PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Ne, hvala. Ne bih da Hajduk bude ono što je bio 90-tih kad je pred svima prigibao šiju

Malograđanska Hrvatska perpetuira klišeje o "ulici koja vodi klub" i istinski se raduje svakom Hajdukovu porazu
Proslava 70. rođendana Torcide
 Nikola Vilic/Cropix
Objavljeno: 31. listopad 2020. 21:08

Točno u ponoć - kako se stereotipno veli - nebo se ražarilo. Epidemiološke mjere najednom su postale nebitne, kao - bogme - i one urgentnije, vatrogasne. Tisuće i tisuće pirotehničkih igrački sunulo je istodobno put noćnog neba, rasvijetlivši vedute jesenje uspavanih dalmatinskih gradova - Splita, Bola, Makarske i Zadra. Te noći dalmatinsko je nebo gorjelo od bengalki i raketa, sutra ujutro komunalni su radnici meli crne ugarke i papelitose, a medijske reakcije bile su očekivane. "Ludilo" - glasio je jedan nadnaslov. "Proslava koja oduzima dah", "prekrasne scene", "spektakularni prizori" koji "obilaze svijet" - to su bili naslovi koji su se kočili samo na portalu novina koje upravo čitate.

Tako su - sa smjesom fascinacije i dobrohotnog entuzijazma - nacionalne novine popratile 70. rođendan Hajdukove navijačke skupine. Kolektivni performans u povodu sedamdesete godišnjice Torcide opčinio je i zaveo moje novinske kolege, koji su tako bar na jedan dan (ili tjedan) zaboravili kakvo mjesto inače imaju Hajdukovi navijači u novinarskom diskursu. "Najluđi" i "prekrasne scene" nadomjestili su za četrdeset i osam sati one naslove koji se inače vezuju uz splitsku navijačku supkulturu.

Jer, tijekom svih prethodnih dana, tjedana i mjeseci ta je lokalna navijačka supkultura u hrvatskom medijskom diskursu imala zadano, i sasvim drukčije mjesto. Ništa oko nje nije bilo "prekrasno" niti je "oduzimalo dah". Za hrvatski dominantni medijski pejzaž, ta je supkultura tek supkultura ustaša i piromana, desničarskih kabadahija koji smjenjuju trenere i uprave, stihija praznoglavih mulaca kojoj je netko nesmotren dao pravo da bira uprave, pa zato njihov klub i tone na tablici, gomila poraze i guta poniženja. Jer, kako bi i drukčije bilo kad je lokalna politika pustila - kako se ono kaže? - aha, "ulici da vodi klub".

Tako, u tom paradoksalnom dvojstvu, u hrvatskom medijskom prostoru žive Hajdukovi navijači i/ili Torcida. Kad šire covid, remete vatrogasne mjere i porobljuju grad kolektivnim performansama, onda su "spektakularni" i "prekrasni". Kad vode skrb o svom javnom dobru, kad participiraju u nečem do čega im je stalo, oni su "ulica". To je dvostruki kod u kojem dominantna medijska javnost čita Hajdukovu navijačku kulturu. A pritom su moji kolege uspjeli biti u krivu - čak dvaput.

Splitski nogometni klub dio je mog identiteta i obiteljskog naslijeđa. Prvi sam put na utakmice počeo ići još 1978., i s kratkim prekidima pohađam ih do danas. Hajdukov sam dioničar, član i aktivni pretplatnik. Mjesečne obveze upisujem u službeni zidni kalendar Hajduka, a u gradu u kojem Hajdukovih murala ionako ne manjka i sam sam pridodao tom mnoštvu jednim. Na zidu vlastitog obiteljskog dvorišta supruga i ja smo naslikali mural s klupskim povijesnim grbom iz 70-ih.

Premda sam sam vlastiti (privatni!) prostor oslikao klupskim muralom, nikad nisam volio, a ni danas ne volim totalitarnu dominaciju koju Hajdukova ikonografija ima na splitskim zidovima. Živim u gradu u kojem je klupska supkultura postala jedina supkultura i objedinjujuća regionalna ideologija, u kojem navijački murali zauzimaju valjda svaki podvožnjak, svaki most ili školski zid. Premda navijač Hajduka, o klupskim muralima na školskim dvoranama i zidovima mislim isto kao što mislim i o raspelima u školskom atriju.

Škola - ali i ulica, trg - zajednički su i svačiji prostor. Torcidino hegemonističko zauzimanje javnog prostora - uključujući ovaj put čak i nebo - nikad mi se nije sviđalo: ne zato što nisam, nego zato što jesam navijač Hajduka. O toj prostornoj i vizualnoj hegemoniji mislim isto što bi pravi kršćanin morao misliti o školskom vjeronauku: da ne vodi ničem dobrom. Upravo zato, nisam te srijede navečer izašao iz kuće uživati u "prekrasnim scenama" koje "oduzimaju dah". Na dan kad su svi navijači, ja - inače navijač - to neću biti.

Ali, kao što mislim da moji kolege novinari griješe kad s opčinjenim ushitom prate Torcidinu vatrogasnu vježbu, tako još pogotovo grešku rade kad s prezrivim, arogantnim i često klijentistički motiviranim pljuvanjem pišu o primjeru građanske participacije koji se stvorio oko mog nogometnog kluba. Odnosno, kad pišu o famoznoj "ulici" koja "vodi klub".

Na ovom mjestu sam, kao pošteni novinar, dužan čitateljima dati "disclaimer": i ja sam pripadnik te "ulice". Kad je pred desetak godina osnovana udruga "Naš Hajduk" kojoj je cilj bio otrgnuti klub samovolji političara, odmah sam se učlanio. Plaćam članarinu. Sudjelujem u (inače - besprijekorno organiziranim) izborima za članove Nadzornog odbora. Poput savjesnog člana zajednice, proučavam programe kandidata i njihove biografije. Sudjelovao sam i na posljednjima na kojima je izabran sadašnji NO na čelu sa sociologom Benjaminom Perasovićem, za kojeg sam i glasao.

Član sam udruge koja je prilozima iz članarina i akcija otkupila četvrtinu dionica kluba, tako da sam možda ne pravno, ali bar simbolički i dioničar Hajduka. To je bio jedan od dva razloga zašto o tom pokretu i inicijativi nerado pišem. Drugi je bio taj što sam bio svjestan da moje ime ideološki strši i proizvodi stanovitu političku iritaciju. S obzirom na heterogeni ideološki profil navijačke demografije, činilo mi se da bih vidljivošću tom projektu samo štetio.

Ipak, odlučio sam ovaj put "izići iz ormara" i ući u sukob interesa. Učinio sam to zato što vidim da se oko tog projekta nadvijaju tmasti oblaci, a isti mediji koji kliču i slave torcidašku vatrogasnu vježbu istodobno su pripravni Hajdukov participativni model razapeti na križ. A u toj su raboti orno udruženi igrački veterani, kriminalni nogometni menadžeri, desno-populistički političari, tobože lijevi opinion-makeri, te - naravno - sportski novinari.

Hajduk je već dulje vrijeme rezultatski neuspješan klub. Prošlo je 15 godina otkad je posljednji put bio prvak, već nekoliko sezona nije ni drugi, a prošle je sezone nakon rezultatske krize u proljeće aterirao na peto mjesto. Onog časa kad se to dogodilo u javnosti se stvorio pomno kreirani, žilavi mit kako su ti rezultatski problemi posljedica tzv. modela: odnosno, građanske participacije u upravljanju klubom.

U nedavnoj online anketi Slobodne Dalmacije 60% internetskih klikera glasalo je da je model upravljanja kriv za sušu rezultata. U Splitu čak postoji inicijativa protivnika modela upravljanja, a ime joj je "Da budu bili/što su nekad bili". Sportski novinari zazivaju interventni upad lokalne politike, krive gradonačelnika/e što ne sasijeku stvar mačetom i ne razjure tu anarhističku komunu. U ovom trenutku, prilična je vjerojatnost da će se model upravljanja nogometnim klubom pretvoriti u bitnu temu nadolazeće lokalne izborne kampanje.

"Mora se znat tko je gazda" rečenica je koju sve češće čujem od splitskih meštara i taksista, koji i nesvjesno tom rečenicom prizivaju ili Mamića, ili kinesku kompartiju. "Treba rastjerati sve te Bojane i Benjamine", grmi s novinskih stranica klupski veteran/menadžer/trener/poduzetnik Igor Štimac. Taj i takav čovjek, čovjek koji je od Zdravka Mamića uzimao beskamatne pozajmice, postavlja se kao frontmen pokreta za svrgavanje "modela", pritom paradoksalno demonstrirajući najveću baštinu tog istog modela. Da je i u svemu drugom bio neuspješan, model "Našeg Hajduka" bio je uspješan u jednom, najvažnijem: a to je da ljudi kao Štimac više ne mogu ni blizu kluba.

"Nek budu bili kao što su nekad bili" krilatica je koju izbacuju protivnici modela i njihovi istomišljenici u sportskom novinarstvu. A pravo bi protupitanje moglo biti: nek budu bili kao što su bili - kad?

Da li da bili budu kao što su bili 70-ih i ranih 80-ih, kad su dominirali jugoslavenskim klupskim nogometom? Kad su kao vjetar u leđa imali simbolički kapital Titovog partizanskog kluba? Kad su na dresu nosili crvenu zvijezdu, koju je Igor Štimac skinuo u Sydneyju? A kad je njihov rival Dinamo bio tek manji klub iz administrativnog središta jedne od federalnih jedinica? Je li to "zlatno doba" koje zaziva bivši član Štedulove stranke Igor Štimac?

Ili - pak - zagovara da "bili" budu "što su bili" 90-ih i ranih dvijetisućitih, kad je parohijalna lokalna politika postavljala u uprave mjesne stranačke pigmejce. Da, tada je Hajduk rezultatski bio bolji: bio bi redovno drugi, a svake bi prijestupne godine greškom bio i prvak. Ali, taj bi i takav Hajduk u svakom poreznom semestru na lokalne porezne obveznike istovario novu osmeroznamenkastu cifru nagomilanog duga. Taj je Hajduk trošio ono što bi plaćali građani Splita, oni koje klub uopće ne zanima, kao i mi koje klub zanima. Taj je Hajduk već dobrano živio u debeloj sjeni Tuđmanova Dinama, kao blijeda i stidljiva prva pratilja misice.

Pokatkad i rijetko osvajao pokoji trofej - ali te je trofeje skupo plaćao, i to ne samo u novcu. Plaćao bi ih time što je snishodljivo prigibao šiju pred Tuđmanom, prigibao je pred HDZ-om, prigibao je pred nogometnim savezom, prigibao je pred korumpiranim sucima i menadžerima. Tadašnji je Hajduk bio zapravo jako sličan - no offense - današnjoj Miškovićevoj Rijeci ili Meštrovićevom Osijeku. Pristajao je biti lojalna pseudokonkurencija, hinio je konkurenta, a nije propitivao ni kleptokratsku oligarhiju niti političke autoritete. Za nagradu bi dobivao pseći keksić: poneki dobiveni derbi, redovni remi s Dinamom u Splitu, te kup svake treće godine. Sjećam se tih vremena. Sjećam se kako sam se osjećao poniženo, koliko sam to prezirao. I ne, hvala - ne bih da "bili" budu kao što su "tada bili".

Onog časa kad se otrgnuo s tog lanca za kućne ljubimce, Hajduk je od "uspješnog" (zbilja?) naglo postao rezultatski "neuspješan". Moguće da u tome dio krivnje imaju i demokratske boljetice: nestrpljivost glasača, sklonost diskontinuitetu, nagle stihijske mijene ćudi, demagogija - dakle, sve ono što su slabosti i "prave" demokracije. Ali, ako me kao navijača Hajduka pitate da biram između ponižavajućeg kunktatorstva, šutnje i snishodljivosti da bi moj klub bio - drugi, ili otpora i prkosa da bi bio - treći ili četvrti, e: pa, sori. Ja bih radije ovako. I duboko vjerujem da kao i ja misli većina navijača našeg nemilog konkurenta, uspješnog Dinama.

Duboko u to vjerujem zato što to hladno svjedoče brojke. Na posljednjoj utakmici Europske lige - nečeg što hajdukovci sanjaju - Dinamo je gledalo 1270 gledalaca. Hajduk je prije virusa u prosjeku gledalo 12.000 gledatelja po utakmici. Oko 45% svih ulaznica prodanih u HNL-u otpadalo je na moj klub. To je kultura, reći ćete? Dio podneblja i tradicije? Jest, istina. Ali, i ne samo to. Ljudi idu na Hajdukove utakmice iz jednog razloga koji sportski novinari nekako nerado spominju. Naime, zato što on nije otuđeno javno dobro.

Cinizam protivnika današnjeg modela krije se u tome što oni nikad ne kažu čime bi taj model odmijenili. To nije slučajno. Naime, onog časa kad bi se ta tema otvorila, morali bi priznati da ga se može zamijeniti samo na dva načina. Prvi od njih je prodaja kluba privatniku, sa svim simboličkim kontroverzama i neizvjesnošću ishoda. Drugi i gori je vraćanje na model kakav je postojao još prije desetak godina. Dakle, da lokalna vlast klub puni vlastitim partijskim liliputancima, da ga oni vode i koriste onako kako partijski liliputanci koriste Hrvatske šume ili Janaf, a da onda na kraju mandata izruče građanima - bili navijači ili ne - milijunski dug. To su, ne lažimo se, jedina dva protumodela ovom.

O svemu tome skupa pišem nerado, svjestan da možda uzurpiram nacionalni medijski prostor za temu koja zanima jednu brojnu sektu, ali ipak sektu. Ipak, pišem o tome zato što mi se čini da tema "Hajduk" ima političku relevantnost koja je šira od kruga ljudi s nagnućem prema kožnom mijehu. Živimo, naime, u demokraciji, ali u vremenima koja demokraciji nisu sklona. Živimo u epohi uspona autoritarnosti, kad demokratske procedure koje su spore i inertne prestaju biti privlačne ljudima željnima brzih rješenja.

Živimo u eri kad puno i previše ljudi izvan nogometa žudi za "gazdama" koji će "znati udariti šakom o stol". U takvoj epohi nije nevino i nije neopasno širiti diskurs o "ulici koja vodi…" klub ili štogod drugo. Kad su se u 19. stoljeću konzervativci opirali radikalnoj novotariji zvanoj demokracija, također su govorili da "ulica ne može voditi državu". "Ulica" međutim danas "vodi državu" tako što svake četiri godine bira zastupnike i predsjednika.

Ti isti građani inače se ljute na političare što ih zovu na izbore svake četiri godine, a u međuvremenu ih ne šljive, ne konzultiraju i na polažu im račune. Na jednom malom segmentu društva - u NK Hajduk - takvo je polaganje računa norma: oni koji su izabrani dužni su razgovarati s onima koje predstavljaju, susreću se s njima na plenumu i moraju odgovarati na neugodna pitanja. Umjesto da tu vrstu odgovornosti i participativnosti prihvati kao poželjni model, malograđanska Hrvatska, uključujući najveći dio salonske ljevice, perpetuira klišeje o "ulici koja vodi klub" i istinski se raduje svakom Hajdukovom porazu.

A u međuvremenu, "gazde" čekaju. Ne samo Mamić, koji iz međugorskog azila čeka da se model raskomada, a njegov vjerovnik Štimac odradi posao. Ne mislim sad uopće na njega, niti na ikakve nogometne "gazde". Mislim na one druge "gazde" koji će doći. Jer, upravo u ovom času, i sportski novinari i veliki dio javnosti perpetuiraju stereotip kako se dobro upravljanje nečim svodi na križanac Zdravka Mamića i kineske komunističke partije. Onog časa kad to autoritarno osjećanje prevagne u društvu, ono neće pobijediti samo u nogometu. Ono neće pojesti samo nogometnu demokraciju, nego bome i onu drugu. I zato tom diskursu treba stati na kraj, jer tu nije samo o Hajduku riječ, nego i o vama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:37