Pitanje nije samo ekonomsko: zašto je kremiranje većeg psa više nego dvostruko skuplje nego kremiranje čovjeka?
Prema uobičajenom cjeniku pogrebnih usluga, naime, sama kremacija ljudskog pokojnika bez dodatne opreme košta manje od šest stotina kuna, dok kremiranje kućnog ljubimca iz kategorije “velikog psa” košta hiljadu, a iz superteške kategorije - “najveće pasmine” - gotovo cijelih hiljadu trista kuna. Kod kremiranja čovjeka pritom nema boksačkih kategorija: jednako ćete platiti kremiranje posmrtnih ostataka i ako vam je pokojnik bio džokej, i ako je bio profesionalni sumo-borac. Kao što ćete još uvijek manje platiti kremiranje iznenada preminulog supruga sumo-hrvača od dvjesto kila žive vage nego kremiranje svog patuljastog jorkširskog terijera od jedva dva-tri kilograma.
Tri stotine pedeset kuna, čitam u cjeniku tvrtke specijalizirane za dostojanstveni ispraćaj kućnih ljubimaca, košta kremiranje najmanjih, takozvanih “malih ljubimaca”, dakle hrčaka, papiga ili zlatnih ribica. Uz dužno poštovanje pokojnici i iskrenu sućut ožalošćenom vlasniku ribice Fifi, za taj novac čovjek može za kućnog ljubimca kupiti zubaca Reksa od tri kilograma, pa kremaciju obaviti sam, na gradelama iza kuće. U čemu je, dakle, stvar?
Pitanje, rekoh, nije samo ekonomsko: razlika u cijeni - odnosno kilogramima - između iznenada preminulog sumo-borca i pregaženog malenog jorkširskog terijera od dva kilograma jest razlika u poimanju smrti. Nije, naravno, riječ o tome da smrt - dakle život - psića od dva-tri kilograma vrijedi kao tridesetak ljudskih, mada bi se i o tome dalo razgovarati. Dostojanstveno sahranjivanje ljudskog bića naša je, naime, antropološka i sociološka, dakle ne samo moralna, nego i zakonska obaveza, dok je dostojanstveno sahranjivanje hrčaka, mačaka, pasa ili iguana - hir, luksuz koji se plaća.
Nimalo, da ne bi bilo nesporazuma, ne sumnjam u dobre namjere ljudi što su se dosjetili pružanja usluga dostojanstvenog ispraćaja i kremiranja kućnih ljubimacam, ne sumnjam uopće u to da su i sami ljubitelji životinja, ali njihov je cjenik - sve dok me ne uvjere da je tehnologija spaljivanja čovjeka jeftinija od tehnologije spaljivanja svih ostalih vrsta životinja - izravni proizvod iste one psihologije po kojoj je već i držanje psića hir. A hir se, ponavljam, plaća.
O svemu ostalom u ovoj priči - o jednoj najobičnijoj veličanstvenoj ljubavi, recimo - imali bismo štošta naučiti od tih malih bića.
Za razliku od ljudi, za kremiranje i sahranu kućnih ljubimaca odlučit će se, naime, samo i isključivo oni čija je bol jednaka ljubavi prema uginuloj životinji. Jednostavno, sve su sahranjene životinje bile iskreno voljene, dok sahranjeni ljudi, kako znamo, nisu. Pa ipak je ljudska smrt jeftinija.
Razlika u cijeni, da se vratim na početak, jest - ljubav. Dakle, hir.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....