Sve je više državnih tijela koja ignoriraju sudske presude. Poseban je paradoks kada i samo Ministarstvo uprave odbije provesti pravomoćnu presudu Upravnog suda. A upravo to se, potkraj prošle godine, podsjetimo, dogodilo s presudom sutkinje Upravnog suda u Zagrebu Tamare Bogdanović.
Ona je 21. studenoga 2019. presudila kako nema zakonske prepreke da nadležna upravna tijela redatelju Dariju Juričanu dopuste promjenu imena u Milan Bandić. Juričan je zahtjev za promjenom imena podnio kako bi se na predsjedničkim izborima mogao natjecati pod imenom Milan Bandić. Ministarstvo uprave je, međutim, i nakon donošenja spomenute sudske presude odbilo Juričanov zahtjev da uzme ime Milan Bandić.
Pitanja bez odgovora
Da paradoks bude veći, na čelu Ministarstva uprave je Ivan Malenica koji već godinu i pol priprema doktorat upravo na temu “Izvršenje upravno-sudskih odluka u hrvatskom poredbenom pravu”, a u petak 14. veljače ga i brani na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ministar, dakle, doktorira na važnosti sudske kontrole odluka državne uprave, a tu je kontrolu kao ministar u slučaju Juričana i osobno opstruirao.
Ministru Malenici prošli smo četvrtak uputili pitanja u kojima smo ga zamolili da prokomentira obje razine problema - sve rašireniju praksu neizvršavanja upravno-sudskih presuda u Hrvatskoj, kao i činjenicu da su Ministarstvo uprave i on potkraj prošle godine postupili suprotno obvezujućoj presudi Upravnog suda u Zagrebu u slučaju Juričan.
Nakon dvodnevne šutnje, u subotu prijepodne iz ureda za odnose s javnošću Ministarstva uprave najavili su nam da će nam ministar do kraja toga dana odgovoriti, ali to se nije dogodilo. Odgovori nisu stigli ni u nedjelju, nakon četiri dana čekanja, a objavit ćemo ih kad ih dobijemo. Ako ih dobijemo.
Najustrajnija u ignoriranju i kršenju pravomoćnih upravno-sudskih odluka i u mrcvarenju građana dugotrajnim sudskim postupcima je Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR). Aktivisti platforme “Možemo” ovih su dana upozorili da je od 2015. do danas Visoki upravni sud donio čak 31 pravomoćnu presudu u kojima se HBOR-u nalaže da objavi podatke o svojim kreditnim plasmanima jer je riječ o podacima koji moraju biti javno dostupni. Međutim, unatoč brdu presuda, na svaki novi zahtjev građana za dostavom podataka o kreditnim plasmanima HBOR odgovara odbijenicom, pozivajući se na tajnost podataka, tjerajući tako iznova građane na dugotrajni postupak žalbe povjereniku za informiranje, a zatim i na sudski spor pred Visokim upravnim sudom.
Kontrola na kraju
“Sudska kontrola tijela državne uprave dolazi tek na kraju kad se čitav predviđeni put u upravi iscrpi. Upravni sudovi izbjegavaju sami promijeniti pogrešnu odluku nekog upravnog tijela jer bi na taj način preuzeli ulogu toga tijela. Umjesto toga sudovi im nalažu da donesu novo rješenje koje će biti u skladu sa stajalištima iznesenima u presudi. Odluke upravnih sudova jesu obvezujuće, ali nemate nažalost učinkovitu sankciju ako se nadležno upravno tijelo ogluši na presudu. To je jedan od razloga zbog kojih upravna tijela dopuštaju sebi slobodu da nakon presuda rade što hoće”, objašnjava za Jutarnji list Vedran Đulabić, izvanredni profesor na katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Uz ovaj, dodaje, treba imati na umu još neke razloge - nisu svi zaposleni u državnim tijelima koji rade na provođenju ovih presuda pravnici. Njih provode i socijalni radnici, i veterinari, i građevinari, dakle ljudi različitih profesija koji ne moraju razumjeti pravo. A ne zaboravimo, napominje Đulabić, i da su tijela državne uprave pod utjecajem politike. Neko tijelo, primjerice centar za socijalnu skrb, može recimo u slučaju životnih partnera i njihova prava na udomljavanje odbiti donijeti odluku jer je ona politički delikatna. U državnim tijelima su svjesni da sudska kontrola njihovih odluka traje dugo i da do donošenja presude na vlasti može biti već neka druga garnitura koja će se onda nositi s tim problemom, navodi Đulabić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....