OBITELJ NE GUBI NADU 'Naš Dino i njegovi kolege plutaju negdje na Atlantiku i pitaju se gdje su službe za spašavanje. On će se vratiti, osjećamo to'

Šanse da se nakon 16 dana pronađu ljudi u moru jednostavno više ne postoje i zato smo odlučili iz aktivne faze potrage prijeći u aktivnu fazu motrenja. To znači da će brodovi koji onuda prolaze imati zadatak da budno motre hoće li nešto pronaći - pojasnio je prefekt Martiniquea Franck Robine na konferenciji za medije u prvim satima subote.

U obiteljskom domu Dina Miškića takva odluka dočekana je s razočaranjem i tugom. Pogotovo zato što se samo nekoliko sati ranije pojavila informacija da je posada pronađena, da su svi živi na brodu turske kompanije te da plove prema obali. Ispostavilo se da je informacija netočna, što je prebolno iščekivanje učinilo još težim.

Ipak ni jedne sekunde nisu prestali vjerovati. Uopće ne sumnjaju da će se Dino vratiti. Znaju kolika je mora preplovio i da je on pravi iskusni morski vuk.

- Dino i njegovih šest kolega plutaju negdje na Atlantskom oceanu, pitaju se gdje je zapeo ostatak svijeta, gdje su službe za spašavanje, gdje su oni koji ih trebaju vratiti kući… I zato nećemo previše pričati o Dinu, on će sve sam ispričati kad se vrati kući, svojoj obitelji i prijateljima - kažu nam njegovi bližnji kojima je od 26. rujna život na čekanju.

Prve reakcije

Toga četvrtka informacija se brzinom munje proširila Hrvatskom. Tegljač kompanije Bourbon Rhode potonuo je, a sudbina 14 članova posade na čelu s kapetanom, Hrvatom, Dinom Miškićem prepuštena je podivljalom oceanu. Trojica su pronađeni i sretno su se vratili svojim obiteljima, četvorica nažalost nisu pobijedila dvadeset metara visoke valove, a preostali čekaju da ih pronađu i vrate kućama.

- Šok i nevjerica možda najbolje opisuju naše prve reakcije. Svatko tko dobije vijest da mu je prijatelj doživio brodolom i izgubljen je u Atlantiku može osjetiti samo tugu i nemoć - govore najbolje prijateljice Dinove supruge Marijane, koje su joj već 16 dana najveća podrška i snaga. Na sebe su preuzele sve, od pisanja mailova na tisuće adresa, bezbrojnih poziva, traganja za informacijama. Jer bi isto tako i Marijana napravila da je neka od njih u takvoj situaciji.

- Informacije su dolazile na kapaljku, a iščekivanje i neizvjesnost bili su preteški. I tako je nastao ‘krizni stožer’ - u subotu 28. rujna otvorili smo Facebook grupu Bourbon Rhode Rescue i započeli preko grupe prikupljati informacije o potrazi - kažu.

Pitamo ih tko su.

- Tko smo mi? Obični ljudi s običnim životima. Mi smo, zapravo, sedam obitelji koje su rodbinski ili prijateljski povezane s Dinom i Marijanom. Svi se poznajemo i družimo već dugo, neki cijelog života, neki još od školskih dana… Veže nas iskreno i duboko prijateljstvo. Tko smo pojedinačno, smatramo nevažnim. Nismo javne osobe i nemamo interesa javno iznositi svoje priče. U kontekstu svega što se događalo od 26. rujna, mi smo ‘alat’ koji ima zajednički cilj - biti snažna podrška svojim prijateljima u njihovim najtežim trenucima. Pomoći im da ovo prebrode i da se ponovno nađu svi na okupu. Sve smo poduzeli s tom mišlju - kaže grupa koja pruža bezuvjetnu podršku.

Krug snage

No, Šibenik je mali grad. Svi znaju tko su žene koje su svoje živote stavile na čekanje i podrška su prijateljici 24 sata na dan. U njihovim životima vrijeme više nije nikakva odrednica. Nema više podjele na noć i dan, pristojno vrijeme za pozive, nije važno hoće li zvonjava telefona probuditi njihovu usnulu djecu. Važno je primiti poziv. Onaj koji svi čekaju: Dino se vraća kući!

- ‘Krizni stožer’ zapravo znači krug snage. Kad smo zajedno, lakše podnosimo situaciju koja nikome od nas nije laka. Kad jedan od nas potone, drugi ga dižu. Okupljamo se kad i gdje stignemo. S obzirom na to da svi radimo i imamo djecu, nije moguće organizirati precizni raspored. No, ovih dana smo konstantno u komunikaciji. Svi se angažiraju onoliko koliko mogu. U tome i jest poanta - jedni drugima pomažemo na putu do zajedničkog cilja, a to je Dinov pronalazak. Sve drugo u odnosu na to sada zaista može i mora čekati - složne su obiteljske prijateljice.

Vežu ih prijateljstva duga 25 godina. Zajedno su prošle sve, srednju školu, fakultet, smijeh i suze. Vjenčanja, prve dane majčinstva, rođendane... U taj neraskidiv krug prijateljstva uvele su i svoje supruge i postali su velika obitelj. Osim najbližih, Marijanu već 16 dana nitko nije vidio. Informacije čeka kod kuće. Preteško joj je ići među ljude. Prijatelji iz kvarta u kojem stanuju kažu da Marijana nikada nije sama. Osim što su joj se u ovim teškim terencima doselili roditelji, njezine prijateljice su stalno s njom.

- Uvijek je netko s njom. Vidim da joj se prijateljice izmjenjuju. Ponekad su i sve tamo - kažu nam poznanici. O obitelji Miškić svi imaju samo riječi hvale.

- Ma to je divna obitelj, veseljaci, čista pozitiva. Marijana ne radi i brine se o sinu. Ona je predivna. Žena zrači, ali jaka je ona. Izdržat će i dočekati svog muža - kažu te dodaju da Dinove šihte na brodu traju uglavnom oko dva mjeseca.

Očuh pomorac

Da se Dinu ne može ništa dogoditi i da je pitanje vremena kad će se pojaviti, kažu i na otoku Žirju.

- Prvo da razjasnimo nešto, Dino se vraća. U to nema sumnje. Sve ove priče da je prošlo ovoliko ili onoliko dana su nevažne. Znam ga od malena i ako je netko žilav, to je Dino - kaže nam djevojka koja je godinama ljetovala na Žirju.

Tamo ga opisuju kao žilavog, predanog, veseljaka, obiteljskog čovjeka i pravog prijatelja. Bili su djeca, društvo od 15 ili 20 klinaca, u vrijeme bez mobitela.

- Tada se prolazilo sve prvo. Bili smo djeca. Mislim da je u to vrijeme dobio nadimak Ukrajinac - priča nam. Kaže kako nije sigurna kad, ali Dino se u Hrvatsku doselio uoči početka škole. Majka mu je iz Ukrajine, odakle su došli na Žirje.

- Školovao se u Šibeniku, a roditelji, majka i očuh, čije prezime nosi, kasnije su se vratili u Žirje, gdje sada žive - kažu nam stari Žirjani. Njegov očuh je cijeli svoj radni vijek bio pomorac.

- Ma on je navigavao više od 40 godina. Divan čovjek, divna obitelj. To vam je ljubav prema moru. Ne možeš od toga pobjeći - kažu.

Da je tako, potvrđuje nam i Dinov prijatelj iz srednjoškolskih klupa.

- A kakav je Dino? Isti kao i svi mi iz pomorske škole. Nismo se tamo našli slučajno. To moraš voljeti - kaže nam školski kolega.

I u srednjoj školi ga je pratio nadimak Ukrajinac.

- To je tako, srednja škola. Svatko je imao svoj nadimak. Njegov je bio najpristojniji. Normalno, nekad bi se i ljutio, što bi bilo presimpatično jer mu je ostao naglasak - smije se školski kolega.

Istina je, kaže, da je to težak posao, ali oni su ga izabrali.

- Svi smo rođeni uz more, imamo brodove, kaiće, od malih nogu. Eto, Dino je i odrastao na otoku, tako da je more nešto najprirodnije - priča i ponosno ističe kako je iz njihova razreda čak deset kapetana.

- Nije vam to mala stvar. Nas je bilo nešto manje od 30, tako da je trećina kapetana itekako velik broj. To su sve ljudi na stranim brodovima. Nema tu babe i strica da ti gurne vezu. Njih vani to ne zanima. Ide isključivo na ovaj način: nama treba Dino jer je iskusan, jer zna i jer može - objašnjava prijatelj iz pomorske škole.

Osim ljubavi prema moru, tu je Marijana i njihov sin.

- Čini mi se da su oni oduvijek zajedno. Zapravo se i ne sjećam vremena prije toga. I Dino i Marijana su jedinci tako da su vjerojatno zato još više vezani i usmjereni jedno na drugo. Veliki su vjernici, i to im puno znači u životu - pričaju nam osobe koje ih poznaju.

Odani prijatelji

Samo lijepe riječi prate Miškiće, očito su i Dino i Marijana kroz život nečim zaslužili tako odane prijatelje.

- Prijatelji i odanost se zaslužuju svakog dana. Kad nađete ljude s kojima možete svakodnevno dijeliti sitnice koje čine život, kad nađete ljude s kojima se možete veseliti i plakati, međusobno se pomagati, razumjeti - naprosto biti tu jedni za druge, onda se to ne pušta. Dino i Marijana su ti ljudi - kažu nam iz ‘kriznog stožera’.

U ovoj su fazi najveći neprijatelj neprovjerene informacije koje stižu gotovo svakodnevno.

- Jako teško je sve to filtrirati. Sad već znamo da je nabolje zadržati dah, pričekati potvrdu. U prvim danima potrage svaka neprovjerena informacija ili vijest na nas je djelovala kao potres - kažu iz ‘stožera’.

A da je tako, potvrđuju i prvi sati subote koji su doveli do očaja cijelu obitelj. Nije to prva takva situacija. Težak je bio i dan kada su pronađena tijela. Trebalo je izdržati i dočekati poziv da to nije Dino.

- Prava je istina da imamo potvrde da je Dino napustio brod zajedno s posadom, da su se ukrcali u splavi za spašavanje. Trojica su spašena, četvorica, nažalost, nisu uspjela, Dino i još 6 ljudi nisu do danas pronađeni - rezimiraju u ‘stožeru’.

Otvorena pitanja

Marijana je za sinov 12. rođendan poslala dirljiv apel vladajućima da ne obustavljaju potragu. Naime, samo sedam dana nakon potonuća broda objavljeno je da se prestaje s potragom, a sada se to opet događa.

- Možemo samo ponoviti Marijanin apel francuskim vlastima, a koji je proslijeđen našoj predsjednici i ministru vanjskih poslova: nastavite ih tražiti svim raspoloživim snagama - učinite sve što je u vašoj moći da se vrate kući! Također, pozivamo sve v dowbre volje da uplate sredstva za nastavak potrage preko naše Go Get Funding kampanje. Ta sredstva sigurno idu u prave ruke - jedina osoba koja će uplaćenim iznosom moći raspolagati jest Marijana, na čiji se PayPal račun vezuju kampanja i donacije. Mi činimo sve u našoj moći da organiziramo tu potragu i - ne ide glatko. Još imamo puno otvorenih pitanja, ali konzultiramo se sa stručnim ljudima koji o tome znaju puno više nego mi, i vjerujemo da ćemo doći do rješenja. Ako potragu ne bude moguće organizirati, Marijana je već rekla da će se prikupljeni novac razdijeliti među obiteljima pomoraca koje su u ovoj havariji izgubile svoje najmilije - kažu Marijanine prijateljice.

Inače, u Facebook grupi Bourbon Rhode Rescue od jučer se ne može ostavljati komentare. Iz stožera su zaključili kako neprovjerene informacije dovode do velikih problema i nesporazuma. Primjerice, nakon lažne objave da je pronađena posada, u samo tri sata je ostavljeno više od pet tisuća komentara koji su davali lažne nade. Izazivali od euforije i veselja do potpuno suprotnih emocija. Zbog toga više neće biti moguće pisati ne primjerene komentare u tu grupu, osim administratora.

- Želimo da ova priča bude dostojanstvena - kažu.

- Ne želimo da itko ikada proživi ovo što proživljavaju obitelji nestalih pomoraca. Budite strpljivi i pokušajte shvatiti da je ovo najgore razdoblje u njihovu životu. Najviše ćete nam pomoći ako dijelite postove ove grupe, kako bismo zajedno učinili sve da nastavimo s potragom za našim kapetanom i njegovom posadom.

- Moramo ih pronaći. Nećemo se zaustaviti. Hvala na svakom dijeljenju postova jer to je u ovom trenutku najveća pomoć - poručuju.