MALEZIJSKI SCENARIJ MOGUĆ I U HRVATSKOJ Da avion padne u Jadran nitko ga ne bi pronašao

Ako slučajno dođe do pada putničkog zrakoplova u Hrvatskoj, ne samo da taj pad neće imati tko kompetentno istražiti, nego se unesrećene najvjerojatnije neće moći ni pronaći na vrijeme, piše Slobodna Dalmacija.

Slučaj pada putničkog boeinga 777 “Malaysia Airlinesa” u Indijski ocean aktualizirao je temu o hrvatskim tehničkim mogućnostima potrage za zrakoplovom koji bi, ne dao Bog, nestao u mračnim dubinama Jadrana ili nepristupačnim vrletima Velebita. Problematiziranje je više nego na mjestu s obzirom da Hrvatska u zimskim mjesecima bilježi u prosjeku više od 700, a ljeti čak 1700 preleta putničkih aviona iznad svoga teritorija.

Hrvatska je preuzela obvezu osiguranja SAR sustava i za prelete stranih zrakoplova, sukladno međunarodno usvojenom standardu organizacije potrage i spašavanja u zrakoplovstvu ICAO Annex 12. Taj prelet se naplaćuje, a SAR sustav, koji se godinama deklarira, ne odgovara stvarnim sposobnostima. Sjetimo se potrage za domaćom cessnom na Velebitu. RH nije tada poslala primjereno opremljen zrakoplov unutar šest sati kako bi locirao automatski radiofar nestalog aviona. Nije ni mogla poslati specijalni zrakoplov jer nije imala za tu namjenu opremljenu letjelicu, a nema je ni danas.

Ilustracije radi, bio bi to avion s opemom kao što su IC kamere, senzori kretanja, prijamnici, programska podrška, postupovni priručnici za posadu, oprema koja se baca unesrećenima iz zrakoplova, medicinska oprema... Stoga u pitanje dolazi i sigurno odvijanje međunarodnoga zračnog prometa iznad RH.

Jedan od najuglednijih domaćih zrakoplovnih stručnjaka, sudski vještak Josip Milošević, koji je radio na istragama zrakoplovnih nesreća u Hrvatskoj od 1995. do 2001., upozorava kako uspostavom Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS) i donošenjem odgovarajućeg zakona, ni izdaleka nije riješen problem same potrage za nestalim zrakoplovima, brodovima ili fizičkim osobama.

- Što se tiče SAR službe u Hrvatskoj, to je nekakav “kompot” od vojnih, policijskih i paracivilnih službi, dakle ništa organizirano i pod jednom kapom. Ono što bi trebala raditi služba 112 i GSS još uvijek nije na potrebnoj razini što se tiče umreženosti, donošenja odluka, te svakako opreme. Vidjeli smo na slučaju pada velebitske cessne 303, iz veljače 2009., kako nam je potrebno pet dana da lociramo mjesto pada. Što da je netko bio živ i trebao je pomoć? Čini se da nam oprema za traganje i spašavanje jako nedostaje jer se ponekad ta oprema izbacuje iz zrakoplova unesrećenima na tlu, potrebni su specijalni FLIR uređaji za traganja u infracrvenom dijelu spektra, detektori kretanja, jake kamere na helikopterima... Svakako je potrebno imati i radioprijamnike SOS frekvencija na 121.5 i 406 MHz. Zrakoplovi koji obavljaju traganje moraju biti opremljeni za letenje u svim meteouvjetima. U slučaju pada zrakoplova u more, situacija je puno gora jer je potrebna podvodna oprema i robotske ronilice za traganje. Koliko je meni poznato, Hrvatska nema ni jednu specijaliziranu ronilicu u te svrhe, a kamoli podmornicu s ljudskom posadom - kaže magistar aeronautike Milošević.

I Udruga opće avijacije, koju vodi poznati pilot i instruktor letenja Miljenko Bucalović, upozorava na neodrživost traganja i spašavanja “na hrvatski način“. Stručnjaci iz te udruge upozoravaju kako u Hrvatskoj ne postoji centar s uređajem za primanje signala sa satelitskog sustava COSPAS-SARSAT. Spomenuti sustav koristi dvije vrste satelita, geostacionarne i satelite koji se nalaze u orbiti Zemlje na relativno maloj visini. Zadatak je ovog sustava, koji je pušten u rad 2003. godine, da preko satelita utvrdi točnu lokaciju zrakoplova koji je imao nesreću.

- Donekle se može razumjeti ako u slučaju nesreće Rona Browna kod Cavtata 1996. godine nismo imali odgovarajuću opremu i mjesto nesreće velikog boeinga pronađeno je prekasno. No, ne može se razumjeti da od tog događaja nismo naučili ništa o važnosti organiziranja učinkovite potrage te spašavanja.

Žalosno je da ni danas nemamo barem jedan zrakoplov posebno opremljen u tu svrhu traganja. Više je nego žalosno da nam vojska obavlja zadaće koje bi trebale obavljati specijalizirane civilne službe ili tvrtke. Ni jedna civilna osoba koja se na taj način spašava ili prevozi nema pokriće osiguranjem. Zar se nitko u državi ne pita što će se dogoditi ako spasilački (vojni) zrakoplov doživi nesreću, a to nije rijetkost, jer se često leti u vrlo lošim vremenskim prilikama – navode iz Udruge opće avijacije, gdje se pitaju zašto nadležno tijelo za upravljanje civilnim zrakoplovstvom u RH, Agencija za civilno zrakoplovstvo, ne upozori ministre prometa, obrane i zdravlja, da civile smiju prevoziti samo civilne tvrtke s odgovarajućim odobrenjima...

Novoosnovana Agencija za istraživanje nesreća u pomorskom, zračnom i željezničkom prometu našla se nedavno u javnom skandalu nakon što je za njezina ravnatelja imenovan sportski amater, letač paraglajdera Bojan Šenjug, blizak prijatelj ministra Siniše Hajdaša Dončića. Činjenica da paraglajder može voditi takvu agenciju dovoljno govori o smislenosti važećih propisa u Hrvatskoj. S druge strane, Šenjugova zamjenica postala je pravnica Anita Koprivnjak, kći pomoćnika ministra obrane Viktora Koprivnjaka.

Nadležni ništa ne rade da bi situaciju promijenili, a odgovor je standardan. Tobože, “nema se para”, piše Slobodna Dalmacija.