‘Ne, ubojica iz Drniša neće dobiti 40 godina zatvora, ovo je maksimalna kazna koju očekujem‘

„Ne očekujem da će ubojica iz Drniša dobiti maksimalnu zatvorsku kaznu jer je, prema kaznenoj prijavi koja je protiv njega podnesena, riječ o običnom ubojstvu i još uvijek nemamo saznanja da bi to bilo teško ubojstvo. Zakonom su propisane okolnosti za teško ubojstvo, recimo da je počinjeno na osobito okrutan način, iz niskih pobuda, da je usmrćena službena osoba... U takvim se slučajevima može izreći kazna od 40 godina zatvora, a ako je višestruko teško ubojstvo, i do 50 godina. Za obično ubojstvo je propisana kazna od najmanje 5, a najviše 20 godina. Kristijan Aleksić bi, prema tome, dobio najviše 20 godina za ubojstvo Luke Milovca, plus nedozvoljeno držanje oružja za što je kazna do tri godine. Tako da ne očekujem da će mu kazna biti preko 20 godina ako ne dođe do neke promjene u kvalifikaciji”, kaže u Briefingu dr. sc. Aleksandar Maršavelski, profesor na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Cijelu emisiju Briefing možete pogledati na kraju teksta

„Činjenica je da je naša sudska kaznena politika dosta blaga, među najblažima u Europi. U 80 posto svih osuđujućih presuda imamo izrečenu uvjetnu osudu. To nije nužno loše jer slanje ljudi u zatvor ima dosta negativnih posljedica, no problem je da se, kada se radi o nasilnim kaznenim djelima, izriče uvjetna osuda bez dodatnog nadzora ili posebnih obveza jer onda osuđeni ne doživljava da je dobio ikakvu kaznu. Žrtve su time još manje motivirane prijavljivati takva kaznena djela”, upozorava Maršavelski.

Dodaje da je Aleksić zatvorsku kaznu od 12 godina dobio za ubojstvo djevojke koje je počinio 1994. kada je na snazi bio drugi, blaži Kazneni zakon po kojem je najstroža kazna bila 20 godina zatvora nakon što je božićnim Ustavom 1990. u Hrvatskoj ukinuta smrtna kazna. Danas bi, kaže, vjerojatno za to ubojstvo dobio 20 godina jer se zakon postrožio, a uvedeno je i kazneno djelo femicida.

„Srđan Mlađan je dio kaznenih djela počinio kao maloljetnik, a dio kao mlađi punoljetnik pa mu je kazna objedinjena. Nije mu se mogao izreći dugotrajni zatvor nego najviše 15 godina po kaznenom djelu, odnosno 10 za djela koja je počinio kao maloljetnik. Danas se može mlađim punoljetnicima izreći dugotrajni zatvor. Sada se protiv njega vode neki novi postupci i vjerojatno neće tako brzo izaći”, naglašava Maršavelski, koji smatra da treba raditi edukaciji sudaca. Aleksić je, ističe, trebao biti pod nekim nadzorom, no takva mogućnost nije iskorištena i zbog toga se sada ovo dogodilo. Doživotna kazna zatvora je, podsjeća Maršavelski, postojala jedino u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i zvala se vječita robija.

„Izmjenama Kaznenog zakona 2003. se htjela ponovno uvesti doživotna kazna i zakon je izglasan, ali je pao na Ustavnom sudu jer nije donesen apsolutnom većinom. Bio sam član radne skupine koja je radila na Kaznenom zakonu koji je donesen 2011. godine. I tada se raspravljalo o opasnim počiniteljima i mogućnosti doživotne kazne i prevladao je stav da se ne ide na doživotni zatvor jer se to smatra nehumanim. Nehumano je samo ako se takva kazna izriče bez mogućnosti uvjetnog otpusta što je u rangu sa smrtnom kaznom, čak i gore jer se smrtna kazne izvršava odmah, a doživotni zatvor predstavlja jedan oblik nečovječnog postupanja”, govori Maršavelski. Otkriva da se u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj osuđenima na doživotni zatvor može omogućiti uvjetni otpust nakon 15 godina u zatvoru.

„Obično ih u Njemačkoj puštaju nakon 18 godina ili ostaju do kraja života jer istraživanja pokazuju da se osuđenik, ako je u zatvoru duže od 20 godina, više ne može integrirati u društvo. Naš sadašnji sustav je stroži od njemačkog jer osuđeni na 40 godina mogu na uvjetni otpust najranije nakon 20 godina”, objašnjava Maršavelski, koji smatra da doživotna kazna ima smisla samo ako se nakon 15 godina otvara mogućnost za uvjetni otpust. Paradoks je, dodaje, da je Aleksićev zatvorski kolega dobio 21 godinu za krijumčarenje kokaina jer smo jedan period imali vrlo stroge kazne za droge. Zakonom iz 2011. su, tvrdi, kazne za sva kaznena djela usklađene da se ne bi događale takve anomalije.

„Tada sam predlagao da se uvede nova mjera koja se naziva sigurnosni smještaj za opasne, nasilne počinitelje za koje je pitanje vremena kada će nekoga ubiti. Takvu mjeru imaju zemlje poput Njemačke, Austrije, Švicarske i skandinavskih zemlja, koje nakon odslužene kazne takve počinitelje smještaju u ustanovu koja nije zatvor, a gdje mogu biti i doživotno. Tamo imaju više društvenih sadržaja nego u zatvoru, ali su izolirani od društva. Oni su psihopati i takve su ličnosti, a kod nas ih se šalje na psihijatriju iako ih se ne može liječiti, odnosno ne može se puno napraviti”, predlaže Maršavelski.

„Događa se, nažalost, vrlo često da neki nezgodni predmeti stoji kod suca koji recimo ide u mirovinu, pa prijeđu na drugog suca, pa se dogodi da dvije godine nema postupanja u predmetu. To je skandalozno i tu postoji odgovornost i ministra pravosuđa da u komunikaciji s predsjednicima sudova identificira takve slučajeve. Ako je ministar sada mogao pokrenuti stegovni postupak protiv dvije sutkinje, treba otkriti i druge takve slučajeve u pravosuđu kako bi se predmeti rješavali prema hitnosti”, kaže Maršavelski, koji ne vjeruje da će dvije sutkinje dobiti neke teže sankcije.

Na nekim sudovima su, dodaje, suci doista preopterećeni i odgovornost ministra je da osigura dovoljan broj sudaca. Pretpostavlja da bi reakcija ministra bila drastičnija da je ubijeni mladić sin nekog političara ili utjecajne osobe.

Cijelu emisiju možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Briefing.

Pogledajte cijelu emisiju: