Martina Dalić: Usvojimo pravila igre koja vrijede u kapitalizmu

Tri mjeseca prije izlaska prvog broja Jutarnjeg lista počela je primjena jednog primjera dobre europske prakse. Nakon višegodišnjeg oklijevanja, uveden je porez na dodanu vrijednost. Sumnje i nedoumice oko ispravnosti toga poteza otklanjane su upravo obrazloženjima kako se radi o prihvaćanju porezne prakse onih koji su uspješniji od nas, dosljednom prihvaćanju jedne od direktiva EU!

Međutim, tada, kao i često puta nakon toga, argument dobre europske prakse baš nije pobuđivao neko oduševljenje. I nije to bila ni prva niti posljednja prilika u kojoj je Hrvatska prihvaćala ne samo međunarodne standarde i prakse već i ekonomski razumna rješenja.

Nezavisnost središnje banke po uzoru na europske zemlje, mirovinska reforma po uzoru na Čile, koju su kao model podupirale i međunarodne financijske institucije i konačno cjelokupni proces prilagodbe svakoj pa i najmanjoj direktivi tijekom pristupanja EU.

Sve su to primjeri procesa kojima je Hrvatska prihvaćala međunarodne prakse, najbolja iskustva, europska rješenja. No rezultatom, koji se ogleda u obilježjima naše ekonomske stvarnosti, nismo baš zadovoljni. I to ne samo zbog posljedica globalne krize, jer ona ipak nije valjano niti dovoljno obrazloženje svih naših problema.

I danas, kada smo na pragu EU, sigurni da ćemo taj prag prekoračiti za nešto manje od dva mjeseca, i dalje tragamo za međunarodnim uzorima i praksama koje bi nas po obilježjima ekonomske stvarnosti svrstale u krug prosperitetnih država. Svako malo, kao i na današnjim stranicama Jutarnjeg, navode se primjeri tih tuđih uspješnih rješenja. Logično je stoga upitati se - u čemu je problem? Zbog čega svi ti procesi kroz koje smo prošli, zbog čega sva ta rješenja koja smo prihvatili tijekom pristupanja EU i koja smo tumačili i opravdavali pozitivnim iskustvima drugih nisu dala očekivane i namjeravane rezultate?

Gdje leži problem

Sasvim sigurno, uvijek je moguće nešto naučiti na pažljivom proučavanju tuđih iskustava. Međutim, možda je ipak vrijeme da se zapitamo nije li najveći dio problema u nama samima? U nedovoljnoj odlučnosti i upornosti da dosljedno provodimo ono što smo prepoznali kao “dobru” praksu, jer rezultati neće i ne mogu nastati “preko noći”?

U nedovoljnom razumijevanju da uspjeh od “presađivanja” tuđih iskustava vrlo često zahtijeva istovremene i usklađene promjene u mnogim drugim društvenim područjima, kako bi se stvorilo povoljno okružje za potpun uspjeh “presađivanja”? U nedovoljnoj spremnosti da napustimo naše skriveno uvjerenje kako su te tuđe prakse nešto što je lijepo imati, a mi ćemo već nastaviti raditi po starom, onako kako se nama čini najbolje?

Drugim riječima, nije li jedan od razloga što mi i dalje tražimo najbolja tuđa rješenja, što i dalje ogromnu energiju trošimo na rasprave o Finskoj, SAD-u, Njemačkoj, nespremnost prihvaćanja pravila igre koja vrijede u kapitalizmu? Ili ako hoćete malo mekše izrečeno - pravila igre koja vrijede u uspješnom tržišnom gospodarstvu?

Najbolja iskustva

Rasprava o ovim pitanjima prelazi okvire ovog priloga, međutim ovaj “mi” koji se javlja u spomenutim pitanjima odnosi se prije svega na sve one koji se bave javnim i političkim poslom.

Ciljevi dobrog dijela hrvatske politike i hrvatskih političara sveli su se na smišljanje zvučnih doskočica, osobne uvrede i žučne rasprave o “pitanjima” na koja smo već odavno dali odgovor. Umjesto suočavanja sa stvarnošću i upravljanja potrebnim promjenama, hrvatska politika ulaže golem napor u njezino zamagljivanje, sve do točke da otvoreno govori o političkom igrokazu.

A dok se taj igrokaz odvija - sudski procesi traju godinama, dobivanje građevinskih dozvola slavi se kao dokaz iznimne poslovne spretnosti investitora, liste čekanja u bolnicama sve su dulje i dulje - sve suprotno najboljoj svjetskoj praksi kojoj s toliko žara težimo. Uistinu, ništa se od ovoga neće riješiti i niti jedno uspješno inozemno iskustvo, staro ili novo, neće nam pomoći sve dok hrvatska politika ne prepozna sebe i svoj način rada kao glavnu zapreku oporavku.