'Miči Milanovićevu ostavku s naslovnice, imamo splitske piciginaše!'

Vrag će znati zašto, ali splitski piciginaši glavna su vijest u Hrvatskoj bez obzira što se događalo u vanjskom svijetu, onome iza tamarisa na Bačvicama. U posljednjih petnaestak godina nije prošla nijedna Nova Godina, a da sve hrvatske novine, internetski portali i središnji televizijski dnevnici nisu objavili kadrove Karne, Julija, Žbirca i družine kako u mrzlom plićaku igraju novogodišnji picigin.

Onda svane vedro jutro, zimsko sunce izmami na Rivu i Bačvice tisuće šetača i pet piciginaša, i sve novine na naslovnicama objave atraktivnu fotografiju Karne i Julija u niskom letu nad plićakom. Onda fortunali navuku debele valove preko pješčane uvale, i svi mediji objave kako splitske piciginaše ni orkansko jugo nije omelo u njihovoj omiljenoj zabavi. Onda padne snijeg od tri pedlja, i svi fotografi i snimatelji nagrnu na Bačvice snimiti splitske piciginaše kako igraju picigin usred nezapamćene snježne mećave.

Onda svane toplo proljetno jutro, Splićani zauzmu sve gradske štekate, piciginaši bace svoju redovnu partiju picigina, a na aerodrom u Resniku slijeću avioni puni reportera i snimatelja koji žure zabilježiti taj neobični splitski običaj, da se na plus dvadeset pije kava i igra picigin. Nije još u Splitu svanuo sunčani dan, a da to nije bila udarna vijest u hrvatskim medijima, praćena fotografijom Karne i Julija kako igraju picigin. Nevjerojatna je to stvar, da u Splitu osvane sunčan dan, dogodi se to možda dvjesto, najviše dvjesto pedeset puta u godini. Jedino nevjerojatnije od toga je da se netko u Splitu za lijepa vremena kupa u moru.

Otkud nekome u Splitu ideja da se na sunčani dan kupa u moru, ne bih se bez prethodnog istraživanja i konzultiranja znanstvene literature usudio pretpostavljati, tek postoji mala grupa Splićana, Karna, Julio, Žbirac i još nekoliko njih, koji se živi u moru kupaju. Ne rade to, doduše, često – jedva tristo šezdeset pet puta godišnje – i svakako valja zabilježiti taj fenomen. Bila jesen, bila zima, bila kiša, bio snijeg, bila bura, bilo jugo, bilo toplo, bilo vruće, oni sveudilj lupaju po loptici i bacaju se u plićaku.

Do koji mjesec, recimo, započet će ljeto, užgat će se nebo nad Splitom, i svi će hrvatski mediji objaviti kako “ni paklene vrućine, plus četrdeset stupnjeva Celzijusa, mlako more i tisuće kupača na splitskim Bačvicama nisu omele splitske piciginaše da i ovoga jutra bace obaveznu partiju picigina”. Već sutradan, pogađate, past će ljetni pljusak praćen grmljavinom, i na svim naslovnicama bit će Karna i Julio koje “ni iznenadni ljetni pljusak praćen grmljavinom, što je rastjerao kupače sa splitskih Bačvica, nije omeo splitske piciginaše da i ovoga jutra bace obaveznu partiju picigina”.

Najveći izazov

Svakog jutra ista drama u hrvatskim redakcijama.

- Šefe, nekih pet luđaka na Bačvicama igraju picigin.

- Sereš?!?

- Aha. Javio mi izvor iz Obalne straže.

- Sjajno. Trči tamo, ja ću zaustaviti rotaciju – oduševi se urednik, pa zove dežurnog.

- Miči Milanovićevu ostavku s naslovnice, imamo splitske piciginaše!... Aha, javio nam izvor iz Obalne straže. Jedan snimatelj HTV-a dosjetio se i montirao kameru na terasu Tropica i dvadeset četiri sata dnevno dežura na kompjuteru. Drugi, fotoreporter, kupio je kamp-prikolicu, drži je na parkiralištu iznad Bačvica i preselio u nju. Ostavila ga zbog toga žena, odvela mu djecu, ostao bez stana, ali to je surovi život novinskog profesionalca. Nesmiljena je i nemilosrdna bitka za ekskluzivu. I sve se zaboravi kad prvi u zemlji imaš fotografiju Karne i Julija kako u vedro proljetno jutro igraju picigin.

U čemu je stvar sa splitskim piciginašima, vrag će, rekoh znati – fenomen će se zacijelo još dugo izučavati na studijima novinarstva, komunikologije i ostalih srodnih znanosti - tek Karna, Julio, Žbirac i još nekoliko splitskih zgubijutara uvjerljivo su najveće hrvatske medijske zvijezde. A oni samo svakog jutra u godini, iz čista mira, za svoj gušt i vlastiti račun, igraju picigin i besramno uživaju. Ako bih se bez prethodnog istraživanja i konzultiranja znanstvene literature usudio pretpostavljati, jedino bi razumno objašnjenje bilo da su hrvatski mediji potpuno izgubili busolu i u plitkom banaliziranju hrvatske stvarnosti nepovratno prolupali. Stručni banalitičari i njihove banalize ne bi se, međutim, složili.

Za njih je to valjda - to dakle da netko u Hrvatskoj danas iz čista mira, za svoj vlastiti račun, besramno uživa – upravo senzacionalna, turboekskluzivna vijest. Već sutra ujutro zamračit će se nebo nad Splitom, ali ni škura bura, ni tmasti oblaci, ni ledena kiša, ni poskupljenje hrane od pet posto, ni probijanje granice od dvanaest kuna za litru benzina, ni četristohiljaditi nezaposleni, ni rasprodaja posljednje državne tvrtke, ni novi pad Hrvatske u recesiju – ništa neće omesti Karnu, Julija i Žbirca da bace svoju obaveznu partiju picigina. A kad se to dogodi, trebat će biti tamo.