Grad Vrgorac, administrativna jedinica koja se poklapa s povijesnom Vrgorskom krajinom, prostorno je najveća lokalna samouprava u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ali istovremeno i jedna od najslabije naseljenih, piše Makarska kronika. S nešto više od šest tisuća stanovnika područje ima upola žitelja koliko ih je imalo prije Drugoga svjetskog rata.
Ugrubo, ovaj prostor se dijeli na dva dijela – na istočni koji gravitira vrgorskim poljima i samom Vrgorcu te prostorno veću zapadnu, brdsko-planinsku krajinu.U prostranoj zaravnjenoj uvali koja se proteže od Rašćana do Ravče, smještenoj između Biokova i Rilića na zapadu i planina Vrgorskog gorja na istoku, formiralo se više naselja koja se imenom spominju još u srednjem vijeku.
Ta se mjesta dijele na stotine raštrkanih zaselaka smještenih u skromnoj krškoj reljefnoj osnovi, na rubovima dolaca u kojima se stanovništvo stoljećima mirno bavilo poljoprivredom. Ovaj suri teren narod je pokoravao motikom i mašklinom, a svoj slobodarski duh u ratovima branio i oružjem. Sve ono što je prostorno ograničena zemlja mogla othraniti, ovdje je i ostalo, a sav višak je odseljavao prema primorju. Bio je to prirodni slijed stvari.
Vrgorčani su kroz prohujala desetljeća navikli na gubitak dijela svoga stanovništva, emigracija je dio njihove svakodnevice. Ali odljev koji se dogodio nakon biokovskih potresa 1962. prouzročen dolaskom jadranske magistrale i razvojem turizma na Makarskom primorju u demografskom, gospodarskom i svakom drugom smislu može se smatrati pravom katastrofom.
Tome svjedoče i brojke. Godine 1931., kada je mjesto Vrgorac imalo 1172 stanovnika, čak četiri sela zapadnog dijela Vrgorske krajine brojila su više od tisuću stanovnika: Rašćane (1389), Zavojane (1185), Poljica Kozička (1163) i Kozica (1093).
Na posljednjem popisu stanovništva iz 2011. u sva četiri sela izbrojano je samo 666 stanovnika, što je pad od nevjerojatnih 86 posto. A stvari neće biti ništa bolje na sljedećem popisu 2021. godine.
Za razliku od istoka krajine koji se okupljao oko Vrgorca, na zapadu se nije uspjelo formirati neko manje urbano središte kojemu bi tamošnja sela direktno gravitirala, industrija se nije razvila i iseljavanje je bio jedini logičan korak. Stvari su nekako i funkcionirale do 1991. godine, do kada je dio aktivnog stanovništva radio u industrijskim pogonima u Vrgorcu. Kada su oni propali, nestale su i sve nade u opstanak zapada Vrgorske krajine.
Na području od stotinjak kvadratnih kilometara danas je jedva tisuću stanovnika, u velikom udjelu staraca. Djece, kao garancije budućnosti, vrlo je malo.
Usporedbe radi, godine 1963. Osnovna škola "Vladimir Nazor" s osmorazrednom matičnom školom u Dragljanima, osmorazrednom školom u Poljicima Kozičkim te četverogodišnjim područnim školama u Zavojanima, Kozici, Rašćanima, Dugim Njivama, Mijacima i Žlibini brojila je 856 učenika.
Danas je opstala samo područna škola u Zavojanima koja sada ima tri učenika, a par desetaka ih polazi osnovne i srednje škole u Vrgorcu. I to je sve. Svjedoci smo, dakle, strmoglavog demografskog pada u pravcu nule.
Ali ova zapadna krajina je ostala u srcima mnogih koji su odselili, kao i kod njihovih potomaka pa se na svakom koraku uz preostale stanovnike sreću i vikendaši s primorja koji uređuju starinu i zasađuju vrtove. Sade se masline, razne voćke, krumpiri.
U selima su najuređenije crkve i groblja, a zapušteni masivni zadružni domovi - građeni nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu je ovaj prostor pretvoren u spaljenu zemlju - svjedoče o davnim vremenima kada se vjerovalo da će poljoprivreda biti nositelj razvoja područja.
U brdsko-planinsko područje Vrgorske krajine iz smjera Vrgorca ulazi se preko Ravče. Slijeva je smještena Gospodarska zona Ravča, tu je i ulaz na autocestu, a u blizini je planiran i ulaz u tunel Ravča - Drvenik.
Nekoliko kilometara dalje duž Napoleonove ceste smjestilo se selo Dragljane. Ovo je maleno mjesto sa samo par desetaka stalnih stanovnika, a u njegovu centru smjestila se velika zgrada nekadašnje Osnovne škole "Vladimir Nazor" površine 700 kvadrata. Iako je već godinama zatvorena, ona pristojno izgleda.
Krov i otvori su promijenjeni, veliko igralište je gotovo novo, zazelenile su se i trešnje, stalni mamac nekadašnjim učenicama pod odmorom.
Ima, uglavnom, svega osim učenika. U dijelu škole smješteni su učiteljski stanovi, a u jednom od njih još od 1980. stanuje nastavnica engleskog jezika Miroslava Pivac i njezin suprug Joze. Tu su odgojili i dva sina.
Miroslava, rodom iz imotskih Krstatica, danas predaje engleski u Osnovnoj školi u Vrgorcu. Kaže kako su Dragljane u vrijeme njezina dolaska prije gotovo četiri desetljeća bile mjesto po mjeri za život, rad i odgajanje djece.
- Ovdje je stalno bilo mnogo djece, u učionicama njih dvadeset i više, cestom kroz selo prolazili su automobili i autobusi, bilo je jako lijepo. Danas je bez djece tužno, selo je mrtvo, cijeli kraj od Ravče do Rašćana je zamro. Žalibože svih ovih kuća i truda naroda - jada nam se Miroslava.
Pitamo je što bi učinila s velikom školom u kojoj i živi, a ona odgovara da bi najradije otvorila hostel. Kaže da je bilo interesa u tom smjeru, poglavito kod hodočasnika koji idu u Međugorje. A mogla bi poslužiti i za školske izlete.
I zaista, bilo je želje, braća Pivci su nudili namještaj, ali Županija nije pokazala interes za projekt. Njime bi u školi u Dragljanima boravila školska djeca na svojim terenskim nastavama. Nešto slično se svake godine za našu djecu organizira u Gorskom kotaru. Blizu su park prirode Biokovo, autocesta, more, Hercegovina, Neretva. Idealno.
- Neki su spominjali i umirovljenički dom i nemam ništa protiv te opcije. Dom u Vrgorcu je preskup za mirovinu radnog čovjeka, a ako bi država u ovoj zgradi uredila dom, to bi bilo puno pristupačnije - kaže nam Miroslava.
Nekoliko koraka dalje srećemo seoskog odbornika, nekadašnjeg općinskog funkcionara i tri pol desetljeća dopisnika Slobodne Dalmacije Igora Majstrovića. Veliki je to lokalpatriot, čovjek koji je pokretao brojne akcije u korist ovoga kraja i informacije o njemu putem medija slao u svijet.
Uz Miroslavu, Igor je jedini čovjek kojega smo toga popodneva sreli u Dragljanima. Žali nam se kako u selu vlada stanje opće napuštenosti, kako u demografskom, tako i materijalnom smislu i stanju duha.
- Ovo je odraz sustava od devedesetih godina naovamo - kaže nam Igor, pa prisnažuje: - Prije su ljudi radili u industriji Vrgorca, a sve je to preko noći nestalo, narod je ostao bez ičega, pa je logično da se zaputio za boljom perspektivom prema Makarskom primorju. Bilo je iseljavanja i prije, ali sudbina nam je zapečaćena zatvaranjem industrijskih pogona, što je brdsko-planinski prostor teško osjetio i kao takav zastao u vremenu.
Ove teške rečenice logično navode na pitanje može li se išta učiniti kako bi se zapad krajine spasio. Majstrović smatra da bi za početak mnogo značio nekakav pogon koji bi zaposlio desetak ljudi.
- Bila bi to jezgra održavanja ovoga prostora, neovisno bi li tu radili ljudi iz ovoga kraja, a kojih faktički i nema. Ali imamo mi dosta prostora za takve tvornice, od zadružnih domova do zatvorenih škola. U Drugom svjetskom ratu svaka kuća je ostala bez krova, narod je bio bez ičega, pa se počinjalo od nule. I ovo danas traži nove početke - kaže Igor.
Pitamo ga koji su glavni problemi postojećeg stanovništva, sugovornik nam kaže da su njegovo sela kao i okolna bez trgovine, pošta radi par sati dnevno, a javni prijevoz ne postoji. Kako su ova sela 15-25 kilometara udaljena od Vrgorca, stanovništvu ne preostaje ništa drugo nego stopiranje.
Osim toga, pojedina sela, poput Poljica Kozičkih, Mijaca i kozičkog zaselka Štulići još uvijek, u 21. stoljeću, nisu priključena na javni vodovod.
Vrgorac je presiromašan da gradi kilometarski vodovod, jer jedva održava i postojeći, a državu to ne zanima. Također, ceste se loše održavaju jer su izgrađene prije četrdesetak godina, a u čemu su Dragljane svojim iskopom šljunka iz Sedre najviše pridonijele u vrgorskom kraju.
- Gradske vlasti se može kritizirati zbog različitih komunalnih problema, ali najviše im zamjeram što ne čine dovoljno da bi se demografska katastrofa ovoga kraja prezentirala na višim razinama vlasti do Zagreba te u javnosti. O Slavoniji se često govori, a mi smo daleko devastiraniji, iako smo na korak do razvijenog primorja - kaže Igor.
Nezadovoljan je i odnosom gradskih vlasti prema mjesnim odborima Vrgorske krajine, a kojih je 28.
- Izbori za vijeća mjesnih odbora nisu održani već osam godina, pa nema druge nego da gradska vlast imenuje koordinatore za mjesne odbore koji bi se bavili svakodnevnim problemima sela, a u toj ulozi vidim zamjenika gradonačelnika - kaže Majstrović.
Na kraju dodaje da na ovom području nije sve crno, zadovoljan je napretkom poljoprivrede. Na zapadu krajine je posljednjih godina zasađeno više tisuća komada maslina, zatim trešnje, višnje, oraha, loze... Vidi velike mogućnosti u razvoju kuća za odmor, u što su neki mladi ljudi već krenuli.
Idemo u obližnje Zavojane. Vjekovno selo sastavljeno od brojnih zaselaka staro je sajmište i župsko sjedište za okolna sela. Mjesto je to odakle je potekao mesar Ante Pivac, a čiji je sin Miljenko otvorio prvu mesnicu u Vrgorcu 1952. godine, na temelju koje se u kasnijim desetljećima razvila nacionalno važna Mesna industrija "Braća Pivac".
Svome rodnom kraju Pivci su se odužili izgradnjom impozantne sušionice dalmatinskih pršuta koja se vidi kilometrima daleko. Kažu Zavojanci kako je ovaj pršut, sušen burom s obližnjeg Svetog Mihovila i Šibenika, jedan od najkvalitetnijih.
I Zavojane su, nažalost, doživjele demografsku katastrofu, iako se, za razliku od okolice, ovdje još mogu sresti mlađi ljudi.
U zaselku Matkovići, odakle puca prekrasan pogled na centar sela, pršutanu i crkvu, srećemo jedne od njegovih posljednjih stanovnika - Antu Matkovića i njegovu suprugu Dušanku.
Ante je davno radio u industrijskim pogonima u Vrgorcu, a danas, iako slabijega zdravlja, vrijeme krati sadeći i održavajući više stotina maslina, krušaka i drugih voćaka.
Nema čega nema na Antinu posjedu, a kao da to nije dovoljno, on nam otvara vrata svoje radionice i pokazuje stotine komada rukotvorina od drveta - držalica za motike i maškline, stolčića svih veličina i dezena. Njegove su rukotvorine omiljene na lokalnim sajmovima jer privlače izgledom i iskoristivošću.
- Danas je teško živit u Zavojanima, tu si kao robijaš. Da nema seoskog doma i Marka Pivca koji to dolje otključa, ne bi se imali gdje družit. To je jedino društveno mjesto u selu - tuži se Ante.
Ima dosta momaka koji se nisu oženili, neki bi možda i željeli, a kako će, s čim, kada ovdje nema nikakve perspektive, samo goli kamen. Do prije trideset godina živio si kao car, svatko je imao primanje. Radili bi izjutra na svojim radnim mjestima, a popodne na zemlji kod kuće. Danas su ljudi siromasi, jedva preživljavaju. Ali lijep je ovo kraj, vrijedan narod - kaže nam Ante.
Iz Matkovića se spuštamo u centar sela, a kod obližnjeg zadružnog doma srećemo Marka Pivca, umirovljenika koji uspravno gazi u osamdesetu godinu života. Marko je veliki lokalpatriot, doduše to su i svi naši sugovornici, jer zaista treba voljeti ovaj kraj kada u njemu ostaješ živjeti usprkos svim poteškoćama i kušnjama.
Priča nam Marko s kolikim se trudom 1949. gradio ovdašnji zadružni dom, danas oronuo. U njemu je djelovala poljoprivredna zadruga Zavojane. Otkupljivala je kupine, vrisak, kadulju, višnju, a u zadružnom domu je imala svoje podrume u kojima je skladištila vino i rakiju. S tri kamiona u svome vlasništvu zadruga je vozila nektar bogova u svoje točionice u Osijeku, Vinkovcima i Splitu. Danas to zvuči nestvarno.
- Teško je danas i zamisliti koliko je tada bilo stanovništva u ovim selima. Kada bi u Zavojane stigao autobus iz Rašćana, već dotad bi bio pun putnika ko šipak. Dugo su Zavojane opstajale usprkos svemu, ali kada je propala zadruga i počeo se razvijati turizam u primorju, broj stanovnika je počeo opadati.
Jedino je Vrgorac rastao. Nekako smo i funkcionirali do propasti industrije u Vrgorcu. Danas u selu ima oko 160 stanovnika, što je povijesno najniže otkad se broji - kaže na Marko.
Dodaje kako bi bilo još gore da braća Pivci nisu otvorili pršutanu.
- Oni su zapravo jedini na vrgorskom području koji su opstali. A za otvaranje novih pogona u Zavojanima je prekasno. Mladi su otišli i ne vraćaju se, a preostali aktivni rade u Pivaca, u Vrgorcu ili su u mirovini. Nema tu neke nezaposlenosti, jer nema ni svita. Da se i traži radne snage, ne znam koga bi predložio. Evo, samo u mom zaselku Pivci znalo je bit do 250 stanovnika, a sada nas je 12. Neki mlađi su krenuli s kućama za odmor, a spasilo bi nas da prođe tunel - završava Pivac.
Od svih nekadašnjih velikih sela zapada Vrgorske krajine Kozica je možda u najtežem stanju. Nije joj pomoglo ni što je na sjecištu Napoleonove ceste i one Rodićeve iz primorja.
Nekada je ovo bilo bogato selo s dvadesetak zaselaka, djelovale su trgovine i razni obrtnici. U ratu je Kozica teško stradala, sve su kuće zapaljene, a stradalo je 20 posto stanovnika, najviše od četničke i talijanske ruke i u partizanskim jedinicama. Na ta tužna vremena podsjećaju spomen-ploče i spomenici na svakom koraku.
Poslije rata ovdje je djelovala i općina, izgrađen je i veliki zadružni dom, ali selo je danas pusto, kuće se slabo obnavljaju.
O povijesti, sadašnjosti i budućnosti sela govori nam mještanin Veljko Katić, diplomirani inženjer agronomije koji se duže od tri desetljeća bavi vinogradarstvom i vinarstvom u Vinariji u Vrgorcu. Jedinu perspektivu Kozice i okolice ovaj angažirani stručnjak vidi u ekološkoj poljoprivrednoj proizvodnji - kozarstvu, ovčarstvu, vinogradarstvu i ljekovitom bilju.
- Kraj od Župe Biokovske do Ravče devastiran je a mogućnost djelomične revitalizacije vidim samo u trajnim nasadima biljaka i farmama s ekološkim uzgojem stoke. Njihovi proizvodi bi se naslanjali na turizam Makarskog primorja. Činjenica što je veliki dio stanovništva ovoga područja otišao na rivijeru može biti naša prednost. Samo u Makarskoj ima sto kozičkih kuća i stanova - kaže Katić.
Svjedoči da je njegova obitelj nekada na ovom krškom području uzgajala 12 tisuća trsova loze, u selu je bilo mnogo stoke, uzgajala se pšenica. Imamo puno potencijala, samo treba krenuti, zaključuje Katić.
I Rašćane su doživjele velik demografski pad, ali dojam je da se ovo stanovništvo s time nekako lakše nosi. U najzapadnijem selu vrgorskog kraja, dijelu prastare vrdolske župe, živi par stotina stanovnika. Kuće su obnovljene, vrtovi zasađeni. U koji se god zaselak zađe, može se sresti nekog stalnog stanovnika ili vikendaša u nekom poslu obnove i održavanja. Ceste su uređene, kao i obje crkve i groblja. Izgrađena je i mrtvačnica.
Komunalnoj sređenosti sela umnogome treba zahvaliti dugogodišnjem seoskom odborniku Matku Bašiću. Zaposlenik Komunalnog u Vrgorcu, Bašić živi u Rašćanima zajedno sa suprugom Veronikom i dvije djevojčice. Nema radne akcije u selu koju nije pokrenuo ili u njoj sudjelovao. Bašić obožava svoje Rašćane i s ponosom nam po selu pokazuje i taksativno nabraja što je urađeno, a što se tek planira.
Vodi nas u uređeni zaselak Mali Godinj, Rašćansko polje, zaselke Ožiće i Bašiće, župnu crkvu svetoga Mihovila, njezino groblje i mrtvačnicu. U maniri pravog seoskog odbornika. Ne spominje svoje zasluge, iako su vrlo velike, već uvijek govori "mi". Zajednica mu mnogo znači. Kaže da u Rašćanima postoje osnovni uvjeti za život kao što su voda, struja, telefon, pošta i Internet.
- Komunala je na nivou jer smo se potrudili da tako bude. Jedino smo nezadovoljni aktivnostima Hrvatskih voda u njihovim zaduženjima. Treba nam i stalna autobusna linija s Vrgorcem. Ako nemate takvu vezu s centrom kojem gravitirate, onda ste značajno zakinuti - kaže Bašić.
Nezadovoljan je i praznim halama zadružnog doma i nekadašnjeg pogona Kraha.
- Državni su to prostori i moglo bi ih se staviti u upotrebu kroz kakav privatni pogon - kaže Bašić i dodaje da najveću dugoročnu perspektivu ovoga kraja vidi u gospodarskoj zoni i tunelu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....