Najvažniji dokument u povijesti Hrvatske: "Deda mi je rekao - pogriješio sam"

Proteklo je točno pola stoljeća od 21. veljače 1974. kada je Mika Špiljak, tadašnji predsjednik Vijeća naroda Skupštine SFRJ, proglasio donošenje Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Taj Ustav iz "sedamdeset i četvrte" važan je za Hrvatsku i drugih šest novonastalih država jer je u velikoj mjeri legalizirao raspad Jugoslavije, a već to je dovoljan razlog da ostane zabilježen u ovdašnjem povijesnom sjećanju.

Barem zbog toga treba podsjećati da su dvije glavne uloge u donošenju Ustava imali Edvard Kardelj i Josip Broz Tito. I dalje traju nagađanja jesu li Kardelj i Tito, svjesni da im se bliži fizički kraj, odlučili omogućiti disoluciju Jugoslavije ili se to dogodilo jer je komunistički režim bio dramatično nesposoban, ali bez takvog federalističkog akta teško da bi Badinterova komisija 1991. godine presudila da se nekadašnje granice socijalističkih republika ubuduće imaju priznati kao državne.

To se odnosi na krucijalnu, prvu rečenicu prvog načela Ustava u kojoj je pisalo da su se "narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje ... ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalističku federativnu zajednicu radnih ljudi - Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju".

Titov plan

Zbog toga, ali i niza preostalih odredbi u prilog decentralizaciji, Ustav iz 1974. u kasnijim je godinama postao kamen spoticanja između republika i pokrajina, a sve je kulminiralo dubokom ustavnom krizom koju su u drugoj polovici osamdesetih potaknuli srpski komunisti predvođeni Slobodanom Miloševićem. Kako smo napisali, razlozi donošenja tog Ustava bili su čest predmet pravnih i političkih rasprava, koje traju i danas. Dok mnogi u Hrvatskoj drže kako je Tito zajedno s najbližim suradnicima želio osigurati miran raspad Jugoslavije, posebno nakon iskustva Hrvatskog proljeća, u Srbiji ga već otad pa sve do današnjeg dana krive da su zbog 1974. ostali bez Kosova, a Srbi bez mogućnosti da srpskoj državi pripoje krajeve u kojima su činili znatan dio pučanstva.

Uostalom, još usred javne rasprave o nacrtu budućeg Ustava profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu dr. Mihailo Đurić osuđen je na kaznu zatvora nakon održanog govora u kojemu se javno usprotivio planiranim ustavnim promjenama. Sukus njegova negativnog stava bio je da SFR Jugoslavija time postaje samo geografski pojam, na čijem se tlu pod maskom dosljednog razvijanja ravnopravnosti između naroda uspostavlja nekoliko nezavisnih, čak i međusobno suprotstavljenih nacionalnih država.

Kriza u osamdesetima

Međutim, rasprave o međunacionalnim odnosima bacaju u zaborav činjenicu da je, usprkos čestim reformama i povremenim parcijalnim poboljšanjima, i gospodarski sustav Titove Jugoslavije doživio neuspjeh. To se najočitije pokazalo u produljenoj krizi 1980-ih, ali problemi nikada nisu riješeni, pa su se razlike u razvijenosti između republika neprestano povećavale - u Hrvatskoj, Sloveniji, Vojvodini, užoj Srbiji i Makedoniji stalno se povisivala stopa rasta, a u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu se snižavala. Statistika je precizna i kaže kako je razlika između Slovenije i Kosova 1953. godine bila 3,9 prema jedan, 1981. već 5,6 prema jedan, a 1984. čak sedam prema jedan. Svi su bili nezadovoljni: Hrvatska i Slovenija jer su punile čak 60 posto fonda za nerazvijene republike i pokrajine, Makedonci, Bosanci, Albanci i Crnogorci očekivali su još više, a Srbi su bili sve uvjereniji da su oni kao najbrojniji predodređeni voditi državu, pa kud puklo da puklo. A na kraju je zbilja puknulo.

Je li Ustav izazvao dezintegraciju SFRJ? Dejan Jović nedavno je podsjetio kako Ustav iz 1974. doista predviđa jednoglasnost kod najvažnijih odluka i traži suglasnost svih republika i pokrajina, npr. kod promjena samog Ustava ili donošenja novog. Takvu je suglasnost s vremenom postalo nemoguće postići, pa je Ustav zabetonirao stanje kakvo je zatečeno, čime je, zapravo, otežao ili čak i onemogućio ozbiljnije promjene.

Ispovijest unuka

Međutim, da je odgovor na dilemu vezanu uz dezintegraciju barem dijelom pozitivan, može se zaključiti kada Jović podsjeća kako je zagrebački profesor politologije Jovan Mirić već 1984., na desetu godišnjicu Ustava, u svojoj knjizi "Sistem i kriza" napisao da je taj posljednji Ustav onemogućio proces razvoja socijalističkog sistema te da je pisan s ciljem "konzerviranja" postojećeg stanja. Mirić je zaključio da je novi Ustav napustio avnojevske principe time što je narodnosti podigao na istu ravan s narodima, a Jugoslaviju zamislio kao zemlju koja nastaje na strahu jednih naroda od drugih i na nepovjerenju jednih u druge. "Mirić je prvi - gotovo proročanski, ali u biti istinski politološki, promatrajući sistem kakav jest - zaključio da Ustav iz 1974. vodi u daljnju dezintegraciju zemlje", citirao je Jović.

Žarko Puhovski je 2014. napisao da je Ustav iz 1974. "svojom pompoznošću utjecao na (krvavi) kraj države koju je težio ne tek (koliko-toliko razumno) očuvati, nego (posve nerazumno) ovjekovječiti. U svakoj svojoj verziji Jugoslavije je, naime, funkcionirala kao (razmjerno dugotrajno) primirje, koje je najčešće pogrešno shvaćano kao mir. Ustavopisci iz 1974. bili su smetnuli s uma, povjerovali su da je horizont (političkih) očekivanja neupitno zadan, pa su se, pod tom pretpostavkom, naprosto ideologijski razbaškarili. Rezultat je bila - tipično real-socijalistička/komunistička - fikcija na mjestu Ustava. U trenutku u kojem je - sredinom osamdesetih, kada je Titova smrt politički doista pojmljena - ta fikcija morala početi djelovati kao zbiljski Ustav pokazalo se da je njezina konstrukcija neodrživa u realnosti", procijenio je Puhovski.

Jednom je zgodom Titov unuk Josip Joška Broz za beogradsku Politiku ispričao kako mu je Tito rekao da je Ustav iz 1974. bila njegova najveća pogreška: "Deda je sebe optužio što nije stavio veto na taj dokument, a mogao je". Naravno da se vjerodostojnost takvih ispovijedi može dovesti u pitanje jer nit‘ ima svjedoka, nit‘ materijalnih dokaza koji to mogu potvrditi. Ali da je utjecao na ovdašnju povijest, u to ne treba sumnjati.