REPORTAŽA IZ ŽUPANJSKE POSAVINE

NAJVEĆA PRIRODNA KATASTROFA U MODERNOJ HRVATSKOJ Evo kako izgleda Gunja četiri godine nakon velike poplave

 

Rajevo Selo, Račinovci i Gunja - tri sela Cvelferije, smještena uz rijeku Savu, u kolektivnoj memoriji hrvatskog puka vječno će ostati simboli najveće prirodne katastrofe koja je pogodila modernu Hrvatsku. Tisućljetni vodostaj rijeka, pa tako i Save, koji je uslijed velikih kiša zabilježen tog svibnja 2014. godine, uzrokovao je puknuće nasipa na dva mjesta, i to gotovo u isto vrijeme, iako su međusobno udaljena oko 25 kilometara. Vremenska razlika između puknuća nasipa u Rajevu Selu i kod Račinovaca bila je samo 23 minute. Dogodilo se to 17. svibnja 2014. oko 15 sati i hladna, prljava, muljevita voda je poput tsunamija uletjela u sela županjske Posavine.

Za njih dvoje nije bilo spasa

Najgore je bilo u Rajevu Selu, čiji mještani nisu imali sreće da nasip pukne negdje izvan naseljenog dijela, nego se to dogodilo praktički u centru ovog malog mjesta uz Savu. Na žalost, bilo je to kobno za Ružu Sirotković i Franju Šoltesa zvanog Braca. Sava je u Rajevo Selo prodrla nekih 150 metara od njihovih kuća, do kojih je došla takvom snagom i brzinom da za ovo dvoje ljudi nije bilo spasa. Oni su ujedno i jedine izravne žrtve vodene stihije koja je poharala istočnu Slavoniju. Uzela je ova prirodna katastrofa i indirektne žrtve. U Gunji se jedan 14-godišnji dječak ugušio ugljičnim monoksidom iz isušivača kojim su se sušili mokri zidovi u kući, a dvoje je ljudi počinilo samoubojstvo. Iz naselja obuhvaćenih poplavom evakuirana je 8951 osoba i 9148 životinja. Na više od 7500 objekata zabilježena je šteta veća od 1,2 milijarde kuna, troškovi privremenog smještaja i osnovnih životnih potreba iznosili su više od 13 milijuna kuna, a na usjevima su zabilježene štete od 55 milijuna kuna. Država će poslije uložiti ogroman novac u obnovu stambenih i javnih zgrada te infrastrukture, ali ni danas, četiri godine od katastrofe, crta pod njom nije podvučena. Mještani još čekaju odgovor na pitanje tko je krivac za puknuće nasipa iako ga, vjerojatno, nikada neće dobiti. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, prema našim informacijama, odavno je okončalo istragu na temelju kaznene prijave koju su podnijeli sami mještani, ali njezini rezultati još nisu objavljeni. Neslužbeno, istraga je pokazala da krivca, imenom i prezimenom, nema. Tako je, konačno, utvrdilo i Međunarodno stručno povjerenstvo, formirano nakon katastrofe s ciljem da se utvrde razlozi puknuća nasipa u Rajevu Selu, čija je ekspertiza pokazala da je do puknuća došlo “zbog hidrološkog sloma podnožja samoga nasipa”. On je, inače, obnavljan samo četiri godine prije. Ono što je zanimljivo, pukao je u podnožju, i to na dužini od 30 metara, a onda je prodor uslijed siline vode proširen na 120 metara. Onaj kod Račinovaca je, pak, pukao u sredini. Uglavnom, na brojna pitanja mještani nikada nisu dobili odgovore i vjerojatno ih nikada neće ni dobiti, ali svako malo na površinu isplivaju neki novi momenti, koji potom otvaraju nove rasprave, razbuktavaju sumnje i strasti...

Vlado Kos / HANZA MEDIA
Petar Sirotković pokušao je spasiti svoju majku Ružu, koju je voda zarobila u sobi tako da on nije mogao otvoriti vrata

Tako je prije četiri mjeseca Općinski sud u Vukovaru, Stalna služba u Županji, donio nepravomoćnu presudu u parnici Petra Sirotkovića protiv države radi naknade štete za duševne boli zbog smrti njegove majke Ruže. Prvo što je javnost šokiralo bila je činjenica da je nesretni čovjek morao tužiti državu kako bi mu se isplatila odšteta za majčinu smrt. Istu onu državu koja je činjenicom da je pristala obnoviti sve u poplavi uništene i oštećene kuće priznala svoju odgovornost za katastrofu koja je pogodila dio Cvelferije. Nevjerojatno je da Petru odšteta nije isplaćena bez ikakvog suđenja. No, to su već pravni trikovi. Uglavnom, Petru je dosuđeno ukupno 165.000 kuna odštete, no obrazloženje presude izazvalo je novi šok. Naime, sutkinja Helena Zetić presudu je obrazložila time da je “tužitelju šteta nastala nepravilnim radom župana Vukovarsko-srijemske županije”, čime je za katastrofalne ljudske posljedice poplave u Cvelferiji odgovornost indirektno usmjerena na HDZ-ova župana Božu Galića. On je, naime, prema izvedenim dokazima, dan prije probijanja nasipa od ljudi iz Hrvatskih voda i DUZS-a dobio usmene informacije da bi bilo uputno “donijeti odluku o evakuaciji stanovništva zbog opasnosti od poplave koja je već bila evidentna”. Odgovorio je da je evakuacija “vrlo ozbiljna stvar” te da može “doći do panike i masovnog napuštanja položaja na zečjim nasipima i branjenim područjima”. Zbog toga je zatražio pisane preporuke za postupanje. Nakon svega, župan 17. svibnja u 12.28 sati, dakle dva i pol sata prije puknuća nasipa, donosi Odluku o pripremi za eventualno zbrinjavanje i sklanjanje ugroženog stanovništva, a Odluku o evakuaciji “tek 17. svibnja u 21 sat”. Sud zaključuje da je odluka župana bila “neadekvatna i nepravovremena iako je imao sve potrebne informacije i dovoljno vremena za pravu odluku”.

Ne treba posebno isticati da je ovakvo obrazloženje izazvalo šok kod samog župana Galića, koji nije imao pojma ni o ovom suđenju, a pogotovo nije slutio da bi se njega moglo prozvati indirektno odgovornim, pa je odbacio svaku mogućnost odgovornosti. Uoči četvrte godišnjice ove tragedije ponovno smo posjetili tada poplavljena sela kako bismo još jednom podsjetili na te dane, ali i iz razgovora sa sudionicima te iz izvješća nadležnih institucija pokušali rekonstruirati što se sve događalo.

Naša svakodnevna tema

I danas, četiri godine nakon ove velike katastrofe, mještani Rajeva Sela, Račinovaca i Gunje bude se i liježu s mislima na to što im se dogodilo. Svi oni i danas žive uz Savu i naravno da strepe prilikom svakog većeg vodostaja.

- To se ne može i nikada se neće zaboraviti - kaže Lidija Sečkar, mještanka Rajeva Sela, koju smo, s njezinim susjedima Anom Hovanjec, Vesnom Blažević i Zlatkom Filipovićem, zatekli na ulici na povratku s mise.

- Poplava je naša gotovo svakodnevna tema. Ne prođe dan, a da se netko ne sjeti tog razdoblja, kada smo bili uplašeni, izbezumljeni, zbunjeni - pričaju nam ovi Rajevčani, koji nisu htjeli napustiti svoje domove unatoč opasnosti po život. Neki od njih to su učinili tek nakon što ih je policija doslovno prisilila da napuste kuću, što također sugerira da evakuciju nije bilo lako izvesti, a što će u svojim izvješćima naglasiti i službe na terenu.

- Bilo je teško. Najgore je što nitko od nas nije imao pojma o tome što se može dogoditi, jer takve katastrofe nikada prije nije bilo, iako ljudi ovdje stoljećima žive uz Savu. Čak i prije nasipa - kaže Vesna Blažević, čija se kuća nalazi baš u ulici iza koje je nasip pukao.

Vlado Kos / HANZA MEDIA
Mještani Rajeva Sela na povratku s mise: Lidija Sečkar, Ana Hovanjec, Zlatko Filipović i Vesna Blažević

- Mi smo tu u nizini, u ovoj tužnoj dolini. Suprug, ja i najmlađe dijete bili smo kod kumova na ručku u povodu krizme. Puno nas je, dakle, bilo u gostima, jer je više obitelji imalo krizmanike. Odjednom smo čuli sirenu i muž je samo rekao: ‘Sve je gotovo!’ Nas dvoje potrčali smo kući, u kojoj je svekrva ostala sama, ali su je policajci već bili izveli gore na cestu. Utrčali smo u dvorište koje je bilo otvoreno jer je voda već odnijela kapiju. Pokušali smo spasiti svinje, piliće, traktor, padali smo trčeći, ali to je nadiralo takvom brzinom da smo morali odustati i pobjeći samo s onim što nam je stalo u ruke. Ubrzo nam je voda bila do struka - prisjetila se Vesna Blažević dramatičnih trenutaka neposredno nakon puknuća nasipa.

Stradao spašavajući suprugu

Nitko od njih, međutim, nije znao kakva se drama odvija kojih stotinjak metara dalje. Tamo je nesretni Franjo Šoltes krenuo spašavati svoju teško pokretnu suprugu Đurđu, a bujica koja je naišla, sa sobom je ponijela i njega. Nije imao nikakve šanse. Njegovo beživotno tijelo ronioci će pronaći tek 2. lipnja, nekoliko stotina metara od njegove kuće. U isto vrijeme Petar Sirotković pokušao je spasiti svoju majku Ružu, koju je voda zarobila u sobi tako da on nije mogao otvoriti vrata.

- Da mi je barem bila sjekira, razbio bih vrata. Došla mi je pod ruku drvena hoklica s malo debljim nogicama. Udarao sam njome po vratima, ali nije pomoglo. I ona je pukla. Onda sam udarao rukama - pričao nam je Petar nekoliko dana nakon ovog kobnog događaja, pokazajući rane na rukama od udaraca po vratima koja je pokušao razbiti kako bi spasio majku. Ništa nije pomoglo. Na kraju je i sam spašavao živu glavu. Danas živi s bratom Antom u novoj kući koju mu je sagradila država. Dok čeka pravomoćnost presude, ovaj čovjek nema nikakva primanja. Prije tri godine teško je obolio i operirao je grlo, pa danas otežano govori.

- Žao mi je što sam morao tužiti državu, jer mislim da su mi sami trebali ponuditi odštetu za majčinu smrt, a ovako se moramo povlačiti po sudovima. Meni suze krenu na oči svaki put kada se sjetim tog dana i to će do kraja života biti moj križ - kaže nam Pero, koji je ljutit i što mu država nije sagradila nusprostorije.

- Svi koji su dobili nove kuće dobili su i nusprostorije. Imali smo šupu, garažu, svinjac, a danas nemamo ništa. Evo, vidite gdje slažemo drva - pokazuje nam na terasu, gdje su posložena drva za ogrjev.

Vlado Kos / HANZA MEDIA
Vlasnik jedne od tipskih kuća Ahmet Glibanović navodi: “Obnova je bila velika nepravda. Nije li apsurd da su nama i drugima za obnovu kuća davali 70.000 ili 40.000 kuna, a nove septičke jame plaćali 70.000 kuna? To govori kolika je briga bila za one koji su sami obnavljali, a kolika za one koji su prali novac

- Dajte, vidite s nadležnima da se to riješi - moli nas Pero. Kaže da je nedavno predao zahtjev kako bi ponovno imao pravo na vojnu skrb, a uskoro će ovaj 64-godišnjak s pet godina braniteljskog staža podnijeti i zahtjev za mirovinu.

O potencijalnoj odgovornosti župana Galića kaže da je o tome sve rekao sud i da on tu nema što dodati ni oduzeti. Galić se oglasio odmah nakon objave presude, istaknuvši da je “učinio sve što je bilo u njegovoj nadležnosti, a sukladno Planu zaštite i spašavanja i Planu civilne zaštite”. Kasnije će otići i korak dalje u svojoj javnoj obrani pa reći kako su, “realno gledano, Hrvatske vode u to vrijeme zakasnile s aktivnostima i s reakcijom”.

Iz županova kabineta odgovorili su nam i da su informacije iz Hrvatskih voda “bile vrlo oprečne, govorili su da vodostaj neće dosegnuti tu razinu, da je sve pod kontrolom. Župan je sazvao 16. svibnja 2014. dva hitna sastanka u Županji s predstavnicima Hrvatskih voda, kad je dogovoreno da se proglasi izvanredno stanje te da se ne čeka visina vodostaja od 1080 cm.” Navode i da je Odluku o pripremi za sklanjanje i zbrinjavanje ugroženog stanovništva župan donio 17. svibnja u 12.28 sati te da je “bio osiguran dovoljan broj autobusa u 14.10 sati. Stanovništvo je odbijalo evakuaciju, o čemu mogu posvjedočiti načelnici općina i predstavnici MUP-a”.

Potvrđuje to i Izvješće o poplavi svih državnih i drugih institucija koje su bile uključene u zadaće vezane uz ovu katastrofu, koje je Vlada usvojila 21. srpnja 2014. Tamo se, između ostalog, navodi i da “stanje na terenu upozorava na ozbiljan problem s nepredvidim posljedicama”. Na sastanku u Županji 16. svibnja u 22.15 sati pročelnik PUZS-a Vukovar prenosi županu “usmenu preporuku ravnatelja DUZS-a da župan donese odluku o evakuaciji. Župan je odgovorio da je evakuacija “vrlo ozbiljna stvar”.

- Teško je iz današnje perspektive suditi je li to bila dobra ili loša odluka. Evakuacije je inače teško provesti, jer ljudi nisu skloni napuštati svoje domove. Od mene nije došlo, nego je to bila samo preporuka našeg pročelnika u Vukovaru da bi valjalo preventivno odlučiti. No, Stožer je taj koji donosi odluku. Da se procijenilo kako je opasnost evidentna, možda se moglo s državne razine napraviti prisilnu evakuaciju, ali morate poštovati supsidijarnost koja vlada u sustavu, da odluku u danom trenutku donosi onaj tko je u tom trenu za to nadležan. Ne znam bih li i ja donio drugačiju odluku da sam bio na njegovu mjestu - rekao je Perinić.

Deseti pokušaj spašavanja života

Činjenica je da su i iz HGSS-a u svojim izvješćima naveli kako su nakon puknuća nasipa doživljavali velike otpore stanovništva prema evakuaciji, što je ekipama na terenu znatno usporavalo rad.

Vlado Kos / HANZA MEDIA

“Tek nakon što su bujice počele ugrožavati objekte i prometnice, građani su postali svjesni nužnosti evakuacije. Na nekim adresama timovi su dolazili i više puta, a građani su tek u desetom obilasku pristajali napustiti kuće. Zbog toga su neke evakuacije nepotrebno prerastale u spašavanja i bile su dramatičnije negoli je to bilo nužno”, napisali su iz HGSS-a. Iz MUP-a su, pak, upozorili na drugi problem - da su nakon puknuća nasipa policajci svojim vozilima prevozili stanovništvo “s obzirom na zakašnjeli dolazak autobusa za evakuaciju stanovništva”.

- Za druga mjesta ne znamo, ali kod nas u selu nije bilo autobusa u 14 sati - kazali su nam Rajevčani s kojima smo razgovarali, a isto je na sudu potvrdio i Zvonko Hrubenja, tadašnji zapovjednik DVD-a Rajevo Selo.

- Nitko mi nije ništa rekao i ja ne znam da je donesena odluka o evakuaciji prije puknuća nasipa. Mi smo, inače, čuvali dio nasipa na kojem je voda prelazila i to držali pod kontrolom, a tamo gdje se dogodilo nije bilo opasnosti od prelijevanja, bilo je još jedno pola metra od krune nasipa. Autobuse nisam vidio u Rajevu Selu, niti me itko kontaktirao da mi kaže da će doći autobusi, da će biti evakuacija, iako sam bio predsjednik MO-a i DVD-a - rekao je Hrubenja.

U Račinovce su, pak, tvrdi Antun Gerlih, tada i sada predsjednik lokalnog DVD-a, došli autobusi za evakuaciju stanovništva. Čak misli da je to bilo i prije podneva tog kobnog 17. svibnja.

- Došla su dva autobusa nešto prije podneva, a došao je i HGSS sa svojim kombijima i čamcima. Tražili su da im dam ljude koji će ih odvesti do starijih i slabije pokretnih ljudi. Ulazili su u svaku kuću i predlagali evakuaciju onima koji su htjeli otići - kaže Gerlih te ističe kako je te subote u Račinovce došao i sam Galić u pratnji suradnika te Jakše Šestića, načelnika Općine Drenovci.

- Bio je tu s nama i smatram da sigurno ne bi došao izlagati svoj život da je imao informacije da bi nasip mogao puknuti i da prijeti takva pogibelj. Otišao je otprilike nakon podneva - rekao je Gerlih, koji je sa svojim prijateljima i sumještanima tih dana dežurao 24 sata dnevno. Non-stop bili su u ophodnjama po nasipu. Po kiši i travi do koljena.

Vlado Kos / HANZA MEDIA
Antun Gerlih, predsjednik lokalnog DVD-a, na mjestu puknuća nasipa

- Kod našeg nasipa bilo je još 60 cm prostora za prihvat vode prije nego što dođe do pljuskanja preko nasipa. U subotu oko 7 sati zove me donačelnik, uzbuna, opsadno stanje... da šaljem 30-40 ljudi i vreće s pijeskom na Teču. Nakon 20 minuta iz Hrvatskih voda vraćaju ih nazad, govoreći da su nepotrebni i da oni mogu sami. Dečki su se vratili u selo, a onda nas oko 11 sati isti onaj iz Hrvatskih voda panično zove - šalji 100-200 ljudi, traktore, prikolice, vreće - prisjeća se.

Kad je nasip pukao, Gerlih nije bio na mjestu događaja. Tamo je bilo oko 200 ljudi. - Osjetili su da puca i na vrijeme utekli - priča nam dok stojimo ispred nasipa točno na mjestu gdje je puknuo. Tamo je sada postavljena čelična membrana duž stotinjak metara, a s obje strane nasipa Hrvatske vode postavile su niže tampon-nasipe. - Možda do ovoga ne bi došlo da su se tijekom noći postavile folije, no to ne možemo znati. No, isto tako me zanima zašto netko nije na temelju topografskih mjerila izračunao gdje bi koliko vode moglo doći u slučaju proboja, pa da se dva-tri dana prije obišlo ljude u tim kućama i reklo im se da bi mogli biti poplavljeni i da im se predlaže evakuacija. To se mora donijeti na temelju egzaktnih pokazatelja, a ne indicija - istaknuo je Gerlih.

- Činjenica je da nam država ne bi dala to što je dala da se ne smatra krivom. Zato ne znam zašto se traži individualna krivnja - zaključio je Gerlih, potvrdivši da je i nakon dolaska vode u selo bilo ljudi koji nisu htjeli otići. Račinovci su imali sreću u nesreći da je nasip probijen nekoliko kilometara izvan sela, pa nije bilo ljudskih žrtava.

Negdje je očito moralo puknuti

Ivica Plišić u to je vrijeme bio generalni direktor Hrvatskih voda i najodgovornija osoba za obranu od poplava. Istaknuo je da “prije puknuća problem nisu bili Rajevo Selo, Gunja i Račinovci, nego Slavonski Brod i Županja”.

- Tek nakon puknuća nasipa nastao je problem na tom području, pri čemu je Gunja najviše nastradala iako tamo nasip nije puknuo, ali nastradali su jer su im došle vode iz Rajeva Sela i Račinovaca i tamo se spojile zato što je Gunja u rupi. Meni je nevjerojatno da je glavna cesta u tome mjestu nekadašnji nasip iz doba Austro-Ugarske, a kuće su se gradile ispod njega. To je za nas bila katastrofa i danas se zgrozim kad pogledam jednu sliku s nasipa u Županji, gdje je voda u ravnini s vrećama koje su podignute visoko iznad nasipa. To je strašno - rekao je Plišić, istaknuvši da je “u pripremi sve rađeno maksimalno, ali toliko je enormno vode bilo, da je negdje očito moralo puknuti”. Evakuaciju su, kaže, županu predlagali. - Teško mi je suditi je li netko pogriješio, ali znam da smo nakon puknuća nasipa tražili i župan je naložio evakuaciju Bošnjaka te su tamo poslani autobusi. Ja sam tada prošao kroz Bošnjake, a ljudi su sjedili u kafićima, pred kućama, djeca su se igrala na ulici... Nitko nije šljivio evakuaciju. Kad je proglasio evakuaciju Gunje, poslali su autobuse i policajce, no nitko nije htio otići, a u šest ujutro im je došla voda. Znači, imali su dovoljno vremena da odu, ali nisu htjeli. Ispada da je župan trebao proglasiti evakuaciju svih i svuda, a tko bi otišao - nitko. Time bi se samo pokrila priča. U Slavonskom Brodu proglasili smo evakuaciju 6000 ljudi, jer je bilo opasno, a otišli su samo ljudi iz romskog naselja - prisjetio se Plišić, kojega smo pitali kako komentira županovu izjavu da su Hrvatske vode u to vrijeme zakasnile s reakcijom i aktivnostima.

- Ma, dobro. To je politički. Ipak je on iz HDZ-a, a ja iz SDP-a. Da se to sada događa, rekao bi da su Hrvatske vode genijalne. Župan i ja se dobro poznajemo, dobro smo surađivali i ne bih se obazirao na tu izjavu - rekao je Plišić te dodao kako je greška što zakonom nije uređena i isplata odšteta obiteljima poginulih osoba, “jer to zaslužuju”. Galićevu izjavu, kao ni presudu, nisu htjeli komentirati ni iz sadašnje uprave Hrvatskih voda.

Slučajni putnik namjernik danas bi teško mogao zaključiti kako je ovaj kraj izgledao prije četiri godine. Obnovljene su ceste, javni objekti, kuće, sagrađene su nove, ali ispod površine...

Toliko novca za septičku jamu?

- Taj stres koji smo doživjeli nitko nam ne može platiti - zaključuje Vesna Blažević. Ana Hovanjec kaže, pak, da nikada neće zaboraviti lice svojeg supruga.

- On je prošao rat i logor, ali nikada ga nisam vidjela tako uplašenog. To su slike koje ćemo vječno pamtiti - dodaje. Samo na fotografijama te su prizore vidjeli Farzila i Ahmet Glibanović iz Gunje. Čim im je jedan susjed u subotu 17. svibnja rekao da stiže val od sedam metara, oni su potrpali najnužnije u automobil i otišli.

- Vratili smo se 1. lipnja. Nisam htio čekati najgore i bolje da je tako - rekao nam je Ahmet. Njima je voda u kuću ušla nekih 70 cm, zahvaljujući metar visokom temelju. Od države su dobili 70.000 kuna, dodali ušteđevinu i sami obnovili kuću.

- Nije mi žao što smo tako odlučili, ali činjenica je da je ova obnova bila velika nepravda. Nije li apsurd da su nama i drugima za obnovu kuća davali 70.000 ili 40.000 kuna, a nove septičke jame plaćali 70.000 kuna? Gdje je tu logika? To govori kolika je briga bila za one koji su sami obnavljali, a kolika za one koji su u obnovi prali novac - rekao nam je Ahmet.

U jednom se većina mještana ovih naselja slaže. Nitko ih ne može uvjeriti da puknuća nasipa nisu namjerno izazvana kako bi se spasili veći gradovi u Hrvatskoj i Srbiji i gdje bi šteta bila daleko veća, a žrtava puno više.

- Sve je to nepravda. I puknuće nasipa i ono što je bilo u obnovi, jer nam ne bi davali šakom i kapom da su ispravni, ali što se kaže - živa glava. Istinu ionako nikada nećemo saznati - zaključili su naši sugovornici u Rajevu Selu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 23:30