KRONIKA DEVASTACIJE

Kratka povijest uništavanja Vruje: Kako su stvari u maloj izletničkoj uvali izmakle kontroli

Nije bez razloga to što se u Vruju nekoć moglo samo brodom ili strmim kozjim putem
 Joško Ponoš/Cropix

Kad ugleda golemu uvalu Vruju s mora, čovjek osjeti strahopoštovanje. Ta je uvala, od koje je ovih dana u javnosti sveprisutna jedna od njezinih bočnih uvalica, ispod prijevoja Dupci, odakle se litice obrušavaju u more do dubine više od 100 metara. Prijevoj iznad uvale odvaja, pak, planinu Biokovo od Omiške Dinare. Vizura moćno složena: more, iznad uvala Vruja koja je divovski izvorišni sustav u kojem se ističe duboka podmorska vrtača iz koje izvire golema količina hladne vode, potom litice i onda iznad razdvojen planinski masiv.

Ima u tom krajoliku nešto iskonsko. Kad joj se priđe brodom ili čamcem iz smjera Omiša ili morem iz smjera Brela, efekt je takav da možete samo buljiti otvorenih usta, slično kao ispred velikog slapa na Plitvičkim jezerima. Zapravo je čudno da područje nije proglašeno višim stupnjem zaštite prirode, recimo, dijelom Parka prirode Biokovo.

image
Iz knjige ‘Akademik arhitekt Dinko Kovačić: Rekapitulacija’

Divlji krš

Nije bez razloga to što se u Vruju nekoć moglo samo brodom ili strmim kozjim putem. Bilo je nešto čarobno u tome i dostojno mjesta koje kolektivno nastojimo očuvati kao nedirnutu prirodu. Kad se, pak, autobusom ili autom skrene iza Piska prema prijevoju Dupci i Vruji, oni koji tuda prolaze ugledaju divlji krš oblikovan burom i uglavnom samo zašute.

Obično u autobusu tu negdje zavlada muk, s laganom nelagodom se gleda kroz prozor, a oni koji tuda prolaze prvi put, mole Boga da se vozilo ne prevrne i sunovrati. Zato me zabezeknulo sve oko slučaja Vruja, kako se netko uopće usudio to učiniti u takvom krajoliku, probiti vijugavu cestu na jednom dijelu goleme uvale te ostaviti nasred prirode svoj znak u stilu Zoroa.

Taj sklop savršenstva ljudi su prije nemilih zahvata u posljednjem desetljeću oskvrnuli dva puta. Prvo je presječen napola cestom, Jadranskom magistralom, a drugi put je u 80-im godinama odlučeno da će se u jednoj od Vrujinih uvalica napraviti manje izletište, do kojeg se može doći samo brodom ili čamcem.

To je izletište "izvorište" današnje nevolje iako je nekoć bilo pitomo. Dvije, tri kuće nekadašnjeg izletišta u novije doba bespravno su dograđene i dobile su dodatne objekte, bazen, tornjić, lukobran u moru... sve je nabubrilo. I možda najgore, probijena je cesta, dovedena infrastruktura.

Ugledni arhitekt, akademik Dinko Kovačić, koji je 80-ih godina projektirao izletište, govori nam o danima kad je ono nastalo, za poduzeće Dalma turist.

- Kada su mi došli s prijedlogom da se ondje napravi restoran, rekao sam im da za to nemam hrabrosti. Bio sam protiv, ali uporno su mi objašnjavali da ljudima treba omogućiti da vide tu divnu prirodu i omogućiti im osnovni boravak, kao što postoji i na Plitvicama.

Pristao sam pod uvjetom da ovdje ne bude restoran, jer sam smatrao da bi to bi bilo previše. I tako je nastalo mjesto na kojem su ljudi sami pripremali ribu ili su vam je ovdje pripremili, bilo je više natkrivenih ognjišta s kaminom i straga jedna kuća sa strunjačama na prvom katu, gdje se moglo prileći nakon marende u hladu. To je bilo sve - kaže nam Dinko Kovačić.

Prije nego što je odlučio kakav će biti projekt, lokaciju je dobro proučio.

- Radili smo to s kapaljkom za oči, kružili danima brodom, tražio sam idealnu mjeru izletišta - dodaje.

To je ljeti izgledalo tako da bi se brodom došlo iz smjera Omiša ili Makarske, s društvom ili s obitelji, bilo je i turističkih brodova, i to na jednodnevni izlet. Vrijeme se provodilo u "mudantama", ništa "fensi", kako se danas kaže, nego krajnje ležerno i opušteno.

Nije ovdje bilo ni infrastrukture, struja je bila na agregat ili na plin. Na starim fotografijama možda sve izgleda kao da je ovdje tada bilo više kuća, ali nisu to sve bile kuće, nego su dio kamene nadstrešnice iznad ognjišta, kamina i stolova, što se vidi na nacrtu koji nam je ustupio Dinko Kovačić, a nacrtan je njegovom rukom.

- Nije bilo ni centimetra stakla, ni klimatiziranog prostora - ističe arhitekt.

I onda mu je prije desetak godina došao Stipe Latković, vlasnik nekadašnjeg izletišta i bespravni graditelj, s planom da se proširi izletište koje je kupio.

- Pitao sam ga kako će doći tamo i izvesti toliko proširenje, a odgovorio mi je: 'Probit ću put'. Pomislio sam da će mi prste rezati bageri - kaže.

Rekao mu je, kaže arhitekt, i da će mu Mesić to riješiti.

image
Skice koje je osamdesetih godina prošlog stoljeća napravio arhitekt Dinko Kovačić, projektant izletišta u Vruji
Iz knjige ‘Akademik arhitekt Dinko Kovačić: Rekapitulacija’

'Ni za živu glavu'

- Onda otiđite k njemu neka vam nacrta projekt. Mi nemamo što razgovarati, jer to je nasilje nad nacionalnim ambijentalnim vrijednostima najgoreg oblika. Bježite, ja vam s tim neću, ni za živu glavu - kaže arhitekt.

Složili smo se da je sve što je poduzeo naknadno problem, a cesta možda najgori, jer tako bilo tko na bilo kojem mjestu može dovući cestu, što znači i pristup, a potencijalno s vremenom i drugu gradnju pa i proširenje građevinske zone. Kaže da je država - odnosno političari - odgovorna za ovu situaciju. Također, država je rušila male bespravne kuće u Rogoznici, a ovo su zaobišli.

A onda mu donosim vijest da su uglavnom sve bespravne građevine u Vruji legalizirane.

Dinko Kovačić se, kaže nam, ipak i dalje nada razumnom uklanjanju.

- Ako toga ne bude, ostaje mi još samo vjerovati da postoji pakao - kaže na kraju našeg razgovora.

image
Vruja kako je nekad izgledala
Iz knjige ‘Akademik arhitekt Dinko Kovačić: Rekapitulacija’

S obzirom na posebnost ovog prostora, cesta koja tu prolazi i siječe krajolik, vjerojatno se može donekle sanirati ako za to ima volje. Vezano za naknadnu legalizaciju bespravnih građevina dograđenih na nekadašnjem izletištu, slučaj je završio u DORH-u.

Iako je formalno sve pokriveno dokumentacijom, nužno je u postupku istražiti i tko je izdao suglasnosti za gradnju na pomorskom dobru i lukobrana, ako to postoji. Ovdje su 2014. godine prema Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ozakonjene tri zgrade i bazen, bespravno sagrađene, pokraj onih legalnih nekadašnjeg izletišta koje je imalo građevinsku dozvolu iz 1983. godine.

No, recimo i nešto o famoznoj legalizaciji.

Zakon o legalizaciji nelegalne gradnje donesen je 2012. godine, predložio ga je tadašnji ministar Ministarstva obnove i graditeljstva Ivan Vrdoljak i donesen je u vrijeme Vlade Zorana Milanovića.

Naravno, Zakon o legalizaciji nije donesen da bi se legalizirao baš slučaj Vruja, iako je njime legalizirana gomila manjih i većih slučajeva bespravne gradnje i nadogradnje u Hrvatskoj, te se omogućila i devastacija kulturnog i prirodnog nasljeđa. A je li 2011. godine kad je počeo nadograđivati nekadašnje izletište i uređivati ga u manji hotel, Latković znao da će uskoro biti opća legalizacija? To je vrlo moguće, ali to su znali mnogi. Ipak, na DORH-u je da ispita detalje raznih suglasnosti.

image
Joško Ponoš/Cropix

Ukras pri legalizaciji

No, Dalmacija je sama po sebi mjesto gdje se najmanje u Hrvatskoj mari za bespravne graditelje i bespravnu gradnju, što je ironično jer im to dugoročno može doći na naplatu s obzirom na to da od ljepote prirodnog prostora i kulturne baštine žive. Od Splita do Vruje svuda se bespravno gradilo i nadograđivalo i vjerojatno se i dalje bespravno gradi, ali je Vruja ipak bila svetinja.

Razmjere, pak, opće legalizacije bespravne gradnje osjećat ćemo još dugo, jer legalizirano je mnogo toga što se nikako nije smjelo legalizirati. No, ideja o legalizaciji nije bila naša, došla je iz Europske unije koja je tražila da se hitno uvede red u vlasništvo. Način na koji je legalizacija provedena, vjerojatno je bio naša kuhinja.

image
Vruja kako je nekad izgledala
Iz knjige ‘Akademik arhitekt Dinko Kovačić: Rekapitulacija’

Od stručnjaka statičara već se nekoliko puta u javnosti moglo čuti da su oni bili samo ukras pri legalizaciji te da stvarne procjene statike i sigurnosti onoga što je legalizirano nisu provedene. Bilo je samo važno napuniti blagajnu. Većina postupaka legalizacije nije dan danas dovedena do kraja u zemljišnim knjigama, iz raznih razloga. Tu je slučaj Vruja stvarno bio vrlo brz u postupku ozakonjenja.

Razgovaramo o legalizaciji s izvanrednim profesorom i arhitektom Silvijem Bašićem s Građevinskog fakulteta u Zagrebu koji je tada, prije provedbe zakona, s kolegom Hrvojem Hrabakom u Udruženju hrvatskih arhitekata pokušavao uputiti apel ministru Ivanu Vrdoljaku zbog moguće katastrofe s legalizacijom.

- Krenulo je sve s nekom pričom koju su nam pričali, da legalizaciju treba provesti jer se ne može povući novac iz fondova za mala seoska gospodarstva, jer im vlasništvo staja i gospodarstava uglavnom nije ozakonjeno, da bi se ubrzo došlo na model - sve ćemo legalizirati. No, nastala je gomila problema. Nije tajna da je i dio kuća srušenih na Podsljemenu u potresu legaliziran na takav način i bile su upitne kvalitete gradnje - kaže Silvio Bašić.

image
Vruja kako je nekad izgledala
Iz knjige ‘Akademik arhitekt Dinko Kovačić: Rekapitulacija’

Predlagali su tada ministru Vrdoljaku nekoliko načina na koji bi se legalizacija mogla provesti bolje.

- Tražili smo, recimo, da se u zemljišnim knjigama stavi posebna oznaka da je to bespravna gradnja. Bilo bi u redu, primjerice, da mogući budući vlasnici znaju što su kupili kad kupe takvu nekretninu, također, bilo bi drukčije i osiguranje takvih kuća, ako bi bila takva oznaka, pa i cijena pri prodaji i slično.

Ovako su izjednačeni legalisti i oni koji su gradili i nadograđivali bespravno, mnogi čak sami bez stručnjaka. No, prijedlog nije prihvaćen i tako je svašta legalizirano, čitava naselja koja nemaju pristupni put za vatrogasna vozila i slično. Zato ćemo rezne probleme te legalizacije imati svako malo - istaknuo je Silvio Bašić.

I što sad, pitamo.

- Rješenje nema, jer svi koji su dotad gradili ovako ili onako, imaju pravo legalnosti - odgovara.

Spominjemo i slučaj Vruja. Silvio Bašić kaže da nije detaljno upoznat sa slučajem, ali smatra da je probijena cesta do uvale gotovo kao poziv za daljnju buduću gradnju.

image
Vruja kako je nekad izgledala
Iz knjige ‘Akademik arhitekt Dinko Kovačić: Rekapitulacija’

- Ima puno uvala na otocima koje imaju jednu kuću, do njih se može samo brodom i takve su kuće ostale samo na tome, na neki način su te uvale zaštićene, jer su cesta i infrastruktura hard core - zaključuje Bašić.

Tijekom pripreme teme čuli smo i za jednu staru izreku koja navodno datira još iz doba Mlečana ili Austro-Ugarske Monarhije. Govorilo se tada: "Bura nastaje u Vruji, najjača je u Senju, a umire u Trstu". Tako je valjda Vruja mjesto gdje se bura rađa, a bilo bi dobro, ako je to ikako moguće, da otpuše barem dio kolektivne gluposti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 20:51