ZAGREB - Odustajanje od izmjena Zakona o radu samo je posljednji u nizu znakova da Vlada nije u stanju obaviti svoj posao. Iskreno, što je Vlada ovaj put i mogla učiniti? Ići na unaprijed izgubljen referendum i uludo potrošiti 170 milijuna navodno za to potrebnih kuna ili dekretom zabraniti referendum?
Vlade padaju i to, uglavnom, nije tragedija. Problem je, možda, što se ova hrvatska još ne želi susresti sa svojom propašću, pa se i dalje pravi kao da funkcionira, ali ni to nije tragedija. Opasno, a potencijalno i tragično je to što svaki Vladin neuspjeh u velikom dijelu nacije budi osjećaj pobjede.
Miniranje napretka
Ne shvaćajući da sami sebi uporno miniraju sve puteve prema napretku, novi hrvatski “proleteri”, okupljeni oko nekolicine ispolitiziranih sindikalnih lidera, vesele se tome da će svi ostati na plaći, barem do trenutka potpunog kolapsa sustava. Nema otkaza državnim službenicima, nema privatizacije državnih kompanija, nema reformi zdravstvenog i mirovinskog sustava niti zadiranja u socijalne povlastice, ma koliko često one bile neopravdane i na štetu onih koji zaista nemaju.
Hrvatska je u krizi, ali ne ekonomskoj - ona je samo posljedica duboke krize društva i potpuno poremećenog sustava društvenih vrijednosti. Drukčije se, naime, ne može opisati zajednica koja svakoga tko uredno plaća poreze smatra u najmanju ruku budalastim gubitnikom, svakog tko plaća svoje obaveze u dogovorenom roku poslovno nesposobnim, a bilo koga tko se zalaže za sustav uređen u skladu s civilizacijskim pravilima društveno opasnim.
Prijevremeni izbori
Da je imalo drukčije, nakon niza Vladinih neuspjeha vrijedilo bi tražiti prijevremene izbore. Ovako kako jest, s oporbom koja je u sprezi sa sindikatima zajednički minirala svaki Vladin imalo suvisao pokušaj reformi, smjena vlasti ne bi nam donijela i promjenu.
Zato treba uputiti apel postojećoj garnituri: Molimo vas, zovite MMF! Ne zbog novca, njega će još i pronaći na dužnika uvijek gladnim tržištima. Zbog autoriteta, pameti i nesmiljene upornosti u zahtjevu da se obećane reforme i provedu. Ako se Vlada ne usudi sama provesti vlastiti program, neka odgovornost prebaci na “financijske birokrate iz Washingtona”. Tako su napravile sve hrvatske vlade prije ove današnje, i da - bilo nam je bolje.
Što smo morali napraviti, a nismo: smanjiti i bitno pojeftiniti državnu administraciju
1. Smanjiti broj županija sa 20+1 na 8+1 (Dalmacija, Istra, Primorje, Lika i Gorski kotar, Slavonija, Međimurje, Podravina, Zagrebačka + Grad Zagreb). To ubrzava administraciju i upravljanje državom te uvelike smanjuje troškove. O tome se govori dugo, Vlada je sličnu mjeru najavila i u svojem Programu gospodarskog oporavka, ali provedba je ostavljena za sam kraj reformi.
2. Odmah provesti izmjene Zakona o radu, kojim će se ubuduće omogućiti fleksibilno zapošljavanje i otpuštanje radnika, jasno definirati rok trajanja kolektivnih ugovora i minimalna prava zaposlenih u slučajevima kada ti ugovori ne postoje. Takav zakon podiže konkurenciju među zaposlenima, podiže produktivnost i podiže stopu zaposlenosti. Koristi jednako dobrim radnicima, poslodavcima i nezaposlenima, a ukida postojeću zaštitu lošim radnicima. Izmjene zakona predložene su Vladiniim programom potkraj travnja, ali su ih sindikati i oporba zajedničkim pritiskom uspjeli izgurati iz procedure usvajanja u Saboru.
3. Smanjiti broj zaposlenih koji ovise o državnom proračunu uz istodobno poticanje otvaranja privatnih škola i zdravstvenih ustanova. Jedino tako građani će se u budućnosti moći rasteretiti poreznih nameta dok će se istodobno otvoriti mogućnost za podizanje kvalitete obrazovnog i zdravstvenog sustava. Dobrom poreznom politikom poslovni se sektor može potaknuti da stipendira nadarene učenike.
4. Odmah smanjiti birokraciju i ubrzati procese otvaranja i registracije novih biznisa. Smanjiti troškove stečaja. Biznisi se pokreću i propadaju. Investitore privlače samo sredine u kojima su oba procesa jednostavna i bez suvišnih troškova. Svojedobno, još za prvog Sanaderova mandata, bučno najavljivana akcija “Hitrorez” učinila je samo mali pomak u rezanju suvišnih propisa, a na kraju je i sama pala zbog neučinkovitosti pratećih službi koje su je trebale provesti.
5. Srediti zemljišne knjige i aktivirati OIB te time uspostaviti temelje za određivanje imovinskog cenzusa građana. Sve dok se ne postavi cenzus, nemoguće je precizno definirati osnovicu na eventualni porez na imovinu niti odrediti tko ima pravo na koju i kakvu vrstu socijalne pomoći. OIB je službeno uveden 1. siječnja 2010., ali do danas je njegova primjena ostala ograničena. Porezna uprava započela je ipak s objedinjenim nadzorom računa, što nije jedina svrha OIB-a, ali je pomak nabolje.
6. Odmah provesti reformu poreznog sustava s ugrađenim mehanizmom za poticanje investicija i otvaranje novih radnih mjesta.
7. Odmah nakon reforme poreznog sustava uvesti strogu kontrolu naplate poreza.
8. Radikalno zarezati u sustav socijalnih povlastica u skladu s pravilom tko radi, nije nezaposlen, tko ima nekretnine u vlasništvu, ne može se smatrati siromašnim. Određivanje imovinskog cenzusa nužna je pretpostavka za takve rezove. Područje u kojemu OIB još nije zaživio. Radikalne rezove u nepravednoj raspodjeli predlagao je Vladi još u doba Račana MMF, ali nijedna vlada nije ih se usudila provesti.
9. Dovršiti reformu mirovinskog sustava kako bi se veći dio mirovina mogao temeljiti na privatnim mirovinskim osiguranjima.
Današnji sustav, u kojem se i dalje najveća težina daje prvom, “socijalnom” mirovinskom stupu, uteg je jednako i proračunu i poslodavcima, a potpuno nestimulirajući za zaposlene i osiguravatelje. Privatno mirovinsko osiguranje u Hrvatskoj još je u povojima unatoč tome što je mirovinska reforma u načelu postavljena.
10. Privatizirati kompanije u državnom vlasništvu. Dati u koncesije željezničke pruge, autoceste i neiskorištena državna zemljišta. Kompanije gubitaši danas su među najvećim gutačima proračunskog novca.
Kosor: Ne želimo ništa nasilu
o povlačenju izmjena ZOR-a iz procedure
Zakon je povučen, a ja sam o toj mogućnosti obavijestila i sindikate. Zakon je upućen iz Vlade, ali nije uvršten na dnevni red Sabora jer bi to u ovom trenutku bilo kontraproduktivno. Ne želimo ništa nasilu, ništa preko koljena, nego želimo da na tragu te odluke ponovno sjednemo sa sindikatima i pripremimo novi ZOR. Vlada i dalje stoji iza činjenice da je neodrživo da su neki kolektivni ugovori koji su istekli i dalje na snazi.
o referendumu
Vlada je poduprla referendum jer je osigurala 170 milijuna kuna u rebalansu. I vladajuća koalicija je za taj rebalans glasala, a opozicija nije. Dakle, oporba, prije svega SDP koji govori o referendumu, nije glasala za 170 milijuna kuna koje treba osigurati za održavanje referenduma.
o provjeri potpisa
To je bila dužnost Vlade koju je odredio Hrvatski sabor. Izvijestili smo o činjenicama vezanim za potpise i ja vjerujem da nitko ne očekuje da se Vlada boji govoriti o činjenicama. Mi smo izvješće poslali Saboru, a što će on odlučiti, stvar je saborske rasprave.
o oporbi
Oporba ni o čemu drugom ne priča niti što predlaže osim što govori da Vlada treba otići, a kad dođe ‘stani-pani’, kad treba predložiti što treba smanjiti u rebalansu, kad treba prstom uprti, onda ne iznese niti jedan prijedlog. Kada dođe do trenutka u kojem treba izreću odluku, onda smo mi na brisanom prostoru i ostajemo sami. Neka. To je tako kad vodiš državu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....