VIŠE NEĆE SPAVATI U ŠATORU

Obitelj s 13 članova napokon dobila veliku mobilnu kućicu. Taman kad je stigla, opet se zatreslo...

Djeca obitelji Prašnjak s uzbuđenjem su čekala vojnu labudicu koja im je dovela privremeni dom
 Zeljko Hajdinjak/Cropix

Nakon što su devet noći spavali u šatorima razasutima po njivi i maloj kamp kućici u dvorištu obiteljske kuće u Strašniku br. 1, 13-ero Prašnjaka ovu će noć spavati u velikoj mobilnoj kućici.

Točnije, bit će ih 12, jer kako nevolja nikad ne dolazi sama, sestra Ivančica (24) prošlu je noć zbog problema s bubrezima završila na KBC-u Rebro.

Obitelj lanjske mladenke Svjetlane (30), još uvijek je na okupu. Svi zajedno žive u obiteljskoj kući, u kojoj, reklo bi se po veselim figuricama i patuljcima ispred kuće, ne manjka veselja.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

S roditeljima žive Mirjana (29), Stjepan (27) Marijana (26), Ivančica (24), Ana Marija (22), Lucija (20), Ivan (18), Petra (16), Marko (14), Marta (12) i obiteljska maza Filip ima 6,5 godina.

Pristigla je kućica vila u odnosu na njihov dosadašnji „smještaj“. Dimenzija 12x4 metra, veća je i od mnogih kuća s temeljima na Banovini. Donacija je Uprave i radnika zagrebačkog AKD d.o.o., tvrtke u vlasništvu države.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Dobro je znati da ima i jakih državnih tvrtki koje su u slučaju katastrofe spremne reagirati.

Djeca obitelji Prašnjak s uzbuđenjem su čekala vojnu labudicu, koja im je dovela privremeni dom. Stigla je točno u podne.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Taman prije nego što će ju spustiti, zemlja se iznova zatresla.

- Evo, sad je opet bubnulo - tek usput će Stjepan. Tlo na Banovini podrhtava tako često da se nitko više ni ne obazire.

- To je nama novo normalno. Svakodnevica. Pitanje je samo hoće li biti jače ili slabije. Više je svejedno, ionako se sad sve ziba već i kad prođe malo veći kamion, kad je sve dobrano načeto.

image
Stjepan Prašnjak
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Valjalo je kućicu spustiti s kamiona i postaviti u dvorište. Radne snage nije falilo, uvijek se u blizini nađu volonteri. Pomoći žele svi. Pomaže i Stjepan, koliko može s jednom umjetnom nogom.

O trajnom rješenju danas ne razmišlja.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

- Dok se ovako stalno sve trese, možemo samo misliti i pričati, ali ne i djelovati – hladne je glave.

Prvo zlo ga je snašlo u ratu, nakon kojega je još jedno vrijeme radio u vojnim udrugama pa otišao u vojnu mirovinu, kad, evo, stiglo je drugo.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

- Deset je puta jače ovo od bilo kojega rata. Nepredvidivo je, rat je predvidiv, očekujete napade, planirate obranu. Sad opet iznova. Troje djece još uvijek se školuje, stariji rade i pomažu nas. Svi smo vezani „lančanim karikama“ jedni na druge. Jasno da tu i tamo netko nafrči nos, ali uvijek se brzo dogovorimo. Vezani su jedni uz druge i jedni protiv drugih ne daju – ponosan je otac Stjepan Prašnjak. Samozatajna majka svaku njegovu potvrđuje klimanjem glave.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 21:41