U politici, a onda još posebno u HDZ-u, kratak je put od samouvjerenosti do obranaštva. Taj hod od “najbolji sam” do “nisam tako loš” ovih dana je još jednom mogao proživjeti predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković.
Još u srijedu sa saborske govornice premijer je neumjereno patronizirao zastupnike, a već sljedećeg dana zbog novootkrivene afere s javnim novcem bio je primoran, s nešto više skromnosti, objašnjavati zašto su neki njegovi, HDZ-ovi zastupnici, koje je sam nedavno probrao u Sabor, osumnjičeni za kriminal, pa su najednom izgubili imunitet, a na neko vrijeme i slobodu. U srijedu se, dakle, premijer rugao oporbi, u četvrtak se već opozicija imala razloga smijati njemu. U srijedu je HDZ iz premijerovih usta bio stranka koja može poslužiti kao učitelj i primjer svima, već u četvrtak je iz bilješki USKOK-a i policije HDZ opet, po tko zna koji put, prokazan kao stranka čiji se utjecajni ljudi, čak i neki kojima je prepušteno da uime HDZ-a vode velike gradove, zbijaju po ćelijama istražnih zatvora jer su im, eto, pronašli kako su se privatno bogatili javnim novcem.
Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali HDZ nije nevin dok god im se krivnja mora stalno dokazivati.
Tu je premijer Plenković i dalje u velikom problemu i raskoraku: između njegove osobne želje i percepcije HDZ-a s jedne strane te svega onoga naopakog što očito i dalje uspijeva i živi u HDZ-u s druge. Između HDZ-a o kojemu Plenković govori i HDZ-a o kojemu govore istrage. Između HDZ-a koji sve o svemu najbolje zna i HDZ-a koji ne zna što rade njegovi gradonačelnici.
Plenkovićev podcjenjivački gard kakav njeguje prema opoziciji i političkim protivnicima (“svi ste vi aktivisti”), na žalost, i dalje nije usklađen sa stupnjem njegove stvarne kontrole nad strankom koju predvodi i predstavlja. Naime, da bi bio do kraja uvjerljiv u svojem dociranju ostalim, istina vidno inferiornim političkim takmacima na javnoj sceni, Plenkoviću se ne bi smjelo događati baš toliko situacija “ali nismo znali”.
Predsjednik HDZ-a i premijer u drugom mandatu očito je energiju dosad ulagao prije svega u ideološko pospremanje, to jest misaono čišćenje HDZ-a, kao i u osobni obračun s glavnim unutarstranačkim izazivačima. Ukratko, bavio se uspostavom nadzora i vlasti nad HDZ-om. Tu vlast, međutim, sada valja i ispravno upotrijebiti.
Zasad je Plenković procijenio kako mu je, u smislu preobražaja HDZ-a, dovoljno učiniti ideološki otklon prema centru i ta je njegova ideja na zadnjim izborima dobila potvrdu: HDZ je pobijedio iznad svih, pa i njihovih očekivanja. No, ono što Plenković nije promijenio puno je dublje i važnije za državu, građane, pa i dugoročno za HDZ. To je nešto što nema veze s taktikom ni kalkulacijama, nego je strateška stvar koja traži hrabrost i nosi rizike.
A to je iskorjenjivanje i uklanjanje korupcije i klijentelizma iz stranke koja je u međuvremenu toliko izdominirala u društvu. Jer tražiti i dobivati na izborima dominaciju za stranku koja se ne želi očistiti od korupcije, to znači indirektno činiti loše za državu.
Razbijati opoziciju u korist stranke koja nema namjeru promijeniti loše, neprihvatljive navike u upravljanju državnim sustavima i javnim novcem, to također znači biti na pogrešnom putu, upravo suprotnom od onog puta kojim se kreću javni interesi. Biti umjeren i samouvjeren, to nije dovoljno za konačnu političku potvrdu, pogotovo ako si kao takav na čelu stranke kao što je HDZ.
Ako ti ne pobijediš korupciju u HDZ-u, ta će korupcija pobijediti tebe.
I zato je premijeru Plenkoviću važno što prije prihvatiti dvije stvari. Prvo, nije dovoljno ideološki korigirati HDZ i odvojiti se od starinske desnice u retorici i djelovanju. I drugo, sustavno ubijanje i omalovažavanje opozicije uopće više nije usluga HDZ-u.
Za čišći HDZ, kakav bi Plenkoviću bio neophodan za krajnju potvrdu njegove osobne političke karijere i mjerenje njegovih postignuća za društvo, za takav HDZ baš mu treba snažna opozicija. Ona to sad nije, ali uvelike nije zbog direktnog i neizravnog rušilačkog djelovanja HDZ-a tijekom godina i desetljeća. Od HSLS-a, preko HSS-a i HNS-a, do, evo, sada i SDP-a - sve su asistirane, bolje reći ohrabrivane političke eutanazije. To što premijer Plenković danas u Saboru može lagano poklopiti tri četvrtine zastupnika, to nipošto ne znači da on to treba činiti niti da je to nekakav poseban izazov.
No, to što premijer Plenković i dalje pouzdano ne zna kome može vjerovati u HDZ-u, a tko ga može osramotiti i vratiti unatrag, to je pak za njega i te kakav izazov.
Više se baviti HDZ-om, manje opozicijom. Više trenirati strogoću u HDZ-u nego u sabornici. Hrvatska se ne smije - ni mišlju, ni riječju, ni djelom, ni propustom - vraćati u jednostranačje, a onaj dio HDZ-a o kojemu i ovih dana čitamo iz policijskih izvješća trebao bi biti dovoljna opomena koliko je važno i hitno da se opozicija probudi i potakne Plenkovića na puno dublje i kvalitetnije zahvate u vladajućoj stranci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....