MINISTARSKA SJEĆANJA DAVORINA RUDOLFA Misterij razgovora Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu: Nisu se dogovorili o podjeli BiH. Da jesu, ja bih to znao

Pitao sam predsjednika Tuđmana zbog čega se često sastajao i izravno razgovarao samo s Miloševićem, ni s jednim drugim srpskim političarom. Slična pitanja postavljali su mu i neki strani državnici. Predsjednik je odgovorio da u Srbiji nije bilo drugih sugovornika. Svi su ostali bili gori od Miloševića!...

“Recite mi, molim vas”, zavapio je Predsjednik Tuđman, “o čemu bih mogao sa Šešeljom i Draškovićem razgovarati? Jedan je razbojnik, a drugi piskaralo i opasan lunatik!”

(...) S Miloševićem sam se prvi put susreo za sastanka predsjednikâ jugoslavenskih republika u Splitu, u Vili Dalmaciji 28. ožujka 1991. Jedan me od članova njegova izaslanstva predstavio, rekao je da sam Splićanin, pa mi je srpski lider ponudio da sjednem i popijem neko žestoko piće. Nije ni pogledao konobara koji mu je stajao iza fotelje, samo je naložio: “Dajte gospodinu ministru scotch. Ovaj koji ste dali meni, taj ti je super!” Kosa nakostriješena, kratko šišana, bucmasto lice s malko dječačkoga rumenila, sitne bezbojne oči. Usnice mu tanke, a kad govori, primjećuje se na kraju usne facijalni grč. Požalio se kako su ga primili Splićani. Veli mi: “Kad smo danas dolazili kolima u grad, na trotoarima građani stoje i viču. Prete mi! U Beogradu bismo rekli - psuju mi sve po spisku. A do mene sedi vaš splitski gradonačelnik, mangup neki, kaže: ‘Oni to meni viču, a ne vama!’ Ma nemojte!”

(...) Nakon nekoliko godina susreo sam Miloševića u Rimu, na konferenciji o Bosni i Hercegovini. Nije više bio onako vitak, izgubio je eleganciju, obraščići mu pali, djelovao je mlitavo i umorno. Jedino mu je stil ponašanja ostao isti. U jednom trenutku došao je do Izetbegovića, napuhan i ležeran, tresnuo ga po leđima: “Take it easy, mister Alija!” (Polako, ne uzbuđuj se, gospodine Alija! - nap. D. R.). A Bosanac ga onako nizak, pomalo zdepast, s obješenom donjom usnom i izbočenim očima gleda odozdol, ne zna što bi, pa se bez riječi kiselo i jadno smješka.

(...) O razgovorima Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 25. ožujka 1991. naslušao sam se različitih priča i interpretacija u zemlji i u inozemstvu, pa i u Haaškom kaznenom sudu tijekom suđenja počiniteljima zločina u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Pojedini hrvatski državni dužnosnici i političari uvjeravali su me kako su dvojica predsjednika dogovorili rat i podjelu Bosne i Hercegovine (BiH). Svi su o tom nešto čuli, neki iz prve ruke od samoga predsjednika Tuđmana, neki u kuloarima, a pojedinci su tvrdili da je snimka razgovora Tuđman - Milošević u Karađorđevu prikazana “u jednom stranom ministarstvu”. Vrhunac hohštapleraja dostigao je britanski lord Paddy Ashdown. On je čak u Haaškom sudu tumačio sudcima nezgrapan i nerazumljiv Tuđmanov crtež na salveti, narisan u Londonu tijekom večere u prigodi 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, kao krunski dokaz o “podjeli Bosne”.

Pitao sam “poznavatelje” sadržaja razgovora Tuđman - Milošević postoji li pisani dokaz o dogovoru dvojice predsjednika, potpisani sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine, bilo kakav ugovor ili pogodba? Bili su složni u odgovoru: nikakva ugovora nema, ništa nije potpisano, sve je usmeno dogovoreno.

(...) Ne znam kako je i o čemu je razmišljao Milošević, ali sam uvjeren da je naš Predsjednik održavao stalne odnose sa srpskim predsjednikom radi sprječavanja mogućega masovnog ulaska srpske armije, preodjevene, dobro naoružane nekadašnje JNA, u rat s Hrvatskom, prije svega zbog sprječavanja ratnih žrtava i razaranja u Hrvatskoj.

Naposljetku, valja reći i ovo:

Prvo. Obavljajući dužnosti ministra vanjskih poslova, razgovarao sam s nizom državnika i političara, u Europi, SAD-u i Kanadi. Službenu politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini uvijek sam definirao na isti način: poštivanje suvereniteta države BiH, uključujući, naravno, priznanje zatečenih državnih granica. Stajališta predsjednika Tuđmana u privatnim razgovorima o BiH kvalificirao sam kao njegova osobna gledišta povjesničara i znanstvenika.

S predsjednikom Tuđmanom razgovarao sam o najsuptilnijim vanjskopolitičkim pitanjima, povijesnim i aktualnim. O Bosni i Hercegovini bezbroj puta. Da je Predsjednik postigao s Miloševićem sporazum, pogodbu, bilo kakav potpisani dogovor o ratu radi podjele BiH, valjda bi mi to rekao.

Drugo. Predsjednik Tuđman, a ni srpski predsjednik Milošević tijekom sudskoga postupka pred haaškim Međunarodnim kaznenim sudom za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji nikada nisu potvrdili da je bio postignut njihov dogovor o bilo kakvom ratu, bilo kada i bilo gdje. Na pitanje novinara talijanskoga dnevnika Corriere della sera 15. prosinca 1997. o razgovorima s Miloševićem i podjeli Bosne i Hercegovine predsjednik Tuđman je odgovorio: “Nikada nije bilo nikakvoga sporazuma između mene i Miloševića, nikakve podjele Bosne”. Milošević je takve tvrdnje ponovio nekoliko puta pred sucima u Haagu.

Treće. Predsjednik Tuđ­man imao je ozbiljnih razloga zatražiti razgovor s Miloševićem. U nenaoružanoj Hrvatskoj atmosfera je bila puna napetosti i svakojakih provokacija. U Banske dvore, u kojima je Predsjednik Republike Hrvatske stolovao, svakodnevno su se slijevale vijesti o sukobima i oružanju pobunjenih hrvatskih Srba u “krajinama”, pošiljkama oružja koje je stizalo iz Srbije. Sredinom veljače 1991. imao je povjerljive informacije o planovima JNA za obaranje vlasti u Zagrebu (Kadijević je o tome obavijestio predsjednika Predsjedništva SFRJ Jovića 25. veljače 1991.). Borisav Jović, predstavnik Srbije u Predsjedništvu SFRJ, na svoju je ruku dao nalog JNA da se 3. ožujka 1991. umiješa u sukob hrvatskih specijalaca i paravojnih srpskih postrojba u Pakracu. Dakako, na strani pobunjenika. Beogradski tisak taj je sukob (u kojemu nije bilo žrtava) iskoristio za snažno poticanje i širenje protuhrvatskoga raspoloženja. Na zajedničkoj sjednici Predsjedništva SFRJ “u svojstvu Vrhovnoga zapovjedništva oružanih snaga” i Štaba Vrhovne komande JNA, održanoj od 12. do 15. ožujka 1991., pokušalo se uvesti izvanredno stanje u Jugoslaviji i zbaciti legalnu vlast u Zagrebu. Srpski je vođa Milošević 16. ožujka u Beogradu pred kamerama navijestio rat! S druge strane, trenutak za razgovor predsjednika Tuđmana s Miloševićem bio je prikladan jer je srpski predsjednik bio oslabljen masovnim demonstracijama oporbe u Beogradu 9. ožujka 1991. U razdoblju takvih političkih i društvenih prilika održan je, eto, sastanak u Karađorđevu i Tikvešu.

Četvrto. Ako sam dobro računao, pred Haaškim sudom za kažnjavanje zločina počinjenih u Hrvatskoj 13 svjedoka je na različite načine interpretiralo sastanak Tuđman - Milošević u Karađorđevu. Uvaženi znanstvenik, povjesničar i akademik Duško Bilandžić primjer je iskusnog povjesničara koji je dao različite izjave o tome sastanku. Pred Haaškim je sudom u predmetu Blaškić poricao bilo kakav hrvatsko-srpski dogovor na visokoj državnoj razini o podjeli BiH, a u razgovoru s novinarom zagrebačkog tjednika Nacionala ustvrdio je da mu je Tuđman potvrdio načelan dogovor s Miloševićem o takvoj podjeli. Naposljetku, zar bi predsjednik Tuđman pristao sastati se s Miloševićem baš u Titovu lovištu Karađorđevu, za Hrvate punom povijesne simbolike (izricanje smrtne presude Hrvatskomu proljeću 1971.) da nije bio pritisnut nevoljama?

Nakon razgovora Tuđman - Milošević u Karađorđevu nisu prestali oružani sukobi na području Hrvatske. Predsjednik Tuđman nastavio je ostvarivati svoju politiku, a srpski predsjednik Milošević svoju. Te su se politike temeljito razlikovale. Među ostalim, početkom srpnja 1991. Milošević je zajedno s JNA započeo agresivni rat protiv Hrvatske, potom i agresivni rat u Bosni i Hercegovini.(...)

Zašto bi Milošević, bešćutan, lukav, arogantan i prepreden državnik, respektirao, držao za riječ i vjerovao, eto, samo jednom čovjeku, Franji Tuđmanu, koji ga je svojim agramerskim manirama užasno nervirao?

Na drugoj strani, svatko tko je poznavao hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana reći će da se taj oprezni lukavac i pragmatičar ni u kojemu slučaju nije mogao navući na tanak led i dogovoriti krajnje neizvjestan i rizičan rat u drugoj državi, Bosni Hercegovini, kad je uporno izbjegavao rat s JNA u Hrvatskoj.

Tuđmanovo izbjegavanje frontalnoga rata s JNA u Hrvatskoj osobno smatram jednim od najvećih njegovih postignuća u razdoblju 1991. - 1996. Nisam vojnik, ne znam je li Franjo Tuđman bio hrvatski Clausewitz ili Kutuzov, ali znam da nije bio naivan general. Njegove strategijske vojne odluke izbjegavanja silovitog frontalnoga rata s JNA pokazale su se, na kraju, ispravnima.

Hrvatski je Predsjednik razgovarao s Miloševićem - logično je pretpostaviti - o vrelima i raznim varijantama izlaska iz jugoslavenske državne krize i o najboljim solucijama za svoju zemlju. Realnim i nerealnim. Pretpostavljam, gotovo sa sigurnošću, da su razgovarali i o varijantama konačnog rješenja “hrvatsko-srpskoga pitanja”. Naravno, i o Bosni i Hercegovini, o sudbini te susjedne zemlje, njezinu statusu, pa i o njenim granicama...

Naš Predsjednik nije krio svoja razmišljanja o Banovini Hrvatskoj iz 1939., “podebljanju hrvatskoga pereca” dodavanjem Hrvatskoj bosanskohercegovačkog unsko-sanskog područja Bosanske krajine (starog naziva “Turske Hrvatske”) koji je u davnini pripadao hrvatskim zemljama i o nekim drugim “povijesnim i etničkim prostorima”. Čak ih je izlagao i pojašnjavao u razgovorima sa stranim državnicima (primjerice prilikom susreta s talijanskim premijerom Andreottijem u Rimu). Bila je dogovorena i hrvatsko-srpska skupina stručnjaka radi - kako upućuje Manolić - razmatranja Tuđmanovih i Miloševićevih ideja iz Karađorđeva. Nakon tri sastanka razgovori u skupini su prekinuti jer su gledišta bila različita, nikakav se dogovor nije mogao postići. (...)

U razdoblju raspada SFRJ krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, kada se našao na čelnim položajima snažne političke stranke Hrvatske demokratske zajednice i jugoslavenske federalne jedinice Socijalističke Republike Hrvatske, Franjo Tuđman je Banovinu Hrvatsku iz 1939. doista smatrao političkim entitetom s obilježjima državnosti kojim je bila “obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji”. Bio je to za Predsjednika legitiman i poželjan model teritorijalnog definiranja Hrvatske i jedan od izvorišta povijesnoga prava hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost. Reinkarnacijom Banovine, s poboljšicama, riješilo bi se definitivno “hrvatsko pitanje”, utvrdio hrvatski državni prostor i trajno uredili hrvatsko-srpski odnosi. Banovina Hrvatska je, prema tome, bila valjan uzor kao realna teritorijalno uobličena tvorevina kojoj je državnopravnu snagu davala Uredba o Banovini Hrvatskoj. (...)

U vrijeme raspada Jugoslavije (1990. - 1991.) konačan dogovor Hrvata i Srba o razgraničenju odnosio bi se i na područje treće jugoslavenske federalne jedinice Bosne i Hercegovine, koja 1939. nije postojala. Bošnjaci (muslimani) nisu se svojedobno slagali ni sa sporazumom Maček - Cvetković (okupljeni, primjerice, u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji i Pokretu za autonomiju u BiH), a sada bi revolt i otpori bili snažniji, jer se BiH nakon Drugoga svjetskoga rata ustalila kao federalni entitet u SFR Jugoslaviji, a muslimani su sredinom 1960-ih dobili obilježja nacije.

Budući da bi se u tim novim prilikama - prema procjenama - podjela najvećega dijela Jugoslavije između Hrvata i Srba mogla ostvariti jedino silom, na predsjednika se Tuđmana sručila lavina nezadovoljstva većine Bošnjaka, jednoga dijela Hrvata (pretežito intelektualaca) i gotovo cijele međunarodne zajednice. Stvorila se krilatica o Tuđmanu koji je tobože izmislio podjelu BiH i o tom čak dogovorio hrvatsko-srpski rat u BiH sa svojim zakletim neprijateljem srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Ideje i politike o podjeli BiH nisu, međutim, bile izum Franje Tuđmana. One se u novijoj povijesti javljaju još od povlačenja Osmanlija iz Ugarske i Hrvatske 1683. - 1699. BiH se dijelilo ili pokušalo dijeliti za feudalne anarhije, sklapanjem Sanstefanskoga mira (1878.), na Berlinskom kongresu (1878.), nakon raspada Austro-Ugarske, tijekom kraljevske Jugoslavije prilikom podjele BiH na oblasti, sve do stvaranja Banovine Hrvatske. Galama i prigovori upućeni su Tuđmanu jer je iznosio ideju Banovine kao znanstvenik, ali istodobno, samo po sebi, i kao državnik, predsjednik Hrvatske, iako je sličnih ideja o razgraničenju naroda i zemalja u povijesti međunarodnih odnosa bezbroj. Premda je uporno nijekao dogovoreni rat u Bosni sa Slobodanom Miloševićem, uporabu oružane sile radi komadanja BiH i često zagovarao uređenje BiH odlukom naroda koji u toj državi žive, i danas mu pojedini političari, bez zalaženja u složene odnose između Hrvatske i BiH devedesetih godina prošloga stoljeća, paušalno spočitavaju da je htio raskomadati državu BiH i progutati jedan njezin dio. (...)

Prvi posjet visokoga hrvatskog izaslanstva Talijanskoj Republici obavljen je 24. i 25. svibnja 1991... Nakon posjeta talijanskom premijeru Giuliju Andreottiju, čim se ukazala prilika za razgovor nasamo, rekao sam Predsjedniku Tuđmanu: “Iznenadili ste nas! Prvi put, koliko znam, u razgovoru sa stranim državnikom jedne europske velesile izložili ste ideju o reinkarnaciji Banovine Hrvatske iz 1939.! I izravno razgraničenje Hrvatske i Srbije geografskom sredinom Jugoslavije. Mislite li da bi se s tim složili Bošnjaci?” “Muslimani mogu osnovati, ako žele, na manjemu prostoru svoju posebnu autonomnu jedinicu.” “Zašto Broz nije 1943. ili 1945. obnovio Banovinu iz 1939.?” “Njemu je BiH služila kao jastučac između Hrvatske i Srbije. Poput Švicarske između Nijemaca i Francuza. Da bi umirio Srbe, dao im je hrvatski istočni Srijem i Bačku.” Gestom sam izrazio nevjericu pa je, nakon kraće stanke, ustvrdio: “Važno je da se Hrvati i Srbi slože s konačnim međusobnim razgraničenjem. Svi ostali će prihvatiti takav sporazum. Molim lijepo, nestali bi tako sporovi koji traju stoljećima.” (priredio Zdravko Milinović)