Ako je vjerovati srpskom ministru kulture, Vladanu Vukosavljeviću, onda je Ivo Goldstein, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu - revizionist povijesti koji u svojim radovima svjesno umanjuje broj žrtava ustaških zločina. Ovo je sažetak popriličnog skandala koji je nedavno uzburkao javnu scenu u Srbiji, pokazujući kako tamošnje vlasti ne namjeravaju prestati koristiti temu konc-logora Jasenovac u propagandne svrhe. Makar pritom morale udariti, ni manje ni više, nego na dosljednog borca protiv revizionizma i ustašizacije, poput Goldsteina.
Sve je počelo nakon što su s ovogodišnje liste za otkup knjiga izbačene tri knjige s povijesnom tematikom: “Jasenovac” Ive Goldsteina (Izdavač: Akademska knjiga), “Mitovi srpske istorije” Dejana Ristića (Vukotić media) i “Etničko čišćenje” Vladimira Petrovića (Arhipelag). Uskoro se u tamošnjim medijima oglasio Goldstein i, govoreći o odluci da se njegova knjiga izbaci s liste, ocijenio je da bi svakom “neopterećenom čitatelju” moralo biti jasno da ona nije “utemeljena na dobroj kulturnoj politici” te da bi jedini problem s otkupom mogla biti njegova tvrdnja da je u Jasenovcu stradalo puno manje od 700.000 ljudi, što je brojka prihvaćena u velikom dijelu srpske javnosti.
Uslijedio je žestok odgovor Ministarstva kulture Srbije. Reagirajući na Goldsteinove izjave, optužen je da se kao povjesničar “na zlonamjeran način bavi rezultatima Konkursa za otkup publikacija za biblioteke za 2020. godinu”, a, usput, Ministarstvo je ocijenilo da Goldsteinovo “otkriće o broju žrtava u Jasenovcu nemalom broju stručnjaka liči na istorijski revizionizam”. Ukratko, optužen je za revizionizam jer koristi službenu brojku od 83.000 jasenovačkih žrtava ustaških zločina, a optužnicu su napisali oni koji ponavljaju gotovo devet puta veću, izmišljenu brojku.
Kršenje pravila
Profesor na beogradskom sveučilištu Milivoj Bešlin objašnjava kako je uopće nastala afera Jasenovac. Ministarstvo kulture formira stručnu komisiju, raspisuje natječaj i komisija pravi odabir naslova, pojašnjava Bešlin pa dodaje kako bi odluke komisije Ministarstvo trebalo samo provesti. “Ali u ovom je slučaju osobno ministar Vladan Vukosavljević riješio da je on stručniji od stručne komisije i izbacio knjige trojice povjesničara, među njima i prof. Goldsteina. Naravno, sramotno je objašnjenje, to je klasična cenzura.
Taj ministar zaista je imbecilan čovjek i ekstremist, sada se dokazuje Aleksandru Vučiću jer želi zadržati mandat, a u novoj je vladi viđen za odstrel. Suštinski su izbačene tri knjige koje bi mogle ugroziti narativ ideologije srpskog nacionalizma, a kriteriji su bili samo ideološki. To je još jedno kršenje pravila i procedura koje je samo Ministarstvo odredilo i primjer da institucije nisu ništa u Srbiji”, kritičan je Bešlin.
Knjiga o Jasenovcu koja je uzburkala Srbiju objavljena je krajem 2018. godine. Na gotovo tisuću stranica Goldstein objašnjava zašto su ustaše osnovale Jasenovac, iznosi statističke podatke, međutim, prije svega opisuje svakodnevnicu, život i smrt logoraša, ali i njihovih krvnika, od Maksa Luburića i Ljube Miloša do psihopatskih ubojica poput Dragutina Pudića Paralize ili Hinka Picillija.
U knjizi se opisuje da je Jasenovac bio carstvo zla, ali unutar logora postojale su tisuće ljudskih sudbina, često međusobno isprepletenih na način koji je nepojmljiv u normalnom životu. Velika većina od oko 120.000 do 130.000 ljudi koji su ušli u jasenovački logorski sustav nije izašla živa. Ubijeno je ili je umrlo od mučenja, bolesti i gladi oko 90.000 zatočenika. Pritom je odnos logoraša i njihovih ustaških čuvara nerijetko bio ambivalentan.
Ustaše i zatočenici govorili su istim jezikom, dijelili manje-više istu ili sličnu kulturu, događalo se da jedan dan komuniciraju, izmjenjuju misli, a da drugi dan zatočenik bude ubijen, opisuje Ivo Goldstein. U jasenovačkom paklu bilo je puno ovakvih slučajeva. “Kada se Jasenovac svede na historiografsku definiciju, to je bio radni logor i logor smrti, ali ispod te definicije dolazimo do prave istine. A to je da je jedan manji dio logoraša radio u Jasenovcu, ali velika većina dopremljenih u Jasenovac odmah je bila prebacivana u Gradinu, koja se nalazi na desnoj obali Save, i tamo su ubijani”, napisao je autor.
Zanimljivo, ubrzo nakon što je objavljen u Hrvatskoj, “Jasenovac” je promoviran i u Srbiji, a prijem je bio vrlo dobar.
“Promocija u ožujku 2019. protekla je izvrsno. U punoj dvorani Centra za kulturnu dekontaminaciju govorila je, između ostalih, Latinka Perović. Dao sam nekoliko intervjua, jednosatni intervju sa mnom napravljen na RT-u Srbije emitiran je u udarnom terminu. Na internetu se pojavio jedan zapjenjeni komentar činjenice da negiram 700.000 žrtava, ali to je bilo minorno. Sve do sada”, kaže Goldstein.
U razgovoru za Magazin Goldstein navodi kako ovaj slučaj pokazuje da u srpskoj politici i jednom dijelu tamošnje javnosti ne postoji volja da se prihvati kako je teza o 700.000 žrtava u Jasenovcu puka propagandistička brojka koja apsolutno ne odgovara realnosti. Pritom se referirao i na podatak kako se u Srbiji često referiraju na to da izraelski Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu također barataju podatkom o 700.000 ubijenih.
“Ne. Muzej holokausta spominje brojku od 80.000 do 100.000 žrtava, a otprilike istim podacima služe se i stručnjaci u Yad Vashemu. Međutim, na ploči u tamošnjoj Dvorani sjećanja i dalje je ugravirana brojka 700.000, a izraelska se strana pravda da je teško promijeniti spomenutu ploču, tako da ona i dalje stoji. Ali, stručnjaci Yad Vashema koji se bave ovom tematikom prihvaćaju da je u Jasenovcu likvidirano između 80.000 i 100.000 ljudi.”
Do kada će trajati rasprave o broju jasenovačkih žrtava?
“Posve je logično da Jasenovac predstavlja srpsku traumu jer od trenutno 83.145 poimenično popisanih žrtava na popisu Spomen-područja Javne ustanove Jasenovac, njih 47.627 srpske su nacionalnosti. Kako nisu sve žrtve poimenično popisane, mislim da valja srpske (i sve druge žrtve) uvećati za oko deset, možda 20 posto. Dolazimo do brojke veće od 50.000 Srba ubijenih u Jasenovcu, što ga čini najvećim srpskim stratištem u Drugom svjetskom ratu.
Posve je normalno da srpsko društvo i kultura imaju pravo komemorirati Jasenovac. Ali, treba se riješiti osvetničkih poriva i teza o 700.000 žrtava, jer onda se to pretvara i u propagandu protiv Hrvata, a djelomice i Bošnjaka muslimana. S druge strane, hrvatska, a i bošnjačka javnost trebaju se suočiti s činjenicom da su neki pripadnici tih naroda sudjelovali u strašnim zločinima.
Važno bi bilo da svatko u svojoj sredini stvara kulturu sjećanja koja se neće konfrontirati s drugim kulturama sjećanja, a političari bi trebali zajedno odlaziti ne samo u Jasenovac nego i na druga mjesta stradanja - u Vukovar, Srebrenicu... Kad bi u današnjoj političkoj eliti na prostoru bivše Jugoslavije bilo imalo vizionarstva, a manje sitnoračundžijskog mentaliteta i svega ostaloga, mogli bi se svi naći na Sutjesci. No, to pripada u domenu znanstvene fantastike”, skeptičan je Ivo Goldstein.
Teške optužbe
Kada je objavljen u Hrvatskoj, “Jasenovac” je izazvao velik interes i prvo izdanje je rasprodano iako su s desnice dolazili napadi, koje je, kako kaže, očekivao. No, iako je na vlasti desno-centristički HDZ, u kojem većina sigurno ne dijeli svjetonazorska i politička stajališta Ive Goldsteina, ovdašnje Ministarstvo kulture je u redovitoj proceduri otkupilo sto primjeraka “Jasenovca”, što je maksimum kada se radi o otkupu publicističkih djela.
A opet, Goldstein je još dobro prošao kada se njegov slučaj usporedi s napadom srpskog ministra kulture Vladana Vukosavljevića na Nikolu Samardžića, uglednog povjesničara u Srbiji. Vukosavljević je Samardžića javno optužio da nije čovjek, nego “antropomorfni entitet”, uz dodatne komplimente - “pseudopovjesničar, psihički uništen od tereta ugleda i slave rođenog oca”, “nedobačen i neostvaren u svojem poslu”, da je kao takav “idealni uzorak psihijatrima i psiholozima za proučavanje psihičke iskošenosti kod sindroma oceubojice”. Slijedi i zaključak da je Samardžić “običan nitkov i ništarija, čovjek koji opsesivno prezire svetosavlje i gadi se svega srpskog”.