Neobično je kad se dogodi, ali nije opet posve rijetko da netko sebi za života podigne spomenik. Vrate se katkad Drago i njegova žena Smilja iz Njemačke, nakon što je on desetljećima vrijedno šarafio u Volkswagenovom pogonu, a ona čistila u domu za starije i nemoćne, i umjesto da uživaju u mirovini, iznenada se osjete besmisleno i nepotrebno. Podigli su kuću u selu, vikendicu na Čiovu, kupili djeci stanove u Zagrebu i, nekako, sve su im želje ispunjene, nemaju se više čemu radovati. Shvate poslije nekog vremena kako im samo jedno nedostaje.

Majstoru Branku opišu kako su zamislili, nacrtaju mu ugrubo, a on im prvo dade da izaberu kamen. S crnim mramorom ne mogu pogriješiti, ali nešto je predvidljivo. Zašto ne pokušati s crvenim, ili čak zelenim? Ili uzeti granit? Ili oniks? Je li im draži uklesani natpis ili da ga slože od brončanih slova? Je li dovoljno staviti njihova imena i godine rođenja i smrti ili bi njih dvoje još štogod? "Počivali u miru Božjem", na primjer? Ili kakav prigodni redak iz Biblije? Ili križ? Ili ružu? Ili bijelu golubicu, znak Duha Svetoga? Jesu li zamislili svoje portrete na porculanskom ovalu ili da ih se ugravira na kamenu ploču? Vjerojatno bi im se svidjelo da sa strane, sklopljenih ruku, kleči jedan anđeo od svjetlucavog kvarca...

Godinu do godinu i po kasnije Drago i Smilja ujutro se nakon doručka svečano oblače i šetaju do groblja. Svaki dan dolaze, ispunjeni i sretni. Na klupi preko puta drže se za ruke i ganuto smiješe gledajući svoja imena i likove na kamenoj ploči. Gotovo ne mogu dočekati da legnu dolje, ispod te ljepote.

Neobično je, rekao sam već, kad se tako nešto dogodi, ali nije posve rijetko. Pa i Milan Bandić je prije nekoliko dana jednaku stvar napravio. Kod Lisinskog je podigao Spomenik domovini premda domovina još nije umrla.

Spomenik je zbilja nešto ekstra. Na zelenoj ledini prvo je podignuto nešto nalik nogometnim vratnicama, samo mnogo šire. Nema golmana koji bi tu obranio penal. Zatim ide jedan golemi kamen s plinskim plamenikom koji se nikad ne gasi. To je kao neki štednjak, samo pokvaren. Napokon, na samom kraju je dugački zid od staklenih opeka. Njegov smisao još nitko nije dokučio.

Jednoga od ovih dana, kad epidemija koronavirusa, dat će Bog, popusti, Drago i Smilja posjetit će glavni grad zbog liječničke kontrole i da vide unuke, pa će jedno popodne svakako doći i do Lisinskog. Obilazit će polako, bojažljivo i bez riječi, sa smjernošću i poštovanjem dvoje prostih, neškolovanih provincijalaca djelo uglednog profesora na Arhitektonskom fakultetu, ali će na kraju, osvrćući se da je tkogod ne čuje, Smilja svejedno šapnuti mužu:

"Ma, nemoj se ljutit, meni je oni naš spomenik isto draži."

"Nema usporedbe", odgovorit će joj muž. "Naš je sto iljada puta lipši."

Razočarat će ih Spomenik domovini. Njih su dvoje, složit će se, mnogo bolje prošli. Nema tu duše, govorit će kasnije Smilja i Drago, kad se vrate u svoje selo, susjedima i rođacima. I tko bi znao, možda će čak biti u pravu? Možda njih dvoje i njihov majstor Branko bolje od Nenada Fabijanića znaju što je domovina? Jer, domovina je napokon romantična vizija, sentimentalna i slatka, vizija brkatih preporodnih pjesnika koji su čeličnim perima krasopisom nizali patetične stihove o narodu i zavičaju. Domovina je križ i bijela golubica, anđeo od svjetlucavog kvarca pognut u molitvi. Pogrešno je možda i pokušavati nešto otprije dvije stotine godina, nešto što pripada devetnaestom stoljeću, prikazati jezikom dvadeset prvog.

Teško je kazati što je ovdje istina, o estetici se može nadugo i naširoko bez ikakvog zaključka. Na kraju bi se provincijalci vjerojatno ipak povukli, zašutjeli, ali o jednom bi se ustrajno svađali, nepomirljivo, krvavo, do kraja svijeta. O financijama, o cijeni spomenika.

"Koliko si reka da si platio?!" upitao bi Drago iskolačenih očiju.

"Trideset četiri zarez sedam milijuna", odgovorio bi mu Milan Bandić oprezno.

"O, krvi ti! Lipo su te naguzili."

"Misliš?"

"Šta ti je", pokazao bi Drago one široke vratnice. "Ovo zera betona bi ti moj kum i njegov mali zašalovali za, uvr glave..." zastao bi načas da procijeni pa bubnuo: "Sto iljada!"

"Eura?"

"Ma, koji eura. Kuna!"

"Nemoj me zajebavat!" povikao bi Bandić.

Da samo jednom razgovara s nekim inženjerom, iskusnijim i stručnijim u građevinskim poslovima, ili makar da nađe gastarbajtera koji je podigao kuću u rodnom selu, vikendicu na Čiovu, kupio djeci dva stana u Španskom i, naposljetku, sebi i ženi sazidao krasnu obiteljsku grobnicu od crvenog mramora, zagrebački gradonačelnik bi se lijepo začudio cijenama. Shvatio bi nesretnik kako su ga godinama besramno pljačkali, kako su ga pohlepnici namagarčili i za pročistač, i za fontane, i za tramvajska stajališta, i za javne zahode, i za sljemensku žičaru...

"A, moj Milane, di je tebi pamet bila kad si ovo potpisiva", šaptao bi zgranuto Drago listajući račune, a Milan Bandić bi čupao kosu očajno ponavljajući: "Nemoj mi to govorit. Kume, nemoj mi to govorit..."

Ali, onda opet, palo mi je na pamet, možda Spomenik domovini kod Lisinskog i nije mogao biti sagrađen pošteno, po razumnijim cijenama, za daleko manji novac. Pogledate li što naša domovina zapravo jest, od devedesete do danas, sa svim privatizacijskim aferama, i namještenim natječajima, i dvjesto obitelji, i Sanaderom, i Vidoševićem i da ne nabrajam, takvu domovinu istinito prikazuje upravo projekt od nevjerojatnih trideset četiri zarez sedam milijuna. Lopovska domovina jednostavno zaslužuje lopovski spomenik. I neobično je, utvrdit ću još jednom, da netko za života podigne spomenik, ali nije rijetko, a katkad ni pretjerano preuranjeno klesati imena na mramoru, jer kako se ovdje krade, domovina bi nam zaista uskoro mogla otegnuti papke.