Naši ugledni desničari, šupci, rijetko zaista žive ono što govore...

Pobaciti dijete, kakav je to samo užasni, prljavi, đavolski zločin, ponavljaju ustrajno naši katolički mislioci. Oni hodaju za život, navijaju za svaki, pa i najmanji ljudski zametak, nastao u kako god bijednim i ponižavajućim okolnostima. U novinama, na televiziji, na javnim diskusijama diljem domovine viđeni desničari nesmiljeno šibaju po ciničnoj moralnoj ravnodušnosti takozvane humanističke inteligencije, ljevičara, liberala, boraca za ženska prava.

“Kakvo čudovište morate biti da bi vam bilo prirodno nasilno prekinuti trudnoću, istrgnuti maleni sluzavi plod iz ženske utrobe?”, pitaju se oni drhteći od gnjeva i tuge za nerođenima u samostanskim dvoranama, sjemeništima i ograncima Matice, u pospanim provincijskim gradićima, za razuman honorar, pred publikom željnom čestitog, staromodnog razbora u ludom svijetu koji je zaboravio na Isusa.

Konzervativni intelektualci putuju tako sve od Iloka do Đakova, Gospića, Drniša, Imotskog, Međugorja, Dubrovnika, prosvjetljujući pobožne, članove molitvenih zajednica, fratre, redovnice, lokalne hadezeovce i pravaše, i toplo se smiješeći zgodnim profesoricama glazbe, voditeljicama crkvenih zborova, koje ih iz prvih redova gledaju sjajnim očima, sramežljivo potežući rub suknje preko koljena.

Kasnije potpisuju knjige i slikaju se s obožavateljima. Umirovljeni trgovački poslovođe smjerno im nose svoje amaterske rukopise, šest stotina gusto kucanih stranica kako su teško odrastali bez oca, domobranskog satnika koji je nestao u svibnju četrdeset pete. Ugledni gost oko jedanaeste ure odbija sve pozive na piće, ispričava se domaćinima da nije gladan i iskrada se s onom profesoricom glazbe, koja se, na primjer, zove Iris.

Iris sva treperi dok našem junaku na mjesečini pokazuje skromne mjesne znamenitosti, a on glumi zanimanje za kamene ostatke rimskog logora i baroknu crkvu Svetog Stjepana, dok joj škica sise sapete bluzom s cvjetnim dezenom. Naposljetku, u jednom mračnom uglu, na klupi uz rijeku, pod tužnom vrbom, on je zaskoči kao vuk. Obljubi je, kako bi rekli u staroj hrvatskoj književnosti, nespretno, pomamno, na brzinu, i otpravi smetenu, ne pitajući je je li ona svršila.

“U ove male gradove treba doći napuniti baterije”, kaže sutradan ujutro konzervativni intelektualac preko telefona supruzi. Tu, u provinciji još je živa vjera, tradicionalno poštenje, čvrsto hrvatstvo, nepokolebljivi narodni duh, opisuje joj on oduševljeno, bacajući u kantu za otpatke memoarske zapise umirovljenog trgovačkog poslovođe, spuštajući se u prizemlje i vraćajući ključ sobe na šanku gostionice i prenoćišta. Nastavljajući svoju prosvjetiteljsku misiju, svoje plemenito pro-life poslanje, već iza brda, prolazeći žutu ploču s prekriženim imenom mjesta, on zaboravi prethodnu noć, mjesečinu, baroknu crkvu, klupu pod vrbom i profesoricu glazbe u bluzi cvjetnog uzorka.

No, kojih pet, šest tjedana kasnije, sve mu se vrati. Neočekivano, četiri stotine kilometara južnije, u drugom gradu i drugoj samostanskoj dvorani, čisto se iznenadi kad u publici ugleda svoju usputnu draganu. Otkud ona ovdje, upita se katolički mislilac, i isprva se poveseli grešnim nasladama koje će s njom nastaviti, ali onda, opažajući kako je ona blijeda i umorno se osmjehuje, dođe mu jedna crna misao. Jedna zla slutnja tako ga zaokupi da jedva završi svoje predavanje, i ta se slutnja uskoro pokaže istinitom. Iris je došla jutros autobusom, presjedajući u ponoć u glavnom gradu, da mu reče kako je trudna...

Zaustavit ću na trenutak priču s napomenom da je ona plod moje mašte. Ne znam da se ijednom našem konzervativnom konzervativcu dogodila, ali poznajući katoličko licemjerje, dao bih se u što god hoćete okladiti da bi se devetorici od desetorice njih mogla dogoditi. Gotovo svi crkveno vjenčani i domoljubno nadahnuti profesori i pisci pravaških nagnuća, koje ćete uskoro vidjeti da ponosno hodaju za život, u stanovitim bi se okolnostima, da je povoljna epidemiološka situacija, okliznuli u grijeh. Dapače, naglavačke bi se bacili u duboki mračni ponor pohote, ne mareći ni da imaju ženu kod kuće, ni da nemaju prezervativ uza se. I šta mislite, da se iz neobaveznog, izvanbračnog seksa slučajno zametne dijete, koliko bi njih primjerom potvrdilo ono što za razuman honorar tvrde u novinama, na televiziji i javnim diskusijama diljem domovine?

Da im nekakva Iris krene ridajući opisivati kako se prošlog utorka gotovo onesvijestila kad je napravila test na trudnoću, i kako svojima još nije rekla, ali mama vjerojatno sumnja, devet od deset katoličkih intelektualaca oduzelo bi se od straha. Izvanbračno bi dijete zatajili spremnije nego članstvo u Savezu socijalističke omladine. Nestalo bi sve njihove odlučnosti, u trenutku bi zaboravili svoje tvrdnje da život počinje začećem i da svaka, pa i silovana, mora roditi. Bijesno bi gledali uplakanu glupaču i jedva se obuzdavali da je ne pljusnu da se umiri. Koju pizdu materinu ona njima priča o svetosti života?! Pa imaju oni već četiri takve svetosti, sve jedna drugoj do uha, sa svojom ženom.

Zaustavili bi nesretnu profesoricu glazbe i voditeljicu crkvenog zbora kad bi ih ona pokušala zagrliti. Uhvatili bi je za ruke, blago odgurnuli od sebe i objasnili da joj, na žalost, ne mogu pomoći na način koji bi ona željela, ali mogu financijski i preporukom, uputiti je na znanca ginekologa i određenu uslugu, znamo o čemu je riječ, koju on diskretno obavlja vikendima u privatnoj klinici, premda se radnim danom u javnoj bolnici poziva na prigovor savjesti.

Znate već kakvi su šupci naši ugledni desničari, rijetko koji zaista živi ono što govori. Razbacivat će se žestokim stavovima znajući da oni tako i tako nemaju nikakvu težinu. Pravit će se gnjevni i tužni govoreći o pobačenim zamecima, a neće ni trepnuti kad im Iris pošalje gorku poruku da je jutros ono učinila. Vratit će telefon u džep i nastaviti se toplo smiješiti zgodnoj vjeroučiteljici koja u prvom redu sramežljivo poteže rub suknje preko koljena.