‘Ne osjećam se bolje, a zločincima bih u oči pogledao da vidim ima li u njima kajanja‘

1. Bojane, u kakvom ste raspoloženju napisali objavu na Twitteru nakon uhićenja dvojice osumnjičenika da su sudjelovali u "špaliru smrti" na Ovčari: "Pravda je spora, ali dostižna, barem ponekad. Ovu dvojicu zlotvora bih volio pogledati u oči prije nego što odu na robiju. Smrt u zatvoru je sudbina milosrdnija od one koju su zaslužili, i od one koju su namijenili mom ocu, Branku Polovini, ostalim svojim nedužnim žrtvama i svima nama kojima su oduzeli djetinjstvo i sretne trenutke s njima"?

- Jesen je meni i mojoj obitelji uvijek teška. Od početka listopada do kraja studenoga nižu nam se bolne godišnjice, i to je nešto s čime se suočimo svake godine. Uhićenja osumnjičenih za sudjelovanje u "špaliru smrti" nisu pomogla da se osjećam bolje.

2. Kad biste imali priliku, što biste im rekli u četiri oka nakon gotovo 30 godina od zločina?

- Nemam im što reći, ali bih im volio pogledati u oči. Zanima me bih li u njima vidio kajanje. 3 Javnosti je malo manje poznata uloga Branka Polovine, "dobrog duha radio Vukovara".

3. Kako su on i vaš otac Siniša surađivali tih ratnih dana obrane Vukovara?

- Oni su bili nerazdvojni prijatelji, a o tome kako su funkcionirali na Radio Vukovaru pisala je Alenka Mirković u svojoj knjizi "91.6 MHz - Glasom protiv topova".

4. Što je pravosuđe propustilo da toliko dugo traje procesuiranje zločina u Vukovaru?

- Propustilo je, iz različitih razloga doduše, mnogo toga - od privatizacijskog kriminala, preko afere Borg do ratnih zločina. Želim reći, ratni zločini nisu jedini propust našeg pravosuđa. Ali postoje i objektivni problemi s istraživanjem ratnih zločina, i ti problemi nisu tu od jučer, što god o tome rekli neki desni političari.

5. Koliko često dolazite u rodni Vukovar, što vam poznanici govore o životu i suživotu?

- U Vukovaru imam kuću, imam i prijatelje. Govore mi da je teško - posla nema, a i kad ima, plaće su male. Govore da je droge na ulicama puno, i da je gradska uprava loša. Suživot postoji, na različitim kolosijecima, od vrtića do zavoda za zapošljavanje ili emigracije. Ali Vukovaru treba život, a ne suživot.

6. Što vam je bilo najteže kad su vas u Ministarstvu obrane iz desničarskih krugova vrijeđali i omalovažavali zbog izbora "socijaldemokratskog puta"?

- Nepravda. To su bili ljudi koji su prosvjed odradili po zadatku, i za svoju prljavu rabotu su debelo nagrađeni - od sinekura kod Kolinde Grabar-Kitarović do novčanih sredstava za svoje udruge. Ali oni su pročitana knjiga, građani jako dobro znaju što je istina, i to su mi dva puta rekli izabravši me preferencijalno u Sabor s neulaznih mjesta.

7. Pa eto, napustili ste SDP 2018. jer ste dobro procijenili da Bernardićev kurs(k) vodi stranku u propast. Kako ste doživjeli Grbinovo preuzimanje stranke i podmetanje klipova bivšeg vodstva?

- Davor Bernardić nije bio problem, on je bio simptom problema. Peđi želim mudrost, strpljenje i ustrajnost u vođenju stranke. Moj put je sa zeleno-lijevom koalicijom.

8. Što vam još nedostaje u obračunima koje predsjednik Milanović poteže u javnom prostoru oko aktualnih tema?

- Meni ništa, a vama? Mariachiji, flaša tekile i pištolj malog kalibra na stolu?

9. U Sabor ste ušli na preferencijalnoj listi Možemo! kao neovisni sa zadnjeg mjesta u VI. jedinici. Kako planirate opravdati povjerenje birača na konkretnim problemima?

- Dosljednošću u svemu zbog čega su mi drugi put dali povjerenje. I drugo, želim približiti građanima našu koaliciju. To su sjajni, energični ljudi prepuni dobrih - a razrađenih i konkretnih - ideja kako Hrvatsku učiniti boljim mjestom za sve njene ljude. Mi smo budućnost.

10. Ali, kad bi se partija nekako normalizirala, biste li se vratili u SDP?

- Ne. Nema povratka na staro.

A da ja vas nešto pitam...

Glavašević: Imaju li mediji odgovornost za izbor sadržaja koje prikazuju građanima i, slijedom toga, imaju li mediji u Hrvatskoj društvenu odgovornost?

Šimić: Kako koji. Nešto slično kao i političari, samo što novinari moraju svoje plaće zaraditi na kiosku ili na kliku miša. Prošla su vremena kad su novinari bili društvenopolitički radnici. U kapitalizmu nema besplatnog ručka, osim ako niste član nekog kluba. Zato me i čudi da kod nas još nema neki tajanstveni klub utjecajnih žena koje ionako kuhaju doma, pa bi mogle i u klubu.