TUŽIO DRŽAVU

Pelene, kateteri, smrad, epidemija...: Svodnik detaljno opisao život u ZG zatvoru i dobio odštetu

Osjećao sam se jadno, poniženo, povrijeđeno, potišteno i sa suicidalnim mislima, požalio se

Zagrebački zatvor Remetinec

 Goran Mehkek/Cropix

Da su uvjeti boravka iza rešetaka loši, teški i izazovni, znaju svi koji su u zatvoru završili barem na jedan dan, no D.K.P. (60), inače svojedobno osuđen zbog podvođenja, pa i maloljetnice, nije ni sanjao da će u ćeliji bedinati cimere invalide. I upravo zbog loših uvjeta u zatvoru tih posljednjih godinu dana, tijekom kojih je sustanare u kolicima nosio na toalet, a jednom od njih i mijenjao pelene te kateter, Općinski sud u Novom Zagrebu dosudio mu je nepravomoćno 2654 eura, koje mu Republika Hrvatska mora isplatiti.

Pravomoćno je osuđen zbog svodništva na dvije godine i dva mjeseca zatvora, a dio robije koju je proveo u istražnom zatvoru prije nego je prebačen u glinsku kaznionicu, odakle je na uvjetnu slobodu pušten 2015., doslovno mu je pozlio - povrijeđeno mu je pravo na osobnost, na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva.

Na koji način? Za sve je kriva, tvrdi, ćelija broj 11 od 21 m2 na prvom odjelu Zatvora Zagreb, u kojoj je boravio s dva pokretna i tri nepokretna zatvorenika u invalidskim kolicima.

- Iako je to tzv.invalidska soba, ista nije prilagođena potrebama tih osoba jer ne postoji prilazna rampa za invalide. Između prostorije gdje smo boravili i sanitarnog čvora bila je 20 cm visoka stepenica, pa sam svakodnevno po nekoliko puta danju i noću nosio nepokretne zatvorenike na toalet. A kako ni unutra nije bilo mjesta za invalidska kolica, moralo ih se odnijeti na samu toaletnu školjku. Jedan od njih patio je od inkontitencije, pa je nosio pelene za odrasle i kateter za odvod urina, koje sam mu ja mijenjao jer medicinsko osoblje zatvora to nije činilo – pojadao se D.K.P., kojem je također smetala i temperatura u ćeliji.

Zimi im je svima, tvrdi, bilo hladno pa su spavali potpuno odjeveni i s kapama na glavama te su se grijali kuhanjem vode u kuhalu za vodu ili su, pak, toplu vodu stavljali u plastične boce koje su stavljali zatim u krevete. Ćelijom se, napomenuo je dalje, nije mogao kretati osim ako svi drugi nisu ležali na svojim krevetima.

- Ventilacija u ćeliji ne postoji iako većina zatvorenika puši pa ljeti, a u kombinaciji s otvorenim sanitarnim čvorom, uzrokuje nesnosan smrad. Jede se na krevetima ili stoji, jer za stolom mogu biti samo dvije osobe. Prebolio sam plućnu emboliju i od tada koristim aparat za disanje SPAPP zbog apneje, a on uzima zrak iz prostorije koja bi trebala biti prozračna. No, nije bila jer je bilo uvijek zagušljivo i puno duhanskog dima tako da su mi filter aparata, maska i cijev bili onečišćeni – otkrio je još, negodujući i da nije imao adekvatne kontakte s vanjskim svijetom zbog buke koja je bila u prostoriji tijekom posjeta, pa sugovornika iza stakla uopće nije čuo. Sve je to kod njega, od rujna 2013. do srpnja 2014. dok je boravio u invalidskoj ćeliji, izazvalo frustraciju, bijes, osjećaj manje vrijednosti i poniženje.

- Uvjeti u zatvoru su bili katastrofalni. U ćeliji u početku nije bilo rampe za invalide te su je stavili kasnije. Sjećam se 16. prosinca 2013., kad je u ćeliju došao zatvorenik u invalidskim kolicima koji je imao 50 kg i kolica su bila teža od njega. U zatvor je došao s ušima u kosi, a do postavljanja rampe, puzao je na toalet. Zbog njega je zavladala epidemija, obrijali su nas i ošišali, a plahte su se mijenjale svaki dan. I tad su moje brige s invalidima počele.

Nitko drugi se o njima u ćeliji nije htio brinuti. Bio sam pod stresom. Invalidi nisu spavali noćima i budili su me da ih vodim na toalet. Jednom od njih sam mijenjao kateter i pelene i izvodio fizioterapeutske vježbe. Nitko me na to nije tjerao već sam bio zamoljen – opisao je svoje zatvorske dane. Naglasio je i da zvono na ćeliji 11 nije radilo pa kad su trebali komandira, morali su lupati po vratima ćelije i tako probudili noću pola odjela.

- Postojala je opasnost od strujnog udara jer se strujni dio nalazio kod odvoda vode u sanitarnom čvoru s ispucalom izolacijom i golim žicama. Ja sam 80% invalid zbog psihičkih poteškoća. Aparat SPAPP za apneju trebao sam čistiti destiliranom vodom ili alkoholom jer obična voda ima kamenac. Destiliranu vodu nisam dobio jer je zabranjena s obzirom da zatvorenici u nju stave voće i ostave je na prozoru, pa rade rakiju. Aparat mi je bio žut od nikotina i gušio sam se. Osjećao sam se jadno, poniženo, povrijeđeno, potišteno i s pomislima na suicid – zaključio je bivši zatvorenik.

U prilog njegovim tvrdnjama svjedočila su dvojica cimera iz tog doba, iz navedene ćelije, a jedan od njih je i bivši dečko jedne hrvatske glumice, koja je u ono vrijeme žarila i palila scenom.

Sud je na kraju zaključio da mu je kontinuirano bila dostupna i pružana medicinska skrb, da je obavio jednogodišnju kontrolu SPAPP aparata kod pulmologa, ali i da je kao pušač doprinjeo dimu u zatvoreničkoj sobi, pa je samim time i filter aparata bio žut od nikotina.

Tako da mu je na kraju zbog prenapučenosti, neadekvatnih higijenskih standarda u prostorijama i nedostatka aktivnosti kojima bi se kompenzirao nedostatak osobnog prostora bilo povrjeđeno pravo na tjelesno i duševno zdravlje, kao i pravo na dostojanstvo, dosuđeno 60 posto iznosa koji je tražio kao naknadu štete.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 15:19