Nisu tektonske ploče i virusi odlučili biti okrutni prema nama. Mi smo nebitan faktor u katastrofi

Majčinstvo je jedno od onih užasnih životnih iskustva tijekom kojih čovjek mora naučiti da je nemoguće kontrolirati život. To dakako počinje od začeća - naprosto je nemoguće definirati kad ćeš ostati trudna, zašto baš tad, kojeg je spola dijete i koje boje očiju, ako rađaš prirodnim putem (a često i kad ne rađaš prirodnim putem), zatim teško je znati pa i utjecati na to kad će biti porod, kakav će biti, kad će krenuti, kako će završiti. A tek onda krene rock’n’roll: većina isplaniranog prije dolaska svetog djetešca, odluka o tome kakve ćemo mame biti, o spavanju ili nespavanju s djetetom, dojenju ili nedojenju, zdravoj dohrani ili tome koliko će vam dijete visiti na mobitelu, postaju smiješni relikti iz vremena prije elementarne nepogode u popularnoj kulturi zvane “vaša mala beba koja ne spava”.

Ništa, ali baš ništa nije kontrolabilno i većinu majčinstva provedeš tako da ti život doslovno curi kroz prste kao voda: nešto sačuvaš da nejač popije, da im spasiš život, ali i to moraju brzo, a nešto, iliti dosta toga, prokaplje i kroz čvrsto, u grču saline i namjere stisnute prste, naprosto iscuri, podsjećajući nas svaki put da nismo jače od prirode (stvari, procesa, tijela). Oh, novopečena majko to je u iščekivanju: kreni u tu avanturu bez ikakve nade da ćeš svaku kap moći dobro iskoristiti. I bilo bi ovih dana oh-tako utješno da nas to iskustvo, kad je već naporna dekonstrukcija svega što smo poznavale, pripremi na one prave elementarne katastrofe. Ne može se čak ni tvrditi da im nije ni slično: jednako je naglo, eksplozivno, razorno po seksualni i emotivni život. Srećom, u neopisivo malom postotku slučajeva je fatalno, i u dosta slučajeva završava kao u bajkama, s onom slavnom “i živjeli su zajedno do kraja života”, što ne znam možemo li reći za sve događaje koji su nas snašli 2020. kao narod.

Ali možemo danas, na vrhuncu ove jezive zajedničke traume, reći sljedeće: - Gotovo ništa sudbonosno nije u našoj kontroli. Da, istina, neke socijalne konvencije jesu. Vozni red tramvaja tu i tamo šteka, ali više radi nego što iznevjeri, tekuća voda iz pipe će se vjerojatno pojaviti i bez bacanja dobrih čini na istu prije vidanja na desno, ako platiš račun, imaš signala na mobitelu. Odnosi ponekad. Ako si nježan i velikodušan prema ljudima do kojih ti je stalo, gotovo će sigurno ti odnosi opstati i biti utjeha u životu.

No kad se desi ovakva godina, za Hrvate obilježena što pandemijom što s dvije katastrofalne elementarne nepogode, od kojih ovaj potres s epicentrom u Petrinji još kao društvo nismo stigli pojmiti u svom razornom obliku u kojem nas je pogodio, možemo samo kleknuti pred silinom i snagom prirode i koincidencija koje nas - bili mi seizmolozi ili razbijači atomskih jezgra ili pak običan plebs - mimoilaze kao nebitnu stavku u bilo kakvoj odluci, ako se njihova međuigra uopće može nazivati jezičnim finesama koje smo izmislili da bismo se, kao vrsta, sporazumjeli. Nisu, naime, tektonske ploče odlučile biti okrutne prema nama. Nisu se virusi naljutili na nas u 2019. pa se sad malo bahate i osvećuju. Mi smo posve nebitan faktor u trenutnoj katastrofi, koliko god nam se iz naših narcističnih pozicija sad čini da se ona događa nama ili zbog nas.

Mi jesmo kolateralne žrtve, i moramo više (virolozi) ili manje (seizmolozi) uspješno pokušati pronaći rješenje za trenutne užase da bismo kako-tako nastavili živjeti po naučenim principima, ali, mi nismo faktor. Nikakav, a kamoli odlučujući. Ta je spoznaja toliko okrutna da me, vjerojatno od PTSP-a koji svi skupa prolazimo ovih dana, još prolaze srsi od ideje da će a) zatresti opet, b) ja tu na mogu baš ništa učiniti. Ima nekih mogućnosti bjegova - u katakombe, atomska skloništa, zgrade koje prođu atest na 7 prema Richteru, ali ako se tako poklope energije, tektonika, uragani i meteori, nema nam spasa. Sve što smo panično pokušavale - da dijete ne jede hrenovke u lisnatom, da u optimalnom vremenu nauči reći R pa da izbjegnemo logopede, da nas on ne ostavi pregledavajući njegov mobitel sa šifrom naučenom ko fol letimičnim pogledima na ekran, da ne dobijemo kilu ili deset viška prejedanjem iz emotivnih razloga, da pripremimo ten za konačno savršeno tamnjenje još i prije ljeta, da kupimo savršen stan uz idealnu kamatnu stopu, da nas odaberu za novi projekt kojim ćemo uspjeti otplaćivati idealnu kamatnu stopu, da izbjegnemo zamke toksičnih pogrešaka naših roditelja, ili genetskog materijala koji nosimo (od trigeriranja autoimunih bolesti do preranih sijedih) - besmisleno je prčkanje pred grandioznošću sudbine u kojoj smo mi maleni stanovnici Zemlje.

Može li se preživjeti s ovom spoznajom i kako pronaći psihološki mir znajući da na ogromne stvari koje, doista, određuju život i smrt, suštinski ne možemo utjecati? Ima utjehe u solidarnosti koja poslovično zanese Hrvatsku u situacijama koje, kako se netko duhovit našalio na popularnoj društvenoj mreži, zahtijevaju interventnu postrojbu, iako ne mogu ne primijetiti ironiju u tome da smo solidarni u zajedništvu i slozi tek kad nas proguta zemlja, ali, i to je ljudski, valjda, kao i misliti da će nam tajne svemira ikada biti dostupne.

Možda je lekcija koju moramo naučiti baš ta da smo maleni i da je svaki pokušaj kontrole kao da se zrnce prašine ljuti na nevidljivog diva. Možda se na ljudskom jeziku ona zove poniznost, otpuštanje, spuštanje kriterija sadomazohističkih poriva kontrolfrikizma prema onom levelu koji nas vraća na iskon - mi, slučajnom evolucijom stvoreni s mozgom, u skladu s prirodom i s poštovanjem prema istoj.