Ljetni je dan i odlazak na izlet na otok Silbu - otok ljubavi, kako ga zovu, i jedan od onih čarobnih na našoj obali, jer su na njemu zabranjeni automobili - zvuči kao savršen plan. No, nije to jedini razlog zašto Silbu vrijedi posjetiti. Vožnja s otoka Lošinja do Silbe katamaranom Krilo traje tek koju minutu više od sat vremena, s obaveznim zaustavljanjem na otoku cvijeća - Iloviku, a iz Zadra oko sat i pol vremena. Taman dovoljno da se odmorite uoči razgledavanja otoka na kojem stalno obitava oko 290 stanovnika, na kojem, kako smo već pisali - nema policije, a ni kriminala i koji, u kojem god smjeru krenuli, ima neku lijepu plažu sa žalićima koja vas zove da prostrete ručnik i uskočite u kristalno čisto more s pogledom na pučinu te Premudu s jedne, a otok Olib s druge strane otoka.
Šetajući uličicama Silbe, na svakom će vam uglu nešto odvući pažnju. Bilo da je riječ o galeriji naše poznate umjetnice Marije Ujević-Galetović ili, pak, o njezinoj kući, kakvoj ovci zavezanoj pod maslinom u nekom dvorištu ili umjetničkoj instalaciji domišljatih mještana ili vikendaša. Tu je i nezaobilazan Toranj ljubavi ili Marinićeva toreta, okrugla uska kula čije vanjsko kružno stubište vodi na plato s kojeg pogled puca na 50 nijansi jadranske plave, kako je jednom netko lijepo opisao.
Krenete li od kule prema uvali Sotorišće, koja gleda prema Olibu, putem će vas pratiti zamamni mirisi grmova mirte i samoniklog bilja koji rastu na ili iza suhozida. Pratit će vas, kako je postalo učestalo u tako malim mjestima, i ruševine. Naravno, ima ovdje i modernijih, potpuno nejasnih i u okoliš i ambijent neuklopljenih građevinskih pothvata... No, ono što je nama najviše zasmetalo je napušteni, ruinirani i očito zaboravljeni Omladinski hotel Mirta na najljepšoj poziciji na otoku - onoj s koje pogled puca na pješčanu plažu gdje u sezoni prolaze stotine turista iz svih krajeva svijeta.
Objekt je to zbog kojeg je 2020. tadašnji, a danas pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić nenajavljeno došao na Silbu i izazvao pomutnju i negodovanje lokalnih vlasti i mještana. Naime, jedan je to od mnogobrojnih objekata Grada Zagreba na jadranskoj obali, koji su usred pandemije zbog koronakrize stavljeni na prodaju, što je pobudilo njihovu sumnju. Međutim, ako je suditi po tabli na odmaralištu - do prodaje nije došlo. Na njoj stoji da je još u vlasništvu društva Centar d.o.o. za športsku djelatnost unutar Zagrebačkog holdinga, registriranoj na adresu Palmotićeva 22/2, Zagreb. Na stranicama Fine, pak, danas stoji kako je poduzeće registrirano na adresu Ulica grada Vukovara 41 u Zagreb (što je adresa Zagrebačkog Holdinga) te da od 2022. nema ni zaposlenih, a ni prihoda. Također, da je privatno od osnivanja.
A zgrada i zemljište na kojem se nalazi odmaralište je ruglo. Vrata za ulazak na posjed su razvaljena, porušena i leže zahrđala iza kanti za smeće, trava raste iz zidova i staze do ulaza, drveće je podivljalo pa grane padaju do poda, a ulazna vrata su širom otvorena. Dapače, unutar zgrade leže ključevi gotovo svih prostorija u odmaralištu "na izvolite". Ponukani znatiželjom ulazimo i, nažalost, imamo što za vidjeti. Zidovi su vlažni, crni od plijesni, jer boja je, a i žbuka s njih pala. Tamo gdje nije brodski pod na plafonu, opada žbuka i sa svoda.
Petnaestak soba s krevetima na kat i mahom onih malih uskih ormara za odjeću kakve još samo možemo naći u studentskim i učeničkim domovima, načeo je zub vremena. Na krevetima su još plahte, jastuci navučeni, deke razbacane posvuda. O zadnjem znaku života na ovom mjestu svjedoči tek jedan papir iz 2014. s rasporedom programa za djecu koja su tamo očito zadnja boravila. Bili su to 15. ljetni kampovi Božo Težak, na temu poticanje darovitosti i multimedija za datume 22. - 28. 8. 2014.
Kupaonice i tuševi su, pak, priča za sebe. I na njima se vide tragovi nečišćenja cijelo jedno desetljeće, prašnjavi su, prljavi (da ne budemo slikovitiji) i vrlo neugodna mirisa. No, tu i tamo leže još gelovi za tuširanje, kao da je netko otišao u žurbi. Stakla na prozorima u prizemlju, kao i na dva kata, su gotova sva razbijena, a s prostranog balkona s kojeg puca pogled na tu lijepu pješčanu plažu u uvali, otpao je dio. Stepenice s drugog kata vode još do potkrovlja. Ono je također otvoreno i nimalo obećavajuće jer je drvene grede već pošteno nagrizao zub vremena i neodržavanja, a vjerojatno i kakvog nametnika. Uostalom, jedino su ose ovdje napravile jedno gnijezdo, ali ni njima nema traga.
Otvaramo vrata po vrata i ježimo se. Zbog jedne pidžame u krevetu i nekoliko pari tenisica, svaki čas se osvrćemo misleći da će netko naići. A ne dolazi nitko...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....