Jeste li se ikad zapitali - zašto Hrvatska ima 10 izbornih jedinica sa 4 milijuna stanovnika, a Nizozemska, primjerice, sa 17 milijuna stanovnika ima samo jednu izbornu jedinicu? Ili zašto pojedina izborna jedinica izgleda baš tako, a ne nekako drukčije? Zašto je, kada ste glasali za “male” stranke, vaš glas često propao? Sva ova pitanja vode ka jednom temeljnom - je li u Hrvatskoj bio i je li još prisutan gerrymandering? Na ovo smo pitanje pokušali dati odgovor koristeći suvremenu znanstvenu metodologije.
Vratimo li se malo u prošlost, u razdoblje od 1990. do 2000., Hrvatska je posebna u svijetu po tome što je jedina suverena država koja je u rasponu od samo 10 godina koristila sustav apsolutne većine, sustav relativne većine i razmjerni izborni sustav. Svaki put se sustav mijenjao da bi pogodovao vladajućoj stranci. HDZ-u je posebno pogodovao sustav relativne većine iz 1992. kada je osvojio 90% izbornih jedinica. U tom periodu bilo je još nekoliko nelogičnosti pa je iz tog razloga donesen 1999. godine novi Zakon o izbornim jedinicama koji obuhvaća granice izbornih jedinica u kojima se i danas nalazimo. Pokazalo se da uvođenjem novih izbornih jedinica nije riješena polarizacija političkog spektra tj. nemogućnost malih stranaka i nezavisnih kandidata da sudjeluju u procesima odlučivanja.
Dejan Kovač
Na izborima 2011. SDP je sa 40,7% dobivenih glasova osvojio 56% mjesta, a HDZ sa 24% dobivenih glasova osvojio 33% mjesta. To je SDP-u osiguralo vlast i nisu imali namjere ni oni mijenjati Izborni zakon, bez obzira na to što je u pitanju ustavnost zakona. U demokraciji želimo maksimizirati načelo participativnosti tj. da je svaki glas bitan. Na tim je izborima je više zabrinjavajuće što je oko 25% glasova propalo. I onda se pitajte – koliko je moj glas bitan u ovakvoj podjeli?
Problem iseljavanja
Sam zakon nije problem ne daje li neravnopravnu prednost velikim strankama i, drugo, nema li značajnih promjena u demografskim kretanjima između izbornih jedinica. Prema članku 39. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor - “… broj birača u izbornim jedinicama ne smije se razlikovati više od + - 5%”. Na izborima u 2007. razlika između 4. i 9. Izborne jedinice iznosila je gotovo 100.000 glasača, a to se penje do razlike od gotovo 30% tj. 25% iznad dopuštene.
U zadnjih pet godina razlika se još više povećala zbog silnih migracija Hrvata u inozemstvu, od 2011. do 2015. ukupan broj glasača smanjio se za oko 300.000. Izborne jedinice su gubile stanovništvo u neravnomjernom odnosu, jer su siromašnija područja i sa smanjenom ekonomskom aktivnošću gubile više stanovništva. I to upravo odgovara HDZ-u i SDP-u jer njihove glasačke mašinerije nisu gubile zaposlenje nakon krize 2008. već su bile sigurne u državnim i javnim poduzećima.
U dugom roku ovakav proces dovodi do tzv. spirale smrti demokracije gdje su političke mašinerije HDZ-a i SDP-a zaštićene od ekonomskih šokova, dok se zbog smanjenje ekonomske aktivnosti iseljavaju potencijalni oponenti najvećih stranaka. Sa svakim iseljavanjem, relativna većina postaje još veća i tako oni nikad ne gube vlast.
Čudovište Salamander
Demokracija je najmanje nesavršen sustav upravljanja državom i kao takva je podložna konstantnim kontemplacijama između ispravnog i neispravnog, između moralnog i zakonski određenog, između onoga što jest (pozitivistički pristup) i kako bi trebalo biti u idealnom svijetu (normativni pristup). Građani su aktivni sudionici svake demokracije i oni sa svojim akcijama utječu na povećanje i smanjenje jaza između pozitivizma i normativnog stanja. Jedino oruđe nas građana u demokraciji je naš glas. Glas koji možemo izraziti na izborima tako da glasamo za osobe koje minimiziraju socijalnu udaljenost između vas i vašeg kandidata ili bolje rečeno gdje se nalazi harmonizacija sustava vrijednosti.
Sad zamislite situaciju da želite raditi na promjenama u društvu i okolini, ali taj vaš glas se ne čuje jer je sustav tako dizajniran - da se vaš glas ne čuje. Zvuči paradoksalno u jednoj demokraciji, zar ne? Rekli biste da se ovakve situacije mogu dogoditi samo u diktaturama i drugim totalitarističkim društvima. Ali nažalost, povijest nas uči, ovakve se situacije događaju i u modernim demokracijama. Doduše, prisutne su u tzv. manje razvijenijim i mladim demokracijama. Moguće je da se ovakvi slučajevi događaju doslovno slučajno, nemarom državnih administracija i nevođenjem brige o demokratičnosti izbornih procesa. S druge strane, moguće je da se ovakvi slučajevi događaju i namjerno, u tom je slučaju riječ o “gerrymanderingu”.
“Gerrymandering” je termin koji označava praksu gdje određena politička opcija ili interesna grupa manipulira granicama izbornih jedinica u namjeri da ostvari neravnopravnu političku prednost. Sama riječ nastala je još davne 1812. godine u poznatom Boston Gazzette časopisu kada je opisan pokušaj senatora Elbridgea Gerryja da konstituira izborne jedinice tako da sebi i svojoj političkoj opciji osigura još jedan mandat. Tako je i nastala složenica dviju riječi – “salamander” mitsko čudovište – čudovište koje simbolično proždire druge distrikte i oponente; i imena dotičnog senatora, a označava različite oblika zloupotrebe političke moći s promjenama izbornih distrikta u svrhu ostvarivanje političke prednosti.
Postoje tri osnovna načina kako se prednost može neravnopravno ostvariti. Prvo je “okrupnjavanje” – koncentriranje političke moći opozicije u jednu izbornu jedinicu iz razloga da im se smanji politička moć u drugim izbornim jedinicama. Drugo je “razvodnjavanje” - podjela političke moći oponenta na što više izbornih jedinica u cilju da se “razvodni” podrška. Treće je homogenizacija – taktika gdje većina određuje izborne jedinice tako da manjina nikad ne može ostvariti moć u ijednoj izbornoj jedinici.
Simplificirani prikaz pokazuje kako oblik izbornih jedinica utječe na rezultate izbora. U sva tri slučaja 60% od ukupnog broja svih glasova posjeduje zeleni i 40% žuti što znači da bi “pravedan” raspored bio onaj slučaj u kojem zeleni ima tri, a žuti dvije izborne jedinice. Srednja slika prikazuje kako dizajn izbornih jedinica pogoduje zelenom i osvaja svih 5 izbornih jedinica, a dizajn desno pogoduje žutom do te razine da je sa 20% manje glasova i dalje u stanju imati većinu. Jedini pravedan način bi u ovom slučaju bio povlačenje 5 okomitih linija gdje bi širina distrikta bila jedna kockica. U tom slučaju zeleni bi imao 3, a žuti 2 distrikta.
Gerrymandering može biti namjeran tj. dizajn elektoralnih granica konstruira, obično, vladajuća stranka, ne bi li dobila većinu, ili nenamjeran. Kako nenamjeran? Interakcijom statičke strukture elektorskih granica i dinamičnim promjenama demografije pojedinih grupa na razini države ili u pojedinim regijama. Dobar primjer je Japan, gdje granice izbornih jedinica nisu adekvatno pratile rast populacije posljednjih dekada u urbanim područjima, u takvim uvjetima treba doći do homogenizacije ne bi li se izjednačila glasačka moć između izbornih jedinica.
Onaj dio gerrymanderinga što diže puno više prašine je, naravno, namjerno pogodovanje određenim političkim opcijama. 2010. godine u Venezueli, politička stranka Hugo Chaveza osvojila je 48% glasova, a opozicijske stranke osvojile su 52%. Zbog promjene izbornih granica tik prije izbora Chavezova stranka uspjela je osvojiti čak 60% mjesta! Slična se situacija dogodila 2013. u Maleziji, gdje je Nacionalna fronta osvojila 60% mjesta u parlamentu sa samo 47% glasova.
Dva politička mastodonta
Osim što je potrebna izmjena broja i granica izbornih jedinica koja bi adekvatno reprezentirala volju birača određenog dijela RH, potrebna je i revizija popisa glasača jer veliki problem su i fiktivna prebivališta stanovništva.
Povijest je pokazala da ni SDP ni HDZ nisu dobri gospodari izbornog sustava dok im to omogućuje vlast. Ono što samoprozvane “političke elite” trebaju shvatiti jest da je Hrvatska na korak od bankrota kad nam dođe sljedeća recesija i da režu granu na kojoj sami sjede. Jednom kad pukne, svi padamo.
Potrebna nam je temeljita promjena izbornog sustava i samog izbornog procesa, ali ne tako da HDZ i/ili SDP nađu samoprozvane lokalne “stručnjake” koje su oni sami prozvali stručnjacima i koji će iscrtati granice s obzirom na to koliko se članova stranke nalazi u svakom selu, već da se osnuje vijeće nezavisnih stručnjaka koji će napraviti nekoliko nacrta s detaljnim elaboratima, educirati građane putem javnih tribina te omogućiti građanima na referendumu da daju svoje mišljenje o tome koju podjelu žele.
Postoji poznata izreka: ako vidiš nešto loše da se odvija u svijetu, možeš ništa učiniti ili možeš nešto učiniti. Već smo probali ništa ne činiti, mislim da je vrijeme da se nešto i učini, inače će i ova klimava demokracija prijeći u tiraniju dva politička mastodonta.
*Autor je postdoktoralni istraživač Princeton Universityja, Woodrow Wilson School of Public and International Affairs. Član je American Economic Associationa i Royal Economic Societyja u Velikoj Britaniji