Pa dobro, Šimiću, majku mu, jesmo li se dogovorili, nakon što nam je otišao Žile - prvo ja, a onda ti. Takav je bio redoslijed. Zašto si to napravio? Dogovorili smo se u Van Goghu tako i zalili to pivom. Sad ja sjedim tu za kompjutorom u redakciji koja mi se čini mala, tjeskobna i sve praznija i što radim - pišem o tebi, a ti to nećeš pročitati, ni opremiti.
Samo koji sat prije nego što si otišao i ostavio nas i riješio se svih ovozemaljskih nedoumica i problema (sad te čekaju one nebeske), čuli smo se. Mučim se i plačem, a jučer smo se dopisivali i razgovarali, kao i uvijek nakon utakmica, komentirali Hajduka, ogovarali Livaju, napadali suca. Znam da bi mi sad ti rekao - koju materinu plačeš, nisam ti ja drug Tito!
Ali valjalo bi ispisati i nekoliko nesentimentalnih rečenica, za sve one koji te ne poznaju tako dobro kao mi, tvoji kolege i prijatelji: U redakciji Jutarnjeg lista Zlatko Šimić radio je od samog pokretanja Jutarnjeg 1998. godine. Prije toga radio je kao novinar u Vjesniku. Rođen je u Požegi, a diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Specijalnost su mu bile teme iz poljoprivrede, no bio je i vrstan reporter te autor dugogodišnje kolumne Deset pitanja u tjednom prilogu Magazin Jutarnjeg lista kojega je neko vrijeme i uređivao.
Prebirem po sjećanjima. Koliko se znamo? Dugo. Možda i predugo, ali to nije dobra odrednica. Radili smo zajedno u onoj maloj sobici prve redakcije Jutarnjeg lista. Sjećaš se, Duka na kraju sobe kraj radijatora, Buljan kod vrata, Petar iza, ali njega ionako nikad nije bilo, pa ti i ja negdje sa strane kao padobranci. Sjedili smo kod Nade, dolje u aleji propalih komentatora i lamentirali o svemu i svačemu. Od politike, preko tvoje poljoprivrede i nogometa, do zgodnih studentica koje su se muvale oko terase. Bila su to neka druga vremena. Tada se to još moglo.
Naviru sjećanja iz tih romantičnih dana i novinarstva i društva koje se rađalo. Znam da bi ti sad rekao - daj ne cmolji, ništa se nije dogodilo, dobro je i ovoliko! Sjetili bismo se Žileta, Anđelka, Tonke, s kojima si sad valjda u nekom kutku nebeskog, valjda rajskog (premda bi ti rekao paklenom, kakvom drugom) Van Gogha ili Globusa. Svi oni koji su s tobom imali živaca raditi i trpjeti te. A trebalo ih je imati. I voljeti te takvog kakav si bio. Nesnosan, zabavan, duhovit, znalac svog novinarskog posla, prijatelj. Bio si jednostavno dobar.
Okružen smijehom
Ima tamo gore još naših. Više nego ovdje u sve praznijim prostorima Koranske. Ivo je sigurno na ulazu sa svetim Petrom, malo će te preslušati o Hajduku, malo o situaciji u Bosni, a Nikolina će te upisati u knjige vječnosti. Tebe će preko reda, da ne čekaš kao što si čekao tekstove i sugovornike. A htio si biti neemotivac poput Brucea Willisa ili Chucka Norrisa, a zapravo si bio "beba" u najboljem smislu te riječi. Bio si neki osobeni, posebni duh ove redakcije, po kojoj se ona prepoznavala. Popunjavao si prostor. Čulo bi se kad ulaziš u redakciju, kao na pozornicu kakvog stand up nastupa, uvijek s nekom dosjetkom još s vrata, pa čak i kad je bila izlizana podizala je atmosferu.
Tanja bi se uvijek zagrcnula od smijeha. Nisam te sad razotkrio, Šimara. Glupo je reći - bio si poseban, ali jesi. Tvoja e-mail adresa je "gospodinsimic" i uvijek smo te zezali zbog te kvačice na "S". Sjećam se, ponesu me reminiscencije i evociranja, što da radim, a i ostarilo se, da si uvijek bio za pravdu, jebenu pravdu. Napili smo se, ako me pamet ne vara u tadašnjem Paliću, kad je SK na izborima pao s vlasti, premda obojica nismo glasali za HDZ. Tad smo se i upoznali. Dosta nam je bilo. Ali u olovnija vremena 90-ih, kad su već sijevale ratne najave, kad je ova naša zemlja pokazivala svoje najbolje i najgore karakteristike, pokazao si kakav si.
Znao si zapjevati, neke do tad zabranjene, što ti ga ja znam, hrvatske pjesme, pa i one koje bi parale uši, ali onda kad u Zagrebu nije bilo lako biti nitko, a pogotovo Srbin, usred neke frke, kad su neki rabijatni, naoružani momci iz nekih fancy vozila preslušavali preplašene ljude kod kolodvora, tko su i što su, pitajući "ima li ovdje neki Srbin?", ti si bez krzmanja, jedući vruć burek, onako usput, rekao: "Ja sam Srbin, ima neki problem!?". I dobio si po glavi. Debelo. E to si bio ti, moj prijatelju Šimiću. Mogao si odšutjeti, kao većina tad okupljenih, ali nisi pognuo glavu kao da se to tebe ne tiče. Reagirao si. Stvarno je to bilo idiotski. Bilo ti je glupo da to netko pita, i to tu usred Zagreba, tko se pravio važan daleko od fronta.
Nakon toga mogao si reći bilo što, nešto što, možda, iz današnje perspektive nije bitno, ni korektno, ali opraštao sam ti zbog toga jer bilo je značajno u tim vremenima da netko tako postupa. Jedan mali znak pažnje. Nezamjetan. To su ti mali, ali veliki koraci koje čovjek napravi instinktivno, jednostavno u sebi osjećajući da to nije u redu. Kako si jednom rekao: "Do 15. siječnja 1992. bio sam Hrvat, kakav se samo mogao zamisliti, ali nakon toga trebalo je znati biti i Srbin, da im majku".
Kako si govorio. "Nije dobro, zaspem kao ustaša, probudim se kao partizan!". I time si onako kako samo ti znaš opisao ovu našu malu, učmalu stvarnost. Zamisli. Ti si to rekao. Smijali smo se, a ti si to na svoj način, s puno ironije i šale izgovorio, jer bio je to tvoj obrambeni mehanizam.
Što bi Šimić rekao?
Pogotovo si svoju emotivnu narav skrivao iza tog svog ponekad nabusitog ponašanja. Često, ma što često, znao si biti nekorektan, ali zapravo nikad nisi prelazio granice dobrog ukusa. Osim ponekad. Bio si novinar starog kova. Počeo si u Vjesniku, došao do Jutarnjeg lista na njegovim počecima, gdje si ostao do kraja.
Tvoja kultna rubrika Deset pitanja, s kojom se otvarao Magazin, ostaje nedovršena. Prazna. A ako se ne varam, napravio si je jednom i sa samim Bogom, a ako nisi, sad ćeš. Zbogom, moj dragi prijatelju. Ostat će velika rupa, ali popunjavat ćemo je s onom "A sad bi Šimić rekao...". Idemo sad ispod Žiletove fotografije popiti rundu za tebe.
Zlatko Šimić bio je više od novinara i urednika, on je bio jedan od simbola Jutarnjeg lista u najboljim, ali i u teškim danima naših novina.