U posljednje vrijeme dugo mi se nije dogodilo da me zamalo pogazi dostavljač neke aplikacije na biciklu iz jednostavnog razloga što ulažem neviđene napore da ih izbjegnem.
Kao što sam nekad, po automatizmu, gledala prvo lijevo pa desno kada prelazim cestu, sada tako gledam prvo lijevo pa desno kad izlazim iz dvorišta ili trgovine, mijenjam smjer na nogostupu ili samo stojim na nekom trgu.
Nema drugog načina da se preživi u gradu u kojem, rekla bih, za štednjacima više niti nema potrebe, osim da ljudi u njima, poput Carrie iz "Seksa i grada", drže cipele ili stare novine.
Za sve ostale vrste usluga na zahtjev imam puno razumijevanja jer mi je jasno da su ljudima isplative - Bolt i Uber i dalje su relativno jeftini, logično je i naručivanje odjeće ili gadgeta, čak i jeftine robe iz Kine - ali ne pronalazim baš nikakvu logiku masovnog naručivanja uglavnom loše hrane iz samoniklih garaža po cijeni haute cuisine, a ništa bolje iskustvo nemam ni kad na aplikaciji posegnem za nekim poznatim restoranom.
Prvo, to jelo, jer je na aplikaciji, stoji petnaestak posto više nego da ga jedem u restoranu, a potom platim još i dostavu i svu silu naknada da bi do mene, nakon sat vremena čekanja, stigao neki raskvašeni stiropor koji se putem sedam puta preokrenuo u onoj torbi.
Vrijednost tržišta
Ipak, stvarnost me svakodnevno demantira - prvo kad me neki dostavljač zamalo pogazi na izlasku iz dvorišta, a potom i kad pogledam financijske rezultate najvećih aplikacija za dostavu u Hrvatskoj koje ostvaruju lukrativni biznis na pregladnjelim Hrvatima.
Najveće tri - GlovoApp Technology, Wolt Zagreb i Bolt Services HR - lani su na hrvatskom tržištu ostvarile prihode od čak 30 milijuna eura u što su, uz dostavu hrane, uključene i sve druge vrste dostava kojima se bave.
Čisto da u perspektivu stavimo vrijednost ovog tržišta: Hrvati su lani na dostavu utrošili čak desetinu godišnjeg prihoda Podravke odnosno trećinu onoga što je zaradila Rimac tehnologija, što znači da su dostavljači u Hrvatskoj na dobrom putu da postanu vodeća industrija, možda dobiju i kakvog predstavnika pri HGK ili postanu utjecajni u HUP-u.
I prema priznanju Glova, Hrvatska im predstavlja jedno od najvažnijih tržišta jugoistočne Europe (lani su im prihodi u Hrvatskoj iznosili 17,6 milijuna eura, ali su, usprkos tome, u gubitku od 6,3 milijuna), u prve četiri godine poslovanja Hrvatima su dostavili više od 12 milijuna narudžbi, a najviše su se jeli burgeri, pizze i kebabi.
Naručivale su se i banane, mlijeko i obična voda (?) iz čega zaključujem kako većina Hrvata ima neke skrivene lako zarađene zalihe novca čije je ulaganje u take-out valjda već postalo pitanje identiteta.
Vlak ili avion?
Šteta što u toj Glovovoj statistici nema podataka o prosječnoj mjesečnoj potrošnji prosječnog Hrvata, no uzmemo li u obzir konzervativnu računicu da je u pitanju iznos između 50 i 100 eura, evo nekoliko prijedloga pametnijih stvari na koje je moguće utrošiti taj novac.
Naprimjer, za 62 eura moguće je u svibnju sljedeće godine Ryanairom otputovati do Soluna i natrag, a povratni put za Pariz u razdoblju od 2. do 7. svibnja koštat će 74 eura.
Mnogo je tu još odabira - Manchester i London, Napulj, Sofija ili Milano, za manje od 100 eura moguće je vlakom doći do Praga i natrag, a točno 100 eura omogućit će vam da iz Zagreba do Ljubljane i natrag vlakom potegnete čak pet puta (nešto ostane i za kavu).
Nestvarno je da je u eri nikad skupljeg goriva putovanje i dalje jeftinije od dostave hrane i da Hrvati, koji plaćaju valjda najskuplje namirnice u Europi, istodobno dobrovoljno preplaćuju kebab i pljeskavicu u kruhu.
Predviđam da u narednim godinama dolazi teško otrježnjenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....