LJUDI SU UMIRALI U MUKAMA, A ZAVLADALA JE PSIHOZA Zbog opasne epidemije 1972. u Jugoslaviji je na ulice izašla i JNA

Dok se broj umrlih od koronavirusa na području Kine penje prema tisuću osoba, a zaraženih je gotovo 40.000, vrijedi se prisjetiti slične prijeteće zaraze koja je još prilično svježa u našoj narodnoj memoriji, piše Slobodna Dalmacija.

Malo ljudi zna kako je posljednja epidemija velikih ili crnih boginja u Europi u ožujku 1972. izbila upravo u Jugoslaviji. Riječ je o bolesti koja je do početka 19. stoljeća bila jedan od najmasovnijih uzročnika smrti: računa se da je od nje umirao svaki deseti stanovnik kontinenta, a ugasila je i nekoliko kompletnih kraljevskih dinastija, uključujući škotsko-englesku kraljevsku obitelj Stewart.

Bolest se ispočetka manifestira visokom temperaturom, no ubrzo je slijede promjene na koži koje prelaze u plikove i kraste, a potom nastupa i unutrašnje krvarenje, otkazivanje vitalnih organa te mučna smrt.

Prije 48 godina ova je zaraza u bivšoj državi odnijela oko 40 života, a ukupno je inficirano između 200 i 300 ljudi. Najveći broj oboljelih nalazio se u dvjema beogradskim bolnicama - Infektivnoj klinici i Klinici za dermatovenerologiju. Karantene koje su uspostavljene uz pomoć vojske i policije bile su dodatno uvedene i u dva motela, te u cijeloj općini Plav u Crnoj Gori.

Unio hodočasnik

Bolest koju je u zemlju unio muslimanski hodočasnik iz okolice Prizrena, vrativši se s hadžiluka na Bliskom istoku, nije bila prepoznata na vrijeme. Prije nego je inicijalni nositelj umro uspio je zaraziti još 11 ljudi, uključujući i medicinsko osoblje koje mu je pokušavalo pomoći, piše Slobodna Dalmacija.

Deset godina kasnije, redatelj Goran Marković snimio je po događaju horor Variola Vera, alegorijsku filmsku priču o tome kako se društvo s političkim karijeristima na najodgovornijim funkcijama teško može nositi s bilo kakvom većom krizom.

Tri­de­set­pe­to­go­di­šnji I­bra­him Ho­ti iz jed­noga se­la kod Ora­hov­ca na Ko­so­vu vi­rus crnih boginja je navodno donio iz južnog Ira­ka. Primarno je za­ra­zio sed­me­ro ro­đa­ka i neke prodavače na tržnici.

Pret­po­sta­vlja se da se bolest po­čela širiti brzinom mu­nje tek kad je, vozeći se u istom autobusu s Hotijem, obolio učitelj Latif Mudžić (29) iz Tutina. On je sam zarazio najmanje 38 lju­di, a ka­d je do­bio pr­ve simp­to­me vje­ro­va­lo se da je posrijedi benigna aler­gij­ska re­ak­ci­ja na lijek.

Tek nakon što je po­slije nje­go­ve smr­ti simp­to­me va­ri­o­le do­bio i nje­gov brat utvr­đe­na je pra­va di­jag­no­za, te je s njome krenuo i kaos: vojska na ulicama, skafanderi, plinske maske, ograničeno kretanje, manjak informacija, totalitarna psihoza.

Reakcija vlasti

Beogradski epidemiolog Zoran Radovanović prije dvije godine je o svemu objavio knjigu. Zanimljivo je kako je u trenutku proglašenja epidemije jedini od liječnika bio zaštićen od zaraze, pošto je dvije i pol godine ranije primio cjepivo hiperimunog gamaglobulina radi puta u Indiju.

Ova je epi­de­mi­ja u medijima ondašnje države predstavljana dvojako: i kao ve­li­ki uspjeh i kao omanja mr­lja u funkcioniranju sistema. Službena istina je glasila kako je odlučnim akcijama tadašnjeg mudrog vrhovništva efikasno spriječena puno veća tragedija, no pitanje je bi li uopće bilo tragičnih posljedica da su crne boginje prepoznate na vrijeme.

Baš kao i u Kini, bio je proglašen embargo na svako davanje informacija o epidemiološkoj situaciji. Nakon otprilike dva mjeseca službeno je oglašen kraj opasnosti, te je krenulo vjerojatno najmasovnije cijepljenje na ovim prostorima koje je obuhvatilo više od 18 milijuna stanovnika bivše SFRJ.

Danas velikih boginja na svijetu službeno nema, ali se sojevi bolesti još čuvaju u američkim i ruskim vojnim laboratorijima. Navodno predstavljaju najmoćnije biološko oružje na planeti.

Premda je film o epidemiji snimao s odmakom od deset godina, redatelj Go­ran Mar­ko­vić je svojedobno pričao kako se veliki broj ljudi još uvijek skanjivao svjedočiti o drami. Kako bi došao do relevantnih informacija, liječnike iz bolnica obuhvaćenih zarazom morao je tajno snimati skrivenim diktafonom.

Bolnice u kojima je trebao snimati misteriozno su mu otkazivale dozvole, a u zadnji čas su mu od ključnih uloga odustajali i glumci, pa je za ulogu upravnika bolnice morao angažirati vlastitoga oca, Radu Markovića.

Prema svjedočenju redatelja, ovo je bio najteži film koji je ikad snimao i to ga je iskustvo, kao i sama filmska priča, dovela do dubokih sumnji u opstojnost društva u kojemu smo tada živjeli.

Naslovnu ulogu u Varioli Veri tumačio je Rade Šerbedžija, a jedna od njegovih filmskih sentenci – „Pička je spolni organ, a pizda je karakterna osobina“ – još predstavlja svevremenski klasik iz leksikona kolektivnog imaginarija.