OTKRIVAMO DETALJE O VLADINOM PLANU VRAĆANJA INE U HRVATSKE RUKE Odluka o otkupu MOL-ovog udjela donesena još u listopadu, u igri je i 'bullet kredit'

- Politička odluka o povratku Ine u vlasništvo Republike Hrvatske donesena je prije otprilike mjesec i pol dana. Morali smo, bez obzira na ishod arbitraže, donijeti odluku o tome što dalje i zato smo u više navrata razmatrali najbolje opcije za budućnost Ine. Gledali smo nacionalni interes, razvoj kompanije, ali i kako dalje razvijati odnose s Mađarskom s obzirom na to da je slučaj Ina-MOL počeo opterećivati odnose između dviju država - kazao nam je izvor blizak premijeru Andreju Plenkoviću.

Premijer je na izvanrednoj konferenciji za medije, na Badnjak, objavio da je Hrvatska izgubila arbitražu u slučaju Ina-MOL, te da je Vlada donijela odluku da će Hrvatska pokrenuti proces otkupa cjelokupnog udjela MOL-a u Ini bez da se, kako je kazao premijer, poveća javni dug Hrvatske. Na pitanje zašto je to priopćeno baš na Badnjak, u Vladi kažu da su tada od pravnih zastupnika RH dobili obavijest o odluci Arbitražnog suda.

- Bez obzira na to što je bio Badnjak, imali smo odgovornost obavijestiti javnost o tome i reći što namjeravamo - kazao je jedan od naših sugovornika iz Vlade.

Prvi nacrt plana

- Odluka je donesena u najboljem interesu RH i, uvjeren sam, najboljem interesu Ine kao naše strateške naftne kompanije - poručio je u subotu Plenković, koji se nije želio izjasniti jedino o modelu otkupa.

- Otkup će se odvijati prema modelu koji smo već razradili, a koji je financijski održiv i neće povećati javni dug Hrvatske - kazao je Plenković. Više o modelu nije se moglo doznati ni od izvora iz Banskih dvora.

Iako u Vladi zasad vrlo pomno skrivaju detalje o financijskoj konstrukciji eventualnog otkupa 49 posto dionica Ine od mađarskog MOL-a, čini se kako je tu manevarski prostor ograničen. Iako se u dva dana od dramatične objave premijera Plenkovića uglavnom spekuliralo o mogućem angažmanu mirovinskih fondova u tom poslu, neslužbeni izvori bliski Vladi to demantiraju. Jasno je i zašto. S obzirom na to da su sredstva u tim fondovima de facto privatni novci štediša - budućih umirovljenika - takav angažman tog novca temeljem očitog političkog diktata vjerojatno bi izazvao oštre kritike u javnosti, pa čak i sudske tužbe nezadovoljnih građana.

S druge strane, prema aktualnim pravilima i regulatornim ograničenjima njihova rada, oni kumulativno ne bi mogli investirati više od 8 milijardi kuna u jednu kompaniju, a i pritom je vrlo upitno da li bi taj novac mogli namaknuti u kratkom roku, s obzirom da bi morali prodati dio imovine koju sada drže. Utoliko kao izvjesnije rješenje nameće se mogućnost specijalnog aranžmana s nekom od međunarodnih institucija.

Preporuke banaka

Mogućnosti takvog aranžmana istraživala je Kukuriku Vlada, a kako se neslužbeno doznaje, u tom procesu vodili su se konkretni razgovori s više uglednih svjetskih banaka, među kojima je bio i njemački Deutsche Bank. Vladi je tada bilo ponuđeno više modela, dizajniranih tako da u što manjem udjelu ulaze u javni dug države. Osnovna ideja je bila da Vlada iskoristi svoj postojeći udjel u Ini kao kolateral za financiranje preuzimanja MOL-ovog. Konkretno, kupnja bi bila financirana tzv. bullet kreditom na pet godina, uz kolateral 90-ak posto dionica Ine. Specifičnost ‘bullet kredita’ je da ne uključuje otplatne rate, već sjeda na naplatu jednokratno na dan okončanja aranžmana. Kako bi cijeli njegov iznos bio pokriven kolateralom - tvrde naši sugovornici - metodološki se on ne bi smatrao javnim dugom.

Ipak, problem je što međunarodni kreditori traže da dio kolaterala bude izražen u likvidnijoj imovini od dionica Ine - nečemu što se brže i jednostavnije može unovčiti. Jedna od banaka s kojima je bivša Vlada razgovarala navodno je tražila da 30 posto vrijednosti transakcije bude pokriveno državnim obveznicama, što bi neosporno značilo i povećanje javnog duga u tom iznosu. Na koncu, prepreka ovakvom modelu jest i pitanje valuacije Ine. Naime, posve je moguće da kreditor vrijednost Ininih dionica koje uzima kao kolateral vrednuje znatno jeftinije od cijene koju će MOL tražiti od Hrvatske vlade. Ta razlika u vrijednosti vjerojatno bi stvorila potrebu dodatnih jamstava.

Problem je što mađarska kompanija već ima povijest iznimno visoke valuacije Ine pri razgovorima s potencijalnim kupcima. Naime, iako MOL nikad nije potvrdio razgovore s potencijalnim kupcima, otkad je u studenome 2013. uprava kompanija ovlastila svoj odbor izvršnih direktora da počne pripreme za prodaju Ine, prema raznim neslužbenim informacijama čini se da je mađarska kompanija o tome razgovarala s barem šest kompanija: poljskim PKN-om, ruskim Gazpronjeftom i Rosnjeftom, američkom Klesch Grupom i KKCG grupom - koncernom češkog energetskog tajkuna Karela Komareka.

Raniji ponuđači

Iako detalji ovih razgovora nisu javno poznati, poznavatelji stanja u sektoru smatraju kako je ključni problem bila upravo visoka cijena koju je mađarska kompanija za Inu tražila, pogotovo s obzirom na nesređene odnose s Hrvatskom vladom. Naime, potencijalni kupci smatrali su kako taj odnos podrazumijeva značajan diskont na cijenu, a problematično je bilo i vrednovanje Ininih rezervi, tvrtke kćeri Crosco i sirijskih nalazišta. Pojednostavljeno, kada bi svoj udjel u Ini prodavao trećem investitoru, MOL bi vjerojatno mogao računati na cijenu ispod milijarde eura. U razgovorima s državom, pak, vjerojatno će tražiti osjetno više. Ključni zadatak državnih pregovarača bit će dovesti cijenu u razinu financijske realnosti, jer bez toga financijska konstrukcija neće funkcionirati. Ako se u Vladi za to usitinu pripremaju već mjesec i pol dana, za vjerovati je da neke razrađene modele već imaju, ali i da su razgovori s Mađarima već otpočeli.