PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ Crkva će podržati HDZ i Milana Bandića na izborima kako bi srušili HNS i SDP

Crkva je, zapravo, uplašena i pomalo zbunjena. Uzmimo za primjer novi, jučerašnji broj Glasa Koncila, katoličkog tjednika koji već desetljećima razmjerno vjerno odražava stavove Zagrebačke nadbiskupije, ali i drugih članica Hrvatske biskupske konferencije. U jučerašnjem sam broju Glasa Koncila naletio na barem desetak naslova koji svjedoče o strahu, nelagodi i zbunjenosti.

U uvodniku pod naslovom Provokacije i ono bitno ponovo se tematizira pitanje spolnog odgoja, a uz uobičajene teze o političko-medijskom komplotu protiv Crkve, sada se još govori i o filmu “Svećenikova djeca” te zločestom djelovanju raznih nevladinih udruga lijevo-liberalne provenijencije.

Slobodna zemlja

Na istoj je stranici izašao i naslov “Tko je ukrao istinu, demokraciju i slobodu govora u Hrvatskoj?” (taj je naslov, moramo priznati, pomalo promašio tajming: ugledna institucija Freedom House nedavno je svrstala Hrvatsku među potpuno slobodne zemlje). Samo dvije stranice dalje objavljen je tekst pod nazivom “Ne zatvarati oči pred suvremenim ideologijama”, koji se bavi vatikanskim i Papinim stavom prema tzv. gender ideologiji, koju konzervativna Crkva drži jednom od svojih glavnih suvremenih neprijateljica. Pri sredini lista objavljena je kolumna Đurđice Ivanišević “Za prošlost ne mare, a sadašnjost truju”, koja afirmativno govori o zabrani famoznog kazališnog plakata, a na susjednoj stranici objavljen je članak “Što donosi spolni (pre)odgoj?”. Pet stranica dalje tiskan je još jedan tekst protiv spolnog odgoja, pod naslovom “Molitva za poštivanje Ustava”, dok se talentirano pisana, populistička kolumna Čujem, vidim, pa se stidim, pod nazivom “Uvrijeđeni vređači”, opet bavi plakatom za “Fine mrtve djevojke”. Točno dijagonalno nasuprot toj kolumni tiskan je još jedan članak o spolnom odgoju, a na posljednjoj duplerici lista, posvećenoj osvrtima, pismima čitatelja i citatima iz drugih medija, izašli su sljedeći naslovi: “Što će nam donijeti gender ideologija”, “Smijemo li zašutjeti”, “Svećenikova braća” (ovdje je ime filma samo metafora: radi se o odnosu prema svećenstvu u sadašnjim društvenim prijeporima).

Glas Koncila je, dakle, u samo jednom broju objavio čak deset članaka o aktualnom sukobu Crkve i Vlade (i javnosti koja ne podupire Crkvu), koji su svi gotovo jednako intonirani. Od tih deset naslova, čak je pet završilo na naslovnoj stranici.

Da je bilo koji medij (premda, naravno, i s liberalne strane ima mnogo pretjerivanja i uvredljivih formulacija), u jednom svom izdanju objavio deset članaka protiv Crkve, i sve te članke stavio na naslovnicu, Crkva bi se proglasila prognanom i mučeničkom: no, desetak članaka protiv Crkve u samo jednom broju nije objavljivao čak ni Feral Tribune.

Vojujuća Crkva

Na prvi se pogled može zaključiti da je Crkva u Hrvata uistinu odlučila postati vojujuća Crkva. Čini mi se da Glas Koncila valjda nikada u proteklih 35 godina (otkako ga redovito čitam) nije odjednom tiskao takvu količinu politički i ideološki jednoznačnog sadržaja.

Međutim, kada se svi ti tekstovi pročitaju, u njima nema nikakvog jasnog političkog usmjerenja, osim zazora prema sadašnjoj Vladi, stanovite mržnje prema vlasti i prema medijima, kao i nevjerojatne iluzije da je većina Hrvata na strani one Crkve kakvu zagovara i interpretira Glas Koncila.

Crkva uistinu jest uplašena, vjerojatno zato što ne zna kako da se suoči s činjenicom da njena, krajnje konzervativna uvjerenja, nisu osobito raširena kod samih vjernika.

A uplašenost i nesnalaženje nikada nisu dobar motiv za ulazak u politiku. Naime, priopćenjem crkvene komisije Iustitia et Pax o novom zakonu o investicijama, Katolička crkva i formalno se politički angažirala protiv hrvatske Vlade. Dosadašnji rat Crkve i Vlade mogao se tumačiti teološko-etičkim razlozima: Crkva se boji nekontrolirane spolnosti i smatra da ona razarajuće utječe na društvo, a spolni odgoj, prema crkvenim interpretacijama, vodi nekontroliranom seksualnom ponašanju.

Tvrda politika

U slučaju Zakona o investicijama nema, međutim, ni teologije, ni obrane Benediktovih stavova, ni prirodnih moralnih prijepora između katoličanstva i liberalizma. Ovdje se radi o tvrdoj politici koja ne bi trebala imati nikakve veze ni s jednom vjerskom institucijom.

Crkva je prekjučer, i to skupa s nekim ljevičarskim udrugama, žestoko napala jedan Vladin zakonski prijedlog koji, ponovimo, nije povezan s katoličanstvom, društvenim položajem vjernika i svećenika, dogmama i svetinjama. Tako je Katolička crkva prvi put nakon više od 20 godina i formalno nastupila kao politička organizacija. Crkva, uistinu, nema pravo na takvo političko djelovanje, osim ako se i formalno, ili barem javno, nedvosmisleno ne veže uz pojedinu političku stranku.

Hrvatski biskupi vjerojatno nemaju raspoloženja, ni hrabrosti vezati se formalno uz HDZ, ali sasvim je jasno da se na našoj političkoj pozornici počela stvarati radikalna koalicija koju čine Katolička crkva, HDZ i Milan Bandić.

Taj radikalni savez neće potpisivati nikakve koalicijske ugovore, no zato će zajednički djelovati na cijelom polju interesa i uvjerenja koja ih povezuju, s legitimnim ciljem da na idućim lokalnim izborima što više naštete sadašnjoj vlasti. Kako bismo ovdje izbjegli bespotrebna etiketiranja, kojima hrvatska javna scena preobiluje, prvo valja pojasniti zašto je riječ o radikalnom savezu. Prvo, zato što samo politički radikali mogu zabranjivati kazališne plakate, kao što je to uz nagovor crkvenih krugova i kasniju potporu HDZ-a učinio gradonačelnik Bandić.

Drugo, samo politički radikali u sadašnjoj hrvatskoj Vladi, koja je, objektivno, čak i više liberalna nego lijeva, mogu vidjeti bilo kakve komuniste. Tvrditi, kao što to tvrdi HDZ i neki biskupi (i mnogi drugi bliski Crkvi) da Hrvatskom vladaju komunisti jednako je netočno i opasno kao da bilo tko tvrdi da je HDZ ustaška stranka.

Treće, samo politički i svjetonazorski radikali mogu se tako panično bojati homoseksualaca: u vrijeme dok Barack Obama, držeći ruku na Bibliji, i govoreći Tako mi Bog pomogao, zahtijeva ravnopravnost za gay zajednicu (uključujući i homseksualna vjenčanja), hrvatska Crkva i hrvatski konzervativni savez u homoseksualcima i dalje vide strašila koja razaraju samo tkivo društva. Četvrto, krajnji je politički radikalizam tvrditi da sama statistička činjenica o broju katolika u našoj zemlji daje pravo Crkvi ili HDZ-u da svoj legitimitet izvode iz pozivanja na katoličku većinu. Očigledno je, dakle, da potencijalna koalicija Crkve (kao hijerarhije svećenika, a ne kao zajednice vjernika), HDZ-a i Milana Bandića počiva na političkom i svjetonazorskom radikalizmu.

Postoji mnogo razloga zbog kojih radikalna koalicija nema šanse da uspije na izborima. Prije svega, ona se sastoji od politički slabih protagonista: Crkva se u nizu prethodnih izbornih ciklusa pokazala politički nemoćnom, HDZ još ne posjeduje nikakvu specifičnu političku platformu te je opterećen stigmom korupcije, a Bandić može računati na stvarnu masovniju popularnost jedino ako Zagrepčani dožive kolektivnu amneziju. Zatim, ona ne nudi nikakva rješenja, nikakve opcije, nikakve parole, osim zelotskih napada na vlast: u retorici radikalne koalicije nema ni Nade ni Promjene.

Ekscesno ponašanje

Nadalje, u emotivno i ideološki još kontradiktornijim vremenima od današnjih, kada se 2001. Hrvatska tresla od mitinga na splitskoj rivi i od prijetnji jednako velikim zagrebačkim mitingom, radikalna se revolucija ipak nije uspjela proširiti Hrvatskom. Ivo Sanader 2003. nije pobijedio na izborima zato što je zagovarao radikalno desne stavove, nego, naprotiv, zato što je svojom, za HDZ neobično liberalnom i tolerantnom retorikom, uspio mobilizirati glasače centra.

Danas, pak, Crkva, HDZ i Bandić nemaju osobite šanse kod centrističkih birača. Jedina stvarna izborna prigoda radikalne koalicije svodi se na loše rezultate Milanovićeve Vlade i na ekscesno ponašanje pojedinih njenih predstavnika. Bandić u Zagrebu može pobijediti jedino ako velik broj zagrebačkih birača u potpunosti izgubi povjerenje u Milanovićevu Vladu pa apstinira ili glasuje protiv dr. Rajka Ostojića, zbog nezadovoljstva stanjem u zemlji.

Ako, pak, radikalna koalicija Katoličke crkve, HDZ-a i Milana Bandića ne osvoji ni Zagreb, ni Split, ni jedan drugi veći grad gdje dosad HDZ nije bio na vlasti, moći će se konstatirati kako je, srećom, propao još jedan plan za povratak Hrvatske u prošlost.