Vojni mimohod koji se svake godine 14. srpnja odvija na aveniji Champs-Élysées u Parizu nije izraz militarizma. Svi rodovi francuske vojske šalju svoje odrede da bi prodefilirali pred predsjednikom francuske republike. Time na vidljiv način svake godine potvrđuju da su obrambene snage republike, a njihov defile nadgleda njen predsjednik kojem oni kao takvom salutiraju. Francuski predsjednik je civil, građanin izabran od birača, naroda, na posebnim, direktnim izborima. On time utjelovljuje republiku i njeno načelo slobode i jednakosti. Vojska mu pak svake godine simbolički salutira.
To što je predsjednik i njen vrhovni zapovjednik od podređenog je značaja i to upravo i posebno 14. srpnja. Ako je nešto u Francuskoj ne-vojno, ne-militarističko, onda je to upravo taj mimohod. On se, uostalom, ni ne održava pred predsjedničkom tribinom, a kamo li podno nje, nego duž kilometarske trase pred narodom, koji dolazi spontano. Spremnost vojske kao obrambene sile koja se tu i tako demonstrira odnosi se na jedan događaj od prije 250 godina, kad su francuski vojnici obranili republiku od agresije koalicije zemalja koje su joj zauzećem htjele srušiti društveno uređenje i bile autokratske monarhije. Francuske snage su pri tome više bile improvizirane milicije nego vojska, žrtve su bile strašne, nisu se takve kakve su bile uspjele obraniti od tifusa – bila je to vojska tifusara – ali republiku obranili jesu, kod Valmyja 1792. godine.
Ništa manje republikanski simboličan je i sam mimohod koji uključuje Bastillu i Slavoluk pobjede. Godine 1789., građani su zauzeli tu vojnu tvrđavu, bastion, čime je iznesena pobjeda revolucije. Odmah je pretvorena u zatvor za njene protivnike, a kasnije srušena. Pred francuskim predsjednikom, ma tko on bio i ma kako sranačko-politički opredijeljen, vojska ostaje u istoj ulozi. General Charles de Gaulle, kad je izabran za predsjednika 1959., imao je kao najpreču točku svog programa da se da sloboda Alžiru, proveo je, i to zamalo platio glavom u atentatu grupe generala-militarista. Oni su pak pohapšeni od svojih republikanskih kolega generala i odvedeni u teški vojni zatvor kraj gradića Tullea duboko u Francuskoj.
U nijansama dizajna mimohoda stvari se politički naglašuju. Predsjednik François Mitterrand bio je učinio nezamislivo, pozvavši 1989. godine njemačku vojsku, povijesnog neprijatelja broj jedan, da zajedno s francuskom defilira na Champs-Élysées, a što je bio početak onog što se događa i ove godine pod Emanuelom Macronom, ali i njegovog prethodnika Françoisa Hollandea, rodom iz Tullea, uostalom. Defile vojski EU-a i drugih europskih zemalja je proširenje francuskog principa na sve koji djelatno brane parlamentarnu demokraciju.
Francuska državna doktrina je da se u Ukrajini brani od slobodnih građana izabrano društveno uređenje, a izraz “koalicija voljnih” jedan je od najjačih izraza toga: naime, volja za obranom. To je nešto što je kod nas i te kako razumljivo, pa će nedolazak naše vojske biti višestruka moralna sramota: sve naše vojne pobjede bile su obrambene i u ime samoodređenja.
Kad je francuski predsjednik došao u Hrvatsku, jedino mjesto koje je posjetio bio je spomenik hrvatskim braniteljima, slavoluk uostalom, genijalno reinterpretiran od arhitekta Nenada Fabijanića. Političkom voljom predsjednika Zorana Milanovića, Hrvatska će 14. srpnja će u Parizu, lijepo se kaže, promašti ceo fudbal.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....