PIŠE BORIS DEŽULOVIĆ 'Debeljak je čovjek s više kaznenih prijava nego splitsko brodogradilište narudžbi'

Sve je bilo kao nekad: iz razglasa je treštala glasna muzika, na ledini su se vrtjeli volovi i janjci, a razdragana svjetina čekala je da se na bini ukaže dragi vođa.

Nepažljivom oku mogao se pričiniti prizor iz TV-kalendara, iz onog davnog i slavnog proljeća 1990., u plamenu zoru hrvatske državnosti, kad je Domovina odjekivala veselim cviljenjem ražnjeva, a dobri se domaći vol našao na listi izumirućih životinjskih vrsta. Pažljivijem oku, međutim, nije promakao upadljivi izostanak trobojnih stijegova, onog potmulog optimizma s jutra devedesetih, zbog kojeg je svaki novi dan bio sam Rt dobre nade, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Retro dernek

Danas, dvadeset tri godine kasnije, na licima okupljenih jasno se vidjela tek smrt dobre nade.

Dragi vođa ovaj put se zove Tomislav Debeljak i vlasnik je samoborskog DIV-a, “uspješni poduzetnik“ kojemu je Država povjerila reliquiae reliquiarum nekoć slavne Brodograđevne industrije Split. Čovjek s više kaznenih prijava nego splitsko brodogradilište narudžbi, dobar posao je proslavio široko počastivši svoje nove radnike, ispekavši im na parkiralištu kraj dvorane Spaladium, pred portom škvera, stotinu janjaca i jednog cijelog vola. Dragi vođa i ovaj put je, kao i onda, obećao svijetlu budućnost – novu, pošteniju i konkuretniju Hrvatsku, ili škver, što li već - ali okupljeni ga ovaj put nisu osobito pozorno slušali.

Ovaj put, naime - za razliku od derneka s jutra devedesetih – ljudi su se oko ražnjeva s janjcima i volovima nisu okupili da mašu zastavama i kliču jarkoj budućnosti: dvadeset tri godine kasnije oko besplatnog su se pečenog vola okupili jednostavno zato što su – gladni.

Povijest koja se onoga proljeća uz lepet zastava zakotrljala na ražnjevima u zagrebačkoj Dubravi, a onda i “diljem Lijepe naše“, završila je tako tužnom pučkom kuhinjom za siromašne na sivom parkiralištu kraj škvera, gdje su se zombiji u trlišima, bivši ljudi davno ugašenih očiju, otimali za komadić janjetine i pjat fažola.

Gazda je tako volom i janjetinom velikodušno počastio škverane, pokazavši da nije takav diktator kako su mnogi pomislili koji dan ranije, kad je izazvao mali seoski skandal objavivši na Facebooku kako je unajmio detektive da prate radnike i sindikalce, te bilježe njihove radne navike, šokiran otkrivši da “tajnice u radno vrijeme čitaju razne časopise“, a “čelnici sindikata većinu vremena provode u bircevima“.

Od uhođenja do čašćenja

Jebemtisve, da itko u ovom kapitalističkom glibu ima talenta da zajebava koliko ima volje, ne bi sročio ciničnije i sarkastičnije: unajmiti detektive da bi otkrili kako u škveru na rubu propasti i bez posla nitko ništa ne radi – upravo je vrhunsko zajebavanje.

Ili je dakle novi gazda vrhunski zajebant, ili je, jebiga, glup.

Debeljak je, naime, splitsko brodogradilište i dobio zato što taj posrnuli gigant nema posla - dobio ga je zapravo da mu nekakav posao nađe - pa unajmljivanje detektivske agencije kako bi se snimila situacija u propalom škveru, i otkrilo da tamo tajnice umjesto knjige narudžbi čitaju Gloriju, ne odaje čovjeka osobite poslovne inteligencije. Da sam radnik u škveru ili ministar gospodarstva, bogami bih svu svoju preostalu dobru nadu uložio u to da je čovjek ipak samo zajebant.

Pa bi mi vjerojatno pala kobilica sa srca koji dan kasnije, kad je na kraju karitativne fešte s volom na ražnju dragi vođa svoje radnike počastio i koncertom na kojemu su svirali – Diktatori i Gazde.

Da itko, rekoh, u ovom kapitalističkom glibu ima talenta da zajebava koliko ima volje, ne bi se dosjetio bolje i primjerenije liste izvođača, pa je sada već razmisliti i je li fora s detektivima bila baš slučajna.

Sve su dvadeset tri godine veličanstvene nam historije između dva vola stale tako zlatnim slovima upisane na plakat za seoski dernek na parkiralištu, s Diktatorima i Gazdama na pozornici: vol na ražnju u čast diktatora završio je, eto, pečenim volom na račun gazde, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.