Svanula je nova zora i nova šansa za čovječanstvo. Nekoliko stotina ljudi dočekuje je sa mnom na zagrebačkom aerodromu. Putujemo opet, konačno putujemo. Putujemo oprezno, kao da nismo sigurni sjećamo li se okusa te nekad gotovo svakodnevne navade. Avioprijevoznici poznati po niskim cijenama i ranim vremenima letova opet su puni, opet nas vode na europske destinacije treptajem oka, uz malo truda i spremnosti da se probudite u nedoba i krenete prema nekom od malenih aerodroma s kojih kreće prepun let da biste vidjeli Eiffel, Big Ben ili Galatu. No putujemo i neoprezno, kao da nam je zadnje, jer se još uvijek sjećamo vremena kad su svi ti aerodromi bili posve napušteni, a kad nam je bilo zabranjeno ne letjeti, nego otići na manikuru do Zeline.
Nismo ni svjesni da nam se...