Situacija u azilu udruge Vau Vau Amigo postala je neizdrživa. Nemamo hrane, dugovi veterinaru su ogromni, ne možemo više sami - zavapili su aktivisti udruge, čiji se azil nalazi u općini Rovišće pokraj Bjelovara. Već četiri godine članovi udruge snalaze se kako znaju i umiju, primajući pod svoje okrilje apsolutno svaku napuštenu životinju.
Duge četiri godine u svojem su poslu sami. Osam odraslih članova udruge i njihovih 30-ak mladih pomagača, učenika osnovne škole, rade sve: životinje odvode veterinaru, hrane ih, brinu o njima nakon operacija, udomljavaju... Velik je to posao, kažu, ali se ne žale. Problem je isti kao i u svim drugim azilima diljem zemlje: novac.
- Smješteni smo na privatnom zemljištu i zbog ljubaznosti vlasnika ne moramo se brinuti o prostoru. No, sve ostalo je velika briga: dvije sam godine sama spašavala životinje i za napuštene sam pse brinula sa članovima svoje obitelji. Sad nas je više, pa je lakše, ali najviše boli što nam inistitucije ne žele pomoći. Kao da ne razumiju koliko je skupa briga za životinje - imamo 70 pasa koje moramo nahraniti, tu su i cijepljenja, kastracije, a za nastradale životinje moramo prikupiti dosta novca za operacije. Ponašaju se kao da su psi naša briga, a mi sakupljamo životinje s ulice, o čemu bi trebala brinuti općina - kaže Snježana Lazarević, predsjednica udruge Vau Vau Amigo.
Jedan od pasa ozlijeđen u prometnoj nesreći
U azil dolaze i djeca s posebnim potrebama, koja u sklopu terapije provode vrijeme sa psima. Djeca iz Osnovne škole dolaze psima i brinu o njima, na taj način učeći kako se ponašati prema životinjama. Na ulicama općine nema napuštenih životinja. Svi psi u azilu su dobro uhranjeni, a članovi udruge s njima provode vrijeme u treninzima i igri. Ono što im najteže pada su sve češći "pokloni" - ispred vrata azila pronalaze kutije i vrećice pune svega nekoliko dana starih štenaca. Svi znaju da će ih azil prihvatiti, pa ih stanovnici općine odbacuju poput smeća u dvorište azila.
Iako Zakon o zaštiti životinja propisuje da tijela lokalne uprave moraju osnovati ili financirati rad skloništa, općina Rovišće to ne čini. Načelnik Slavko Prišćan tvrdi da većina životinja u azil stiže iz Bjelovara, a ne iz njegove općine. U ovoj godini planiraju također pomoći, kaže, samo što udruga mora odlučiti žele li novčanu pomoć ili da im zaposlenici općine pomognu u fizičkim radovima u azilu.
Ulaz u azil
- Prošle smo godine pomogli koliko smo mogli, a i ove ćemo. Ne možemo dati mnogo novca, jer ga u proračunu nemamo dovoljno. Volim životinje, to svi znaju, ali u ovom slučaju mali broj životinja dolazi iz naše općine. Mi smo udruzi prošle godine pomogli: kad im se srušio krov u jednoj od nastambi, poslao sam radnike da to poprave. Ono što me najviše smeta su laži: u udruzi govore neistine. Tvrde da spašavaju ozlijeđene pse s ulice. To nije istina: prošle sam ih godine morao zvati da spase jednu životinju koja je lutala uz cestu, ozlijeđena, a oni joj prije nisu mogli pomoći jer su tvrdili da se boji ljudi. To nije bilo točno - kaže Prišćan.
Predsjednica udruge tvrdi kako je riječ o neistinama. Općina je azilu pomogla dva puta i to jednokratnom novčanom uplatom. Do sada su im u četiri godine pomogli sa svega tri tisuće kuna, što nije dovoljno ni da se mjesec dana financira hrana za životinje. O optužbama da psi ne dolaze iz općine, kaže Lazarević, ne treba ni govoriti, jer je riječ o smješnoj tvrdnji. Gotovo sve životinje dolaze s ulica upravo te općine.
- Hoću reći i da nam radnici općine nisu popravili krov kad se urušio, kako kaže načelnik. Jedan je radnik snimio stanje i otišao. Kad sam zvala načelnika, mene je optužio da mu se nisam javila kada da radnici dođu popraviti krov, iako sam mu poslala desetak poruka. Što se tiče ozlijeđenog psa s ulice kojeg on spominje, zaista se bojao prići ljudima i teškom smo ga mukom uspjeli dovesti u azil. Danas se oporavio i danas je jedan od naših najljepših pasa. Načelnik svaki dan prolazi pokraj azila, a nikad nije svratio i donio nam vrećicu hrane. Kad je jednom došao u azil sa županom, stajao je na vratima i nije želio ući u prostor. Ne znam zašto se tako ponaša i do kada će nas ignorirati, praveći se da ne radimo posao koji bi općina trebala raditi - kaže Lazarević.