‘Nije više vijest Mamić koji se vodi kao osoba kojoj ne treba vjerovati, ni Štimac koji je pobjegao. Ali Ćirin seksualni život...‘

Povodom smrti Miroslava Ćire Blaževića, objavljujemo kolumnu koju je o njemu 18. rujna 2004. godine napisao velikan hrvatskog novinarstva i dugogodišnji novinar Jutarnjeg lista Tomislav Židak

Ante Gotovina odavno nije vijest za naslovnu stranicu, vodi se kao nestala osoba. Nije to više ni Zdravko Mamić, koji se vodi kao osoba kojoj ne treba vjerovati, a niti Igor Štimac, koji je pobjegao iz nogometa i sad svu tu prljavštinu gleda sa strane. Nisu to više ni obećanja Milana Bandića; jedina vijest koja veseli nogometni narod je seksualni život Ćire Blaževića, koji doživljava "renesansu" u osmom desetljeću života...

Slušajući Ćirin plač o žalosnom kraju jedne briljantne seksualne karijere, sjetio sam se Balaševićeve poeme o "jednom pijetlu". Im‘o sam strašnog pijetla, pjeva "Đole", uz napomenu: "Ne bi mi ova starost bila tako grozna, da čujem pijetla barem mjesečno - jedared!"

Međutim, postoji i jedan drugi "pesnik", koji će utješiti Ćiru: "Dok na ruci imaš prst, ne mora da bude čvrst!"

Bio sam u Innsbrucku u apartmanu gospodina Blaževića, koji je svoju bolničku sobu pretvorio u autobusni kolodvor. I od vlastite bolesti, smrtonosne bolesti, napravio je rijetko viđen show. Kad sam vidio sve te kamere, fotoaparate i gomilu nasrtljivih novinara, znao sam da su u blizini ili Ćiro ili Mamić. I kad im "dojde skrajna vura", ako u međuvremenu ne postanu besmrtni, pričekat će da se pojave fotoreporteri i kamermani, tek kada će blicevi biti uključeni, dopustit će da im glava klone na jastuk. Ako...

Taj ako je jako važan, na njega Ćiro najviše računa. Njegova biografija, koja se upravo piše, počet će rečenicom: "Ako ikada umrem...!" Zasad troši jedan od svojih sedam mačjih života i kaže: "Još ću pet puta biti prvak Hrvatske!"

U Innsbrucku je glavna tema bila seksualni život našeg nogometnog barda, koji se u tko zna kojoj godini života, ali svakako u trećoj životnoj dobi morao odreći seksa. Neki su s tim i ranije raskrstili, ali seks je bio zaštitina markica Ćire Blaževića i on mu je podupirao imidž kod "starih šajserica", koje ga proganjaju od sumraka do zore. Kao što Balašević kaže - "mnoge su koke čule za tog dasu"...

Pijetao, koji više ne kukuriče, jer i Ćirinu "pijetlu vrijeme je reklo zbogom", "kihnuo" je nakon operacije prostate, a svemu je pečat udario jedan austrijski doktor, koji se kleo da će njegov klijent i u osmom desetljeću biti bolji trener od Otta Barića. Nikad nismo saznali zašto je "liebe" Otto uopće upleten u tu priču, zašto je doktor George Bartsch bio tako brbljav i je li Ćiro Blažević baš toliki perverznjak da je i na samrtnoj postelji nagovorio doktora da oblati njegova smrtnog neprijatelja. Gospon doktor je obavio misiju na veliko Ćirino zadovoljstvo, ostavivši otvorenih usta i novinare i sve ostale koji su doputovali u Innsbruck, želeći podržati Ćiru u njegovu - "prostakluku".

Na žalost starih ZG šajserica, "pjetlić" Ćire Blaževića je pospremljen u arhivu, ne pomaže više ni Viagra, austrijski doktor je rekao - "seks ferboten". ZG "grose" će ostati bez obožavanog predmeta čežnje, a Ćiro će se napokon moći posvetiti trenerskom poslu. Iako mu starost ne bi bila tako grozna da "čuje pijetla barem mjesečno jedared".

Priča o Ćirinom pijetlu govori o svoj bijedi hrvatske nogometne scene. Ona je neusporedivo zanimljivija od pobjede Dinama nad nekakvim slabašnim klubom iz švedske provincije, ona je čak primamljivija i od priče o Kranjčarovim kilogramima i blijedim partijama našeg najmlađeg reprezentativca.

Priča je posebno primamljiva Otti Bariću, koji poput jastreba prati svaku Ćirinu izjavu i na svom bečkom "šrajbtišu" smišlja priopćenja. Spremno će izdeklamirati da je vodio 86 reprezentativnih utakmica i da njegov lik i djelo ne može ismijavati nekakav "smešni" austrijski doktor, jer on, Otto Barić, osam puta je bio trener godine u Austriji, a jednom je čak nominiran i za čovjeka godine u toj simpatičnoj i bogatoj državici.

- I ja se spremam na operaciju prostate, ali operirat će me doktor koji će mi garantirati da mogu još bar "deset godina šajbati"...

Kurve najviše vole "žlabrati" o poštenju, a starci o "šajbanju". Ima još jedna stvar oko koje se lome naši dragi starčeki. Oko Ćirinih godina...

- Prije nekoliko tjedana susreo sam bivšeg predsjednika Skijaškog saveza Jugoslavije, koji danas živi na Krku. On mi je potvrdio da je Ćiro 1950. godine bio seniorski prvak Jugoslavije u langlaufu na 7,5 kilometara. Ako je rođen 1937. godine, kako mu piše u švicarskoj putovnici, tada je imao 13 godina. Čini mi se da je bio premlad za seniora. Čak i da je rođen 1935. bio bi premlad i sve mi se čini da smo vršnjaci, oba smo rođeni 1933. - kaže Otto.

Jadan je hrvatski sport ako su priče o Ottekovom šajbanju i Ćirinoj prostati važnije od Dinamova nastupa u Europi. Ali, očito je tako i priča teče dalje.

- Sve bliže sam dogovoru s Mamićem, koji me želi za sportskog direktora - kaže Barić i nastavlja: Dinamo je moja patnja i vječita želja, zbog Dinama bih odbio i Schalke (navodno je u kombinaciji za novog trenera). Na klupu ne bih sjeo za manje od milijun dolara, ali u Dinamu bih radio za sitne novce. A da su me pozvali prije dva tri mjeseca, Jurčević nikad ne bi pao...

Ali, ako se Ćiro jednog dana pomiri s Mamićem i on ga pozove u Dinamo, bi li se sportski direktor tome suprotstavio?

- Ako Ćiro preuzme Dinamo, ja ću mu rado biti pomoćnik! Moje vježbe su ionako puno bolje od njegovih i to bi mu samo koristilo...

Na žalost, sve se u hrvatskom nogometu vrti oko "dva zločesta starčeka" i njihovih prostata i prostota. Sve im je bliži Zdravko Mamić, dok se Igor Štimac povukao i sav taj nered prati s distance. Na žalost, potpuno je indiferentan Vlatko Marković, kojeg se uopće ne tiču ni navijački neredi, ni sva prljavština u nogometnoj organizaciji, on pilatovski pere ruke od svega i brine se samo o sponzorskim ugovorima za A reprezentaciju i pecanju ob Krki.