U životu svake osobe, ali i zajednice, postoje trenuci koji se nazivaju kairosom. Kairos je trenutak koji poziva na hrabro djelovanje, bilo da se radi o sljedovima događaja tijekom kojih trebamo nešto učiniti da bismo život učinili kvalitetnijim, bilo da se radi o odvažnim potezima koji imaju snagu preusmjeriti tijek zbivanja. Takvi trenuci, iako ih u životu nema mnogo, imaju moć određivanja životnog smjera, ideja i običaja osobe i zajednice, te bismo propuštajući njih, propustili nešto iznimno važno. O tome nam također svjedoče i biblijski događaji prilikom kojih se koristi pojam kairos (npr. Izl 13,10).
Kada govorimo o teologiji, malo dalja, kao i ona suvremena povijest, podsjeća nas na nekoliko takvih važnih trenutaka: kairos je primjerice bio trenutak u kojem je Ćiril Aleksandrijski vodio hrabru teološku raspravu s Nestorijem, kada je Bartolomé de las Casas stao u obranu prava domorodačkih naroda protiv kolonizatora. Kairos je bio i trenutak koji je veliki njemački protestantski teolog Karl Barth prepoznao i rekao glasno i jasno „Nein!“ podršci Evangeličke crkve u Njemačkoj Hitlerovom režimu te sastavio slavnu Barmensku deklaraciju 1933. godine. Takav je trenutak bio i glasno i jasno „Ne!“ isusovaca u Latinskoj Americi izrabljivanju sirotinje te su krajem 1960-ih započeli pokret teologije oslobođenja. Takav je trenutak bio i izricanje jasnoga i glasnoga „Ne!“ rasnom i spolnom marginaliziranju pripadnike crnačke rase i žena u crkvi i teologiji te su nastale crnačka i feministička teologija.
U svim navedenim primjerima, kao i mnoštvu drugim tijekom duge povijesti, pokazuje se očitim da biti teolog nije samo profesija kojom se osoba bavi u svojemu kabinetu, već prije i iznad svega poziv. Teolozi su pozvani, uz svoj akademski rad, proročkim govorom poticati unutarcrkvene rasprave ali i jasno ukazivati na razne nepravde u društvu u kojemu žive. Naime, teolog je čovjek koji se, poput proroka, treba odvažiti izvući svoje znanje i poziv iz privatnosti i topline vlastitog kabineta na javnu scenu te prepoznati kairos koji vapi za proročkim riječima teologa. Teolog je čovjek odnosa poniznog razmišljanja i hrabrog govora, a ne šutnje i straha od javnoga angažmana. Povijest je već nebrojeno puta pokazala da promišljena i argumentativna teologija čvrsto i dijaloški strukturira traženje i propovijedanje istine u određenom kairosu, dok je ideologizirana, demonstrativna i samoopravdavajuća teologija redovito pogubna.
Postoje zajednice koje žive u permanentnom stanju kairosa – u trajnom stanju mogućnosti i nužnosti prepoznavanja znakova vremena. Jedna od tih zajednica je i hrvatska teološka znanstvena zajednica od 1990-ih godina do današnjega dana. U njoj su se izdogađale kako mnoge lijepe i hrabre stvari poput raznih prijevoda, znanstvenih angažmana teologa po stručnim revijama, konferencijama i javnim znanstvenim istupima, tako i one u kojima se očituje sustavna pasivnost teologa znanstvenika na javnom prostoru. Naime, nakon pada komunizma, doživjeli smo uspostavu hrvatske neovisnosti sa svim pozitivnim i negativnim posljedicama koje je taj događaj donio.
O mnogo toga se tijekom godina razgovaralo no, pitanje ostaje: O čemu se najviše šutjelo? Dogodila se pljačka društvenog vlasništva i privatizacija ispunjena kriminalnim potezima – akademski teolozi su uglavnom šutjeli. Dogodili su se zločini nakon rata – teolozi su, uz vrlo rijetke iznimke, mahom šutjeli (primjerice, ne nailazimo na primjere teološkoga govora o onome što se naziva “suočavanje s prošlošću”). Također smo svjedočili vrlo uskom vezivanju kršćanskog i etnonacionalnog identiteta koje je u posljednje vrijeme postao snažno pogonsko gorivo za jačanje populističkih pokreta što se u svome programu snažno pozivaju na kršćanski identitet.
O tom vezivanju, ali i o zloupotrebi kršćanstva u tim pokretima, akademski teolozi, također uz vrlo rijetke iznimke jednostavno šute. Isto tako, jedan od događaja koji je pozivao na teološku javnu raspravu dogodio se prije nekoliko godina, kada se dogodila oštra jednostrana kritika hrvatskoga izdanja međunarodno priznatog teološkog časopisa Concilium, časopisa čiji su pokretači i urednici, Karl Rahner, J. B. Metz, Hans Küng, Yves Congar i drugi u velikoj mjeri nadahnuli mnoge hrvatske teologe u njihovu studiju. Opet, teolozi su šutjeli na napade na časopis njihovih “otaca”. Ako teolozi šute onda prije ili kasnije i sama teologija postaje žrtvom te šutnje. Također, kada oni šute, njihovi vrlo malobrojni kolege koji podižu svoj glas protiv teološke šutnje te zloupotrebe i banaliziranja kršćanstva, bivaju posve marginalizirani i ušutkavani u svojim zajednicama, a nerijetko i kažnjavani.
U posljednjih nekoliko godina doživljavamo sve snažnije jačanje laičkih pokreta i inicijativa koji se jasno pozivaju na kršćanske vrijednosti. Ta pozivanja na kršćanske korijene i kršćanske vrijednosti ostvarila su se u nekoliko konkretnih inicijativa, ustavnih i zakonskih promjena, te u stvaranju ozračja snažne polarizacije društva. Premda činjenica da pojedinci i zajednice, nadahnute kršćanskim vrijednostima, ulaze u javni prostor nije sama po sebi ni na koji način negativna, ono što je izostalo u čitavom procesu je upravo čvrsta i udružena stručna teološka rasprava oko principa i modusa kršćanskog djelovanja. Naime, počesto je tanka granica između religije u političkom prostoru i političke religije.
Dok prvi pojam označava uključivanje religijskih glasova u javnu raspravu koja bi, prije svega, trebala bi utemeljena na temeljenom uvažavanju drugačijih stajališta, politička religija je svojevrsna mimikrija političke borbe, borba za moć zaogrnuta u religijsko ruho. Kršćansko u političkoj sferi, kao što je bio slučaj s gore spomenutim pokretima, ne zanemaruje društvene krize, ali predlaže odgovore kojima je u korijenu nenasilje. Političko kršćanstvo, s druge strane, prije ili kasnije poseže za polugom dominacije kako bi uspostavilo svoja načela.
Ono što razlikuje gore spomenut Barthov otpor nacionalsocijalizmu s jedne i prihvaćanje antisemitizma od strane pristalica pokreta Njemačkih kršćana s druge strane nije niti javni angažman niti pozivanje na kršćanske vrijednosti. Razlika počiva u načelima – dok se jedan temeljio na ideji da se kršćanstvo, pokret koji je u samom svom začetku ‘politički’ poraz, ne može povoditi silom već Duhom, drugi nije prezao pred idejom da pomoću države uspostavi ‘kršćanstvo.’ U našemu kontekstu, pitanje kršćanskog angažmana u javnoj sferi ostalo je gotovo netaknuto ili je pak prepušteno malom broju inicijativa ili internetskih portala, često sa sub-optimalnom razinom diskusije i uvažavanja.
Za to vrijeme, akademski teolozi zaogrnuti plaštom nevidljivosti negdje drugdje gledaju.
Procesi politizacije kršćanstva nisu svojstveni samo hrvatskome kontekstu, no njega obilježava ulazak tih pokreta u široki javni prostor koji je bio ispražnjen od rasprave oko toga što jest a što nije kršćansko djelovanje na društvenoj areni. U tim procesima, kojima svjedočimo i danas, kršćanski identitet na javnome prostoru stoji u opasnosti da postane politička religija – religija dominacije, riječ koje se oni ‘drugi’ plaše, sinonim za isključivost.
Jedan od posljednjih događaja u kojemu je teološka akademska zajednica bila u mogućosti progovoriti, a kojemu smo svjedočili posljednjih dana, dogodio se u gorljivoj „raspravi“ o Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku. Namjera nam nije govoriti u ime biskupa koji je školu organizirao, kao ni predavače na toj školi. Biskup Uzinić je sam iznio svoj program u govoru na otvaranju Ljetne škole, a predavači su i više nego sposobni progovoriti u svoje ime. No, na ovom primjeru želimo ukazati na potrebu ozbiljne teološke rasprave koja je izostala zbog šutnje akademskih teologa. Ta je javna rasprava bila uzrokovana napadom na jednu predavačicu te Ljetne škole, Tinu Beattie, međunarodno priznatu teologinju, pri čemu se predavačicu bez imalo ustezanja javno nazivalo heretičnom, time zazivajući njeno javno isključenje (ako ne i ekskomunikaciju). Što je u svemu tome najveći problem?
Osim očiglednog javnog bullyinga, na koji su akademski teolozi također šutjeli iako se radi o njihovoj kolegici, problem je u tome da stajališta Tine Beattie nikada nisu dobila pažnju i pažljivo iščitavanje koje zaslužuju. Navikla na javne prozivke, autorica je naime u više navrata jasno i nedvojbeno pojasnila svoja stajališta, uključujući i ona o pobačaju. S tim se stavovima netko može slagati ili ne slagati, no red je da se ponajprije poštuje njihovog autora. Tina naime ne smatra da bi se zabrana nečega što ona smatra moralnim zlom trebala regulirati sekularnim zakonom.
Zašto je ta razlika bitna? Jednostavno zato što se ni sve religije (a kamoli svi članovi društva) ne slažu oko katoličkoga stava o svetosti tek začetoga života. Treba li se, u tom slučaju, sekularni zakon koristiti da bi nametnuo katoličku moralnu doktrinu svima, pa čak i onim koji ga ne slijede? Ako da, radi li se tu o kršćanstvu u političkom prostoru ili političkom kršćanstvu? I drugi elementi njezinih „spornih“ stavova ukazuju na potrebu za ozbiljnom teološkom raspravom, koja je posve izostala jer su akademski teolozi – šutjeli.
Kao što je pomalo vidljivo iz prethodnog odlomka, u teološkim raspravama često se radi o vrlo minucioznim detaljima koji traže prije svega ekspertizu, a onda i pažljivo proučavanje. U čitavoj raspravi je pak, po tko zna koji put, izostao odgovor akademskih teologa. Čak i onda kada je jedan biskup javno napao drugoga da rasipa novac na heretičko školovanje mladih teologa.
O čemu hrvatski teolozi govore kada šute? Oni govore o tome da je teologija postala irelevantan poziv i društveno nevažna akademska disciplina. Govore o svojemu strahu pred izlaženjem na javni prostor. Uz to, oni svojom šutnjom govore o crkvenim strukturama zbog kojih se plaše govoriti. No, ponajviše govore o tome da sami sebi žele suziti prostor javnoga djelovanja te prepuštaju određivanje onoga što jest i što nije teologija, što jest i što nije kršćanska vjera u suvremenom društvu, gotovo potpuno nekompetentnim akterima na javnoj sceni, pokretima, osobama i internetskim portalima.
Zbog njihove šutnje i nedostatka svijesti o svom pozivu, prostor djelovanja teologa se rapidno sužava i sve će se više sužavati. Nedostatak podrške ili pak tematiziranja, pa i problematiziranja jednog teološkog događaja koji se netom odvio u Dubrovniku, upućuje na to da su riječi kao što su dijalog, susretanje s različitim teološkim stavovima, obrazovanje i razvijanje kritičkog mišljenja izgleda postali ili suvišan ili nepoželjan dio teoloških studija kod nas. Ako strukovni teolozi istraživači šute, onda čitatelji i korisnici njihovih znanja veoma brzo preuzmu retoriku koja im se nudi na “javnom trgu”.
Kairos je bio tu, po tko zna koji put. I nije se prepoznao. Kao što nam je poznato, nedavno je preko 30 profesora i doktoranata teologije potpisalo peticiju podrške teološkom dijalogu, no odlučeno je da taj njihov “Ne!” ostave svojoj privatnosti. Posljedice propusta kairosa, bojimo se, osjetit će se u sve većoj transformaciji javnog prostora u brisani prostor, u kojemu kršćanstvo stoji kao meta ili municija između zaraćenih strana koje ne mogu ili ne žele slušati jedni druge. Ovo je naš „Ne!“ šutnji teologa koja omogućuje zloporabu kršćanstva. Mali je to „Ne!“ ali je svejedno pisan velikim slovom ne samo zbog gramatičkih razloga već i zbog nade u neki novi kairos.
Münster – Cambridge – New York – München, srpanj 2019.
Doc. dr. sc. Zoran Grozdanov, Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik, Sveučilište u Zagrebu
Srećko Koralija, OP, doktorant na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Cambridgeu
Dr. sc. Stipe Odak, Katoličko sveučilište u Louvainu
Branko Sekulić, doktorant na Evangeličkom teološkom fakultetu Sveučilišta Ludwig Maximilian u Münchenu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....