Nedostaje li vam nekakav mališan koji vjeruje u gluposti, mogli biste možda usvojiti Bernardića

Kad je sveti Nikola želite imati neko dijete pored sebe, darovati mu igračku i slatkiš i kazati kako je to, specijalno za njega, u čarapi ostavio nasmijani bradonja koji nagrađuje dobru i poslušnu djecu. Neodoljivo je kako mališani vjeruju u to. Užasan je trenutak, i za njih i za roditelje, otkriti da nema svetog Nikole. Djevojčice i dječaci znaju biti ozbiljno potreseni. Oni se gorko rasplaču, a očeve i majke, s druge strane, ispuni krivnja da su nesmotreno i glupo uništili jednu bezazlenu, šašavu opsjenu.

Neobično je da odrasli katkad dulje pate jer nema svetog Nikole. Djeca su žilava, ona se naviknu. Otaru suze i zaborave, a očevima i majkama ostane praznina. Godinama kasnije, i kad im kćeri i sinovi odu na fakultet i zaposle se, njima je u srcima nepreboljena tiha čežnja za vremenom kad su djeca bila mala i vjerovala u čudesna bića. To je tako nepravedno, pomislio sam u nedjelju ujutro, na blagdan nasmijanog bradonje koji nagrađuje dobru i poslušnu djecu. Roditeljima se to ne smije uskraćivati. Svaki roditelj zaslužuje imati svetog Nikolu, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Podložni političari

I upravo kad sam razmišljao o tome, pogled mi je pao na nedjeljne novine, slučajno otvorene na intervju s Davorom Bernardićem. Nekadašnji vođa hrvatskih socijaldemokrata posljednjih se mjeseci nešto povukao, nema ga mnogo u javnosti, ali od vremena do vremena ipak se oglasi, valjda samo da nas podsjeti zašto nam uopće ne nedostaje. Prije dva dana tako je kazao da SDP na lokalnim izborima na proljeće svakako mora imati svoga kandidata za zagrebačkog gradonačenika jer da on, osobno, ne vidi zašto je Gordan Maras lošiji od Tomislava Tomaševića, stručnog i borbenog mladog šefa stranke Možemo!.

Dakle, ako je sveti Nikola, a vama su vam kćeri i sinovi već veliki, otišli su na fakultet i zaposlili se, i vi ste, u jednu ruku, ponosni kako su oni postali odgovorne i zrele osobe s obje noge čvrsto na zemlji, ali, u drugu ruku, opet žalite za nevinošću djetinjstva, za onim šašavim vremenom kad ste zorom ustajali da im stavite darove u čarapu, imam za vas dobru vijest. Možda nije sve izgubljeno. Nedostaje li vam nekakav mališan koji vjeruje u gluposti, mogli biste možda usvojiti Davora Bernardića.

Pošteno bi bilo reći da to nema veze s godinama. Svaka nam životna dob donosi svoje opsjene, a političari su na njih, čini se, posebno podložni. Prije dvije godine, na Božić 2018., novine su zabilježile kako je američki predsjednik Donald Trump preko telefona grubo prekorio dječaka, nekog Collmana, da je sa sedam godina prestar da vjeruje u Santa Clausa. Šaljivo je, međutim, da Trumpu posljednjih tjedana ni njegove sedamdeset četiri nisu dovoljne da prihvati stvarnost i prizna kako je izgubio izbore.

Slično je i ovo s Bernardićem i Marasom. Prostodušnu budalu koja misli da Maras može pobijediti na izborima na zagrebačkog gradonačelnika ja bih pozvao da jedan trenutak iziđe na prozor.

“Brzo, brzo, Davore”, povikao bih veselo, “sad će nebom proći saonice s jelenskom zapregom, krcate šarenih darova za svu djecu na ovome svijetu.”

James Bond

Koji put se lijepo prepadnem kako je strašno samoobmanjivanje, kakvi se uvrnuti umišljaji, kakve grandiozne deluzije motaju po tikvama naših zastupnika, ministara i predsjednika. Govorimo li o Marasu, pamtite li lanjske izbore za Europski parlament, kad je on bio sedmi na listi i taj ga je sporedni numerički podatak nadahnuo na originalnu predizbornu kampanju, da se predstavi kao pustolovna fantazija, 007, James Bond, otmjen, šarmantan i opasan tajni agent s dozvolom za ubojstvo, kojega su u posljednjih pedeset godina glumili najpoželjniji muškarci na planetu.

Ako ste zaboravili kako on izgleda, molim vas, upišite u Google njegovo ime i prezime i kliknite Slike. Iskreno, možete li s Gordanom Marasom zamisliti išta pustolovnije, otmjenije i jebozovnije od pečenog carskog mesa s krumpirima, kupus salate i gemišta?

Zaista, takvim se nevjerojatnim idejama zanose oni na položajima da se upitate ima li smisla djeci objašnjavati šta je stvarno, a šta izmišljeno? Pa i ako vam je sin u srednjim četrdesetima, nezaposlen, još živi s vama, ustane oko podneva, neobrijan i krupan kao medvjed, pa doručkuje kekse i mlijeko, a vi kontate je li napokon sazrelo vrijeme da mu kažete da sveti Nikola ne postoji, moj vam je savjet: ništa mu ne govorite.