Na kraju sela u blizini Našica, pored pašnjaka i šume, živi Miško. Stanovnici sela Brezik Našički ga se boje, jer često se pravi važan i nekada zna ugristi, a najviše voli mrkvu i zvijezda je Farmice, azila za napuštene životinje. Miško je magarac koji ovdje živi jer su mu dobri ljudi odlučili spasiti život. Na tržnici u Velikoj Gorici prodavali su ga za meso jer nije dovoljno narastao kako bi mogao naskočiti magaricu. Koštao je 2400 kuna, a prijevoz do njegova novog doma još 2700. Najglasniji je na ovom složnom imanju, a otkad mu je u život ušla magarica Zorka, sve se promijenilo.
U ovom se azilu nalaze i domaće životinje i kućni ljubimci. Domaće životinje nisu predviđene za udomljavanje, nego će ovdje dočekati svoju prirodnu smrt, a psi se mogu udomiti.
Ima tu još zadovoljnih stanara. Ruža primjerice obožava sunčanje, ona je svinja koja je došla iz Koprivnice nakon što je njezin vlasnik preminuo. Koza Asi je kradljivica, a Žuži se hvali svojim rogovima, došle su zajedno iz Petrijevaca. Pas Boško, koji je kao štene sa svojom sestrom izbačen na ulicu, danas glasi za najljepšu frizuru Farmice. Kika je najživahnija i prezire kolica ili protezu koji su namijenjeni za nju jer nema zadnje noge. Gazda na Farmici je Marinko, jedini mačak koji se mogao uklopiti među pse, spava s kokošima, jede sa svinjama i tjera u red pse, najbolji prijatelj mu je pijetao Kukurencija.
Odmah na ulazu u Farmicu nalazi se dio za domaće životinje. Pajo, Čvarko, Ljepotica, Žuta i Plava su patke iz Vukovara koje često odlete na okolna polja, ali se u sumrak vrate u smještaj. Matilda, Luna, Bela i Lajka su svinje koje će na Farmici dočekati svoju prirodnu smrt. Svakog dana idu na istrčavanje po dvorištu. S njima se nije najbolje slagala Ruža koja je u posebnoj nastambi. Josip, Nives i Zita su janjci, Bojana i Ljubica ovce. Šarava i Borna su krava i vol, a poni se zove Roki.
Opaki tandem
Buzz i Kika žive u prostorima za radnike, preko dana mogu slobodno hodati jednim dijelom dvorišta, no preko noći su uvijek zatvoreni. Kikin nadimak je Demonka, a ubrzo nam je postalo jasno i zašto je tako. Iako ima samo prednje noge, najbrža je na Farmici, ne voli svoja kolica jer je usporavaju, a ni proteza nije dolazila u obzir. Zapovijeda Buzzu što da napravi i uči ga kako se treba ponašati.
- Kiku smo našli u kanalu, udario ju je auto i nekoliko dana nitko nije znao da je tamo. Vukla je zadnje noge za sobom. Nakon razmatranja svih opcija, zajedno s veterinarom smo zaključili da bi najbolje bilo da ih amputiramo. Nakon amputacije smo još imali nekoliko problema s njom i mislili smo da ćemo je morati uspavati jer bi joj život bio pretežak ako bismo joj mi praznili mjehur i crijeva. Na svu sreću Kika nam je brzo pokazala da će sve to moći obavljati sama i sada mislimo da nam se osvećuje jer smo uopće i pomislili na eutanaziju - govori nam s osmijehom na licu Ivana Varkonji, jedna od osnivačica Farmice.
Buzz je bio izbačen na ulicu i kada je došao u udrugu, išao je na kastraciju. Tijekom operacije došlo je do komplikacija, veterinari nisu sigurni do kakvih, ali ima problema s hodom i smirio se. Takav smiren bi bio u opasnosti u boksu s drugim psima pa dijeli kauč u kućici s Kikom.
- Njih dvoje su pravi tandem, božićno drvce su nekoliko puta srušili, a nakon Božića su upravo oni bili ti koji su ga svojevoljno raskitili, tada mu više nije bilo spasa - priča nam Ivana. Jednom su prilikom pekli lepinje, a Kika je skokom na dvije noge uspjela najljepšu izabrati za sebe, Buzzu nije dala, a on je sramežljiv pa nije sam uzeo.
Nisu oni jedni nestašni ovdje. Jedan boks nosi naziv Zločinačka organizacija. Ondje se nalaze mladi i nestašni psi. Svi su crni tako da nismo zapamtili kako se koji zovu, često ih i radnici znaju zamijeniti.
Posebno teška priča obilježila je Tomu. Njega je vlasnik zapalio. Pronašli su ga u velikim opeklinama i s otvorenim ranama. Na nozi je imao i tumor. Nakon što su rane sanirane i tumor operiran počeli su s terapijama njege kože. Dlaka mu i dalje otpada i nisu sigurni hoće li mu se ikada vratiti.
- On nam se nalazi konstantno u karanteni jer taj dio grijemo. Obožava biti s ljudima, a još više trčati vani, veliki je problem što nema dlaku tako da mu je konstantno hladno i trese se - objašnjava nam Tea koja ga grli jer vani puše lagani vjetar.
Za njih ne postoji terapija na koju životinje neće voditi. Ne postoji grad koji je predaleko niti cijena koja je prevelika.
- Nema razgovara o tome da mi nešto ne bismo napravili za ove životinje zbog novaca. Ne dolazi u obzir da ako nemamo opcije u Našicama ili Osijeku da samo pustimo. Mi životinje vodimo i u Zagreb i u Beograd i u sve veće gradove. Želimo da imaju kvalitetan život, a ne samo da preživljavaju - objašnjava Katarina.
U jednom su trenutku na Farmici imale 20 štenaca zaraženih parvovirusom.
- To su užasne muke s kojima se psi bore. Dovoljno je da jedan pas ima parvovirus, a ostali nisu cijepljeni. Njih 20 je bilo u karanteni i svakih sat vremena smo im izmjenjivali infuzije. Trinaest smo ih tada uspjeli izliječiti. Sedam pasa nam je umrlo. Ne možete zamisliti kako je kada vam u nekoliko dana toliko štenaca umre, užasno smo se osjećali - prepričava Ivana.
Sedam radnika Farmice tamo je svakodnevno u smjenama. Nemaju ni blagdane ni praznike. Usred noći se dižu na pozive i dolaze po napuštene životinje. Kada dođu kući, ne posvećuju se obitelji, nego rade poslove vezane uz prikupljanje sredstava za udrugu. Svakodnevno odvoze životinje na terapije kod veterinara, previjaju im rane, stavljaju ih na infuzije. Svakoj znaju ime i poznaju im karakter.
Reagiraju na svaku njihovu promjenu raspoloženja i, što je najvažnije, pružaju im kvalitetan život. Sade vrt za hranu za domaće životinje, rade pekmez i prodaju ga kako bi pokrili troškove. Rade online aukcije od predmeta koje su im ljudi donirali. Sve to rade za minimalac, bez kojeg bi ubrzo mogli ostati, a kako stvari stoje, mogli bi ostati i bez mjesta u koje su uložili sve svoje vrijeme.
Do sada je Farmica imala potpisan ugovor s Gradom Našicama koji im je pomagao s nezbrinutim psima. Grad je plaćao nešto manje od 32 tisuće eura godišnje, a taj je novac trebao pokrivati sve troškove zbrinjavanja i brige o psima, što naravno nije bilo moguće. Radnici su krpali kraj s krajem, od donacija i povremene pomoći, no ove se godine stanje pogoršalo. Hrana za sve, pa i za životinje, je poskupjela. Gradski službenici u Našicama to poskupljenje, čini se, nisu primijetili. Barem ne kad se radi o psima te su potvrdili da iznos njihove pomoći ostaje jednak kao i za prethodnu godinu.
Problemi s financiranjem
Krajem godine raspisali su natječaj za dodjeljivanje koncesije, na njega se udruga Farmica nije ponovo javila, ali se nije javila niti jedna druga udruga. Početkom ožujka istječe postojeći ugovor i Grad će morati zbrinuti 82 gradska psa iz Udruge, a problem je što s njima nema gdje.
- Veliki problem ugovora je što nas obvezuje da zbrinjavamo sve pse, a ne do popunjenosti kapaciteta, što je 169, a to je u skladu sa zakonom. Mi imamo velike boksove jer smo mi išli na to da psi imaju komoditet i da mogu trčati, ali ne možemo staviti 25 pasa u jedan boks. Moramo ih oprezno raspoređivati jer se zna dogoditi da nekoga napadaju i grizu, imamo takvih slučajeva. Dva psa su nam ubili - objašnjava Ivana.
Osim kapaciteta, problem su golemi troškovi.
- Mjesečno smo za pse od grada dobivali 2654 eura, a samo hrana je koštala 1327. Na to treba dodati i režije, koje dođu 550 eura, troškove veterinara, plaće. Lani je to jedva funkcioniralo, krpali su se donacijama i prodajom stvari na aukcijama, ali ove godine ni to ne može pomoći. 1300 kilograma hrane mjesečno je sad daleko skuplje nego prije, a toliko psi pojedu - pojašnjava Ivana.
Tražili su da ne plaćaju odvoz otpada, no gradonačelnik Krešimir Kašuba nije pristao ni na to.
- Što bacamo unutra? Vreće od hrane za pse, prazne konzerve, stare deke iz boksova. Dakle, otpad koji nastaje od brige za pse! Odbijeno. Istaknuo je da je on zabranio poklanjanje kontejnera i da nema svrhe da to tražim od Našičkog parka. Nama je to 120 eura mjesečno.
Priča se po gradu da dobivamo ogromnu financijsku pomoć i da smo pohlepni. Oni računaju da nam plaćaju za zbrinjavanje pasa jer su na natječaju odabrali naš projekt Sjenica znanja i dali nam 120 tisuća kuna za njega. Taj je novac išao za izradu sjenice i drvenih stolova, a ne za rad skloništa, ubrojili su oni nama i iznos koji plaćaju direktno veterinarskoj stanici. Ispada da dobivamo puno veći novac nego što stvarno dobivamo - tvrdi Ivana.
Krajem godine zamolili su grad da im materijalno pomogne s izgradnjom jednog boksa, i taj je zahtjev odbijen. Naizgled vesela Farmica ovih je dana u velikim problemima, a radnici ispod osmijeha na licu kriju mnoštvo briga.