih zemalja članica, naročito u pitanjima zajedničke sigurnosti. Male su zemlje, već po prirodi stvari, više korisnici nego stvaratelji sigurnosti u takvim velikim zajednicama. Ali, sve zemlje - male i velike - moraju učiniti što mogu da ne postanu sigurnosni problem, da se ne uruše, da ne ugroze stabilnost europskog gospodarskog, političkog i drugog poretka, da ne dovedu u pitanje prosperitet i sigurnost drugih. Kriza legitimnosti i stabilnosti u bilo kojoj zemlji članici EU imala bi negativne posljedice za cijeli europski projekt. U tom je smislu održanje stabilnog i demokratskog poretka naša obveza, ponajprije prema našem narodu, ali i prema drugima. Ugrožavanje legitimnosti i demokracije u bilo kojoj zemlji članici EU predstavlja sigurnosni rizik i za Hrvatsku.

Ulaskom u EU, podižemo i razinu slobode za naše građane i našu zemlju. Država koja bi ograničavala slobodu svojih građana ne bi bila legitimna, a dugoročno gledano ni stabilna. Stvarajući Hrvatsku, htjeli smo da ona bude slobodna zemlja za sve svoje građane, bez obzira na njihove različitosti. Ulaskom u EU, a uskoro i u šengenski prostor, omogućujemo svim našim građanima da na cijelu Europu gledaju kao na svoj dom. Rušenje granica između nas i ostalih je i najbolji način da upoznamo druge i da drugi upoznaju nas onakvima kakvi smo. Time ćemo smanjiti predrasude i stereotipe na obje strane - i naše prema drugima, i drugih prema nama.

Hrvatska želi Europu bez granica, slobodnu, sigurnu, gospodarski prosperitetnu i socijalno odgovornu. Želimo uspješnu Europu u kojoj je iskorijenjeno siromaštvo te u kojoj više nitko ne može i ne želi pokrenuti rat protiv drugoga.

Želimo ujedinjenu i međusobno povezanu Europu koja će biti otvorena za suradnju s drugima. U vrijeme gospodarske krize i siromaštva koje kuca na vrata mnogih neki od tih ciljeva izgledaju kao utopija. Vjerujem da je san o društvu bez siromaštva, društvu jednakih šansi, slobode i demokracije bliži s Europom nego bez nje.

Sad smo u prilici da toj viziji Europe damo i svoj doprinos. Naime, od 1. srpnja sjedit ćemo za stolom za kojim se odlučuje o budućnosti Europe. To je velika obaveza i značajan izazov.

Treba nam nešto vremena da “osjetimo Europu” iznutra. Naša vanjska politika, ali i sve druge javne politike, morat će naučiti kako djelovati unutar tako velike strukture.

To je, po mom mišljenju, sljedeći veliki izazov pred našom zemljom. S jedne strane, moramo jasno definirati što želimo postići u Europi i posredstvom europskih institucija. Moramo, dakle, definirati vlastite interese, i naučiti kako ih ostvariti. Naravno, to se ne može nametanjem, unilateralnim djelovanjem i iritantnom nefleksibilnošću.

Daleko više možemo postići suradnjom, usklađivanjem s drugima i gradnjom još prijateljskih i suradničkih odnosa s drugim zemljama-članicama. Naša politika unutar EU treba biti politika suradnje, a ne konfrontacije.

S druge strane, moramo proširiti naše horizonte, unutar kojih sad dolaze i pitanja o kojima dosad nismo razmišljali, pa o njima nismo ni imali dovoljno ekspertize.

Europa je globalni akter, s velikim - globalnim - ambicijama. Nema teme iz svjetske politike i gospodarstva za koju bi se moglo reći da je takvoj Europi irelevantna. Hrvatska mora biti u stanju razumjeti globalne trendove, kako bismo mogli kompetentno odlučivati.

Ne ulazimo u EU da bismo pasivno sjedili i promatrali kako se odlučuje. Čak i kad bismo htjeli biti članica promatrač, to nam ne bi bilo dopušteno. Vrijeme je, dakle, za stručnost i kompetentnost.

Vezujući našu sudbinu za Europsku Uniju, prihvatili smo također i određene rizike. Najveći je sada rizik eventualnog neuspjeha samog europskog projekta. U EU ulazimo u nepovoljno vrijeme, kad je sama Unija u krizi i kad se u nizu njenih zemalja članica događaju dosad nezamislive stvari. Kriza u zemljama južne i centralne Europe imat će od 1. srpnja daleko većeg izravnog utjecaja na nas, nego što je bio slučaj dosad. Stoga je i u našem interesu da se nađe način da se ona prevlada. Nijedna zemlja, pa ni Hrvatska, ne može sama izaći iz krize - zato što smo sad već toliko povezani u gospodarskom i političkom smislu da se događaji u jednom dijelu Europe prelijevaju u drugi, bez obzira na naše želje.

Kad sam prošlog tjedna sazvao svoja dva savjeta - za gospodarstvo i socijalnu politiku - jednim sam dijelom imao u vidu i europsku dimenziju.

Cijela Europa traži rješenje za iste one probleme koji su pred nama: dužničku krizu, problem gospodarske krize, zastoj u razvoju, društvene nepravde i nejednakosti. Niti možemo, niti želimo ostati izvan tog zajedničkog trenda pronalaženja rješenja. Kao europske zemlje, uskoro i članice EU, naša je dužnost da aktivno rješavamo svoje probleme, ali i da pokušamo pridonijeti rješavanju sličnih ili istih problema drugdje u Europi.

Od 1. srpnja ove godine bit će još jasnije da smo na ovom našem kontinentu, koji je imao burno i tragično 20. stoljeće, svi na istom brodu. Više ne čekamo da nas ukrcaju, niti smo “slijepi putnici”. I mi sad imamo pravo, ali i odgovornost, za njegovu mirnu, vještu i sigurnu plovidbu.