Krhka gospođa u ranim pedesetima pogledala je sestru Danijelu. Ravno u oči. Nije micala pogled. Mutan od boli. Borila se za udah. Tihim je glasom zamolila: “Molim vas, nemojte mi izaći iz sobe”. Pogled je preklinjao. Lijepa je to žena bila. Dok joj covid-19 nije ščepao tijelo. Tri sata kasnije bila je mrtva. Danijela je još bila tu. Rekla je da neće otići. I nije otišla.
Odjel VI/1 izgubio je još jednu bitku.
Danijela Debogović često se sjeti scene od ponedjeljka 15. rujna. Medicinsku sestru, koja sa sestrom Anđom Novokmet vodi sestre i tehničare na Intenzivnom dijelu oboljelih od covida-19 u zagrebačkoj Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, progoni molećiva molba.
I nikako da ode. A od kraja veljače do danas nagledala se patnje, borbe za svaki dah, očaja, straha. Svega osim nade. Pacijenti s dijagnozom covid-19 u hvatanju se daha nemaju snage nadati.
I dok se u petak ujutro, 23. listopada, kao i svakog dana u dva desetljeća, od 5.15 do 6 sati, vozila ranojutarnjim vlakom iz Zaprešića na zagrebački Glavni kolodvor, scena se vratila. Žena koju je prvi put vidjela samo dva dana prije toga moli ju da ne ode iz sobe. I potom umire. Prelagano se umire od covida. A umire se teško. Danijela to dobro zna. Jer bila je svjedok mnogih smrti od početka pandemije.
U Hrvatskoj je u petak bilo 1867 novozaraženih. Najgore je u Krapinsko-zagorskoj županiji (58). U Zagrebu ih je bilo 580. Brojke su neumoljive. Bit će i gore, realno je. Od 25. veljače, kada je zabilježen prvi slučaj zaraze u Hrvatskoj, do petka je bilo 31.717 oboljelih od covida-19. Većina njih zarazila se od ljeta do danas.
Danijela Debogović na proljeće je mislila da je u paklu. Sada zna da je to bilo tek čistilište. Pakao je došao s rujnom.
Posla je sve više, slučajevi su sve teži.
Njega bolesnika spojenih na splet žica i žičica ionako nije lagana. U skafanderu je stostruko teža. Svakoga treba oprati, promijeniti posteljinu, zamijeniti kanile. Otkopčati dovod jednog lijeka, prikopčati onaj za drugi lijek. Promijeniti kateter. Došla su i tri nova pacijenta, treba ih smjestiti. Jedan je u teškom stanju. Kisik mu više nije bio dovoljan, pa su ga iz Slavonije dovezli u Zagreb, na respirator. Ili ECMO, vidjet će.
- ECMO se primjenjuje kada respirator zbog jakog oštećenja pluća više nije dovoljan. Kanilama se krv obogaćuje kisikom koji hrani tkivo, kako ne bi, jedan po jedan, propadali organi - poučava nas Danijela.
Za nove se pacijente odlučuje o načinu primanja kisika. Teži se intubiraju i umjetno ih se ventilira. Slijedi vađenje krvi, rendgen pluća, postavljanje katetera... Znanstvena fantastika na minimalnom prostoru. Hodati u skafanderu, već je ionako nespretno, a kamoli u malom prostoru s gomilom prepreka. Sve je puno žica, isprepletenih, dugačkih. Od aspiratora i respiratora, preko monitora, do infuzomata, ponegdje i dijalize. Sestre su se naučile snalaziti u mikroprostoru. Morale su. Reanimacije su česte i nema spoticanja. Svi su u poslu. Nitko nikome ne smeta.
Sve u vezi sa skafanderom je muka. U redu, reći će, lakše ga je navući nego inačicu zaštitnog odijela s mantilom.
Mantil se odijeva pred ogledalom, najvažnije je proveriti imate li sve na sebi. Iako, kaže Danijela, zeznuto ga je skinuti. Skida se namotavanjem, mora biti na čistoj strani, unutarnja se namotava prema van, pr čemu palci imaju glavnu ulogu; pravila su stroga. Pri skidanju maske posebno se pazi. Ne smije dotaknuti lice. Zadrži se dah i odmiče maska. U tom su procesu dva puta prozračivanja. Luftanje, kaže Danijela. Skidanje traje i do 20 minuta. Sprečava se zaraza.
Skafander se samo navuče. Lakše se i skine. I tu prestaje svaka njegova prednost.
- Skafander je pakao - kaže Danijela. Dok ju gledamo, jasno nam je i zašto.
Danijela ga je prvi put, prisjeća se, navukla na sebe u noći sa 24. na 25. veljače.
Toga dana, malo prije 15 sati, priča nam, došla je profesorica Vukas i rekla: “Danijela, moramo prazniti odjel, pripremamo se za izolacije”.
- Taman sam krenula kući. Skinula sam kaput i prionuli smo na posao. Svi. Šefica, ja, sestre, servirke… Valjalo je preseliti 18 ljudi. Četvorica najtežih bolesnika ostala su još dva dana do preseljenja. Oblijepili smo sva vrata, prozore. Svaku smo rupicu morali začepiti da spriječimo bilo kakvu mogućnost aerosolizacije iz sobe. Nismo imali svjetla na balkonu, hitno su nam trebali električari. Trebalo je naručiti lijekove i zaštitnu opremu - sjeća se tog dana. Kao da je bilo u prošlom životu, kaže.
Sljedećih 36 sati nije izašla iz klinike. Iste je noći, u pola jedan, stigla prva djevojka sa sumnjom na zarazu koronavirusom. Vratila se iz Milana. Test je bio negativan. Slučajevi su se počeli redati. Svaki dan dolazilo je sve više ljudi na opservaciju, a pozitivni su ostajali. Prvo mladi skijaši iz Austrije. A onda i oni koje su zarazili. Roditelji, djedovi i bake. U međuvremenu je odjel postao isključivo Intenzivna njega za bolesne od covida-19. Prikladno je, svaka soba ima sanitarni čvor i balkon.
Od tog joj je dana skafander redovna garderoba. I nikada se na njega nije naviknula. Ni danas. Dok žuri hodnikom do novopristiglog pacijenta u teškom stanju, muči se u skafanderu.
- Ne mogu se naviknuti. Pakleno je vruće. Osjećam se posve sputano. Kaljače mi zapinju, popikavam se. Ljeti sam imala osjećaj da sam na sto stupnjeva. Slijevao mi se znoj, majicu i gaćice mogla sam žmikati. Kao da sam ih bez centrifuge izvadila iz vešmašine. Jednom mi se koža ojela između nogu. Tri sam sata bila u skafanderu. Onda kad smo primili pacijente iz Jankomira. U jednom sam momentu zamolila kolegicu da me zamijeni jer nisam više mogla. Druga se kolegica samo spustila niz dovratak i sjela na pod - priča nam Danijela boljke tada potpuno nove situacije za sve njih. Prva je to pandemija koja ih je pogodila.
A ne nazire joj se kraj.
Pacijenata je ujutro, s novopridošlih troje, 12. Jedan iz Zarazne odlazi u Dubravu, pa podne na njezinom odjelu dočekuju sa 11 pacijenata. Inače je u Zaraznoj ukupan kapacitet kreveta za covid-19 oko 100.
- Od 11 pacijenata, s dvoje mogu razgovarati - kaže. S ostalima ne može jer su na respiratoru. Nesvjesni su sebe i okoline.
Najmlađem je 48 godina. Spojen je na dijalizu i na ECMO.
Danas je bio dobar dan. Dobar je dan kad nema mrtvih.
- Svaka je smrt stresna, a kad ljudi odlaze bez ikoga svog, još je teža - i Danijeli je teško pričati o tome, između dva posla.
Danijela nakratko izlazi iz intenzivne. Prolazi proceduru skidanja zaštitne odjeće.
Nije ovo zadnji put da će u petak ući unutra. Obući i skidati skafander. Ali mora naručiti lijekove, zbrinuti nove pacijente. Troje ih je. Dvoje su s pogoršanim stanjem stigli od kuće, jedan je pacijent premješten k njima. Jednoga su oni poslali u Dubravu. Doma nije otišao nitko. Niti se očekuje da će skoro. A brojke novozaraženih najavljuju nove pacijente. Iako, svi su kreveti puni. Deset do 12 kreveta u ovakvoj je pandemiji minoran broj. A tko bi pacijente i njegovao da je kreveta i više? Ne usudi se Danijela ni razmišljati o tome.
Usput, sad dok je “vani”, prigovara Anđi, glavnoj sestri bolničke Intenzivne njege, što ju je preporučila Jutarnjem. Anđa sama neće u novine. “Zbog svoje korpulentnosti”, kaže, “ne bi stala u objektiv.”
Njih su dvije poput ratnih drugova. Ispraćuju ljude u smrt. Ili ih vrate u život. Omjer života i smrti nakon respiratora na strani je vječnosti. Nije lako živjeti s tim, komentiraju.
Kako bi ipak bilo lakše, sestre i tehičari u nekoj slobodnoj minuti sjednu pa razgovaraju o morama koje ih muče noću. Danijela sanja situacije iz bolnice, ali umjesto pacijenta u bolničkom je krevetu, na aparatima, neka njoj bliska osoba.
- Stresno je to - kaže mi.
Tako je neispavana dolazila na posao. I da je mogla, ne bi ostala doma. Ni nitko od njezina osoblja. Sve ih goni isti adrenalin.
I tako 20 godina. Od prvog dana radnog staža radi u zagrebačkoj “zaraznoj”. Šefica je sestara Odjela za imunokompromitirane bolesnike. To je danas Intenzivna njega za oboljele od covida-19. Interna “adresa” odjela je VI/1.
Jutros u vlaku nije čavrljala. Već zna da neće ni na povratku. Ujutro joj treba mir, poslijepodne jedva stoji na nogama od iscrpljenosti. Često ne uhvati mjesto za sjedenje, a stajati joj je teško.
Neprospavane noći ne pomažu.
- Besane noći danas su rjeđe, ali nisu skroz prestale - žalosna je Danijela. Zna da na to ne može utjecati. Ništa bolje nisu prošle ni njezine kolegice. Zato o tome otvoreno razgovaraju. Zdravije je.
Iznova povezuju kosu, navlače nazuvke. Polako navlači i skafander. Umorna je.
Žene od jutra nisu stale. Danijela jedva stoji na nogama. Glas joj zvuči umorno. Psihofizički je pala. Užasno ju boli glava. Uobičajeni kraj radnog dana, kaže.
Govori sporo, odmjereno. Osjećam da joj, ispitujući o zagovornicima teorije zavjere, otvaram rane.
Anđa ju razumije. Ipak, starija je, pa mudro smiruje stres. Bit će ga danas i previše da bi se, kaže Danijeli, nama i samoj sebi, zamarale bedacima. Zna Danijela da nema vremena za emocije. Navikla ih je kontrolirati.
Ipak, prepričava situaciju kad su ih djeca starca kojega su nekim čudom vratili u život počastila gablecom.
- Žena je donijela catering. Rekla sam joj da nije pametno dolaziti na balkon. Opasno je. Rekla je: ‘Ja se ne bojim korone. Ne vjerujem u to.’ Ja joj kažem: ‘Gospođo, sad bih vas najradije, da smijem, primila za ruku i povela ovim sobama da vidite tko tu leži’. Stvarno mi je digla tlak, razočarala me. Ona u to ne vjeruje? Zar ne vidi gdje nosi hranu? Što misli da mi ovdje radimo? Baš mi je došlo da ju uhvatim za rukav, prodrmam i pitam ju čuje li sama sebe. Svašta vam prođe kroz glavu kad naletite na takvog bedaka - sad je baš jako ljuta.
Prisjeća se kad je koronavirus harao Kinom. U bolnici su bili mirni. Ipak, sestra Marica s kata iznad naučila ih je kako odjenuti skafander i mantil. Zaštititi se. Naučile su to i liječnike.
- O virusu nismo znali ništa. Samo ono što smo saznali iz medija. Mislili smo da je daleko. Kad je stigao u Europu, znali smo da je pitanje dana kada će doći do nas - prisjeća se dana iz nekog prošlog života.
Kroz staklo pogleda u sobu. Svi su pacijenti u snu. I oni koji nisu na respiratoru, mirni su. Znaju da im svaki nepotreban pokret oduzima dah. A udahnuti je ono što sada jedino žele. Duboko udahnuti zrak, tu je neprocjenjivo.
Danijela ima 12 sestara i tehničara na odjelu. Svi su mlađi i doživljava ih kao svoje. Danas su s njom Silva, Tamara, Valentina, Osman, Đurđa, Vesna, Sanela, Ana i Alexandra. Svi jednako okretni, brzi i spretni. I nama svi jednaki u skafanderima. Blažena mladost, na sve se privikne. Danijela bi ih svakako prepoznala. I u mrklome mraku. Naučili su međusobno kako tko diše.
Voli svoju mladu ekipu. Neki od njih imaju i manje od dvije godine staža. Brinula se na početku pandemije da se ne prestraše. Najiskusnija je, ali samoj joj je, kaže, trebalo dodatno samopouzdanje. Puno joj je lakše s Anđom. Dvije šefice u krizi dobro funkcioniraju.
Preko ramena joj dobacuje da se ode odmoriti. Iako, iz svog iskustva zna kako je na godišnjem u vrijeme covida. Dok ti je mlada ekipa u bolnici. Na liniji si. Stalno za njih. Vuče noge hodnikom. Sad bi rado plivala. A dok je bila na moru, onih sedam dana u srpnju, nije joj se plivalo. Kišilo je. I bez žamora turista činilo joj se zlokobno.
Ništa joj nije nezamislivo. Ni biti danonoćno u bolnici bude li trebalo, ali lockdown jedina joj je prijetnja.
- Katastrofa. Ful dramatično. Situacija grozna. Posao, doma, posao, doma - depresivan je ton u Danijelinom glasu. A onda i potres. Evakuacija pacijenata. Priključeni na respirator, ostali su u sobama. Balkon se odvojio od zgrade.
Ljeti su se u bolnici smjenjivali uglavnom stariji pacijenti. A onda je stigao rujan. I shvaćanje da je sve dotad bilo čistilište, pred ulaz u pakao. Pacijenti su sve mlađi. Rane četrdesete, početak pedesetih. Uz ove starije.
Stanje oboljelih od covida je teško. Ali, Danijela nije oguglala. Empatična je. Na trenutke joj bude žao što ne može poput robota obaviti posao pa ići kući. Pustiti mozak na pašu. Ali to nije Danijela. A smrt je na odjelu VI/1 čest gost.
Okrzne pogledom sliku Gospe na zidu hodnika.
- Trudim se, silom se trudim ostaviti posao iza zatvorenih vrata klinike. No, neke su stvari jače od čovjeka. Ne možete ih izbrisati iz glave. Gledam neku seriju i u trenutku shvatim da ništa nisam vidjela. Nekad osjetim potrebu to reći ukućanima, uglavnom ne. Ne volim ih opterećivati. Mogu im doma i donijeti zarazu. Na početku sam psihički bila potpuno odsutna. Bili su tolerantni, shvaćali su - kaže.
Danijela je jako ljuta na ljude koji ignoriraju maske. Ako ne zbog sebe, neka ih nose radi drugih, smatra.
- Moram s djetetom na alergološko testiranje. Ima respiratornih problema. Ali nemam kamo. Sve je podređeno covidu. Da se ljudi pridržavaju mjera, prije bismo počeli normalno živjeti - kaže u dahu.
Jedna joj je situacija osobito stresna. Kad pacijenti traže da ih se priključi na respirator. Respirator često predstavlja tanku granicu između života i smrti.
- Svjesno to traže. Muče se s disanjem, u respiratoru vide spas. Uobičajeno je da na respirator budu priključeni već besvjesni ljudi. Mnogi se nikad ne probude - kaže. To ju straši.
- Kad se probude, kažu li vam jesu li zaista mogli lakše disati? Jesu li vas čuli - pitamo Danijelu.
- Jako je malo bolesnika koji bi mi to mogli ispričati - tmurno odgovara.
Danijela Debogović, magistra sestrinstva, na posao dolazi iz Zagorja. Od svojega Gornjeg kraja do bolnice na Zvijezdi malo je više od 30-ak kilometara. Do Zaprešića putuje automobilom pa presjeda na vlak i onda na tramvaj.
Poslijepodne, kao i ujutro, gužva je u špici prometa, ljudi su blizu jedni drugima. Bez maske na licu. I opet u četrnaestici, kaže, nije mogla prečuti razgovor o koroni kao svjetskoj zavjeri.
- Kinezi, Trump, Bill Gates. Ne znam koliko sam teorija i koliko gluposti dosad čula. Najgora mi je ona da korona ne postoji. A kad uđem u bolnicu, udari me u lice. Kao da me stalno i iznova neprestano šamaraju i šamaraju. Čeka me dvanaestero nesretnih ljudi. Bolesnih od covida-19 ‘koji ne postoji’. Desetero je na respiratoru i mogu se samo iskreno nadati da ćemo ih žive skinuti s njega. Sve bih pametnjakoviće voljela dovesti na odjel. Pa nek’ tu, pred ljudima umjesto kojih diše ventilator, kažu da covid ne postoji - ljuta je.
Ali ne viče. Nema više snage za to. A najradije bi vrištala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....