KOMENTAR BORISA DEŽULOVIĆA 'Neprosvijećena društva i njihove Wikipedije uređuju neobrazovane budale'

Besmislica ili nesmisao odnosi se na nešto što je glupost ili bez smisla. To može biti izuzetno nejasan, nelogičan ili neobičan događaj ili fenomen koji je suprotan umu pojedinca i suprotan smislu primjerice značenja. Dva stara sinonima su gluposti ili ludilo.“

Gornji pasus nije, kako biste pomislili, odgovor malog Ivice na pitanje učiteljice „Ivice, reci nam što je to besmislica?“, niti je to njegov odgovor na pitanje „što je pjesnik zapravo htio reći?“, kad su ono na satu hrvatskog učili stihove Zrinka Tutića i velečasnog Zlatka Sudca „Nema smisla u besmislu“. Otkriće da je besmislica „nešto bez smisla“ plod je dugogodišnjeg istraživanja stručnjaka iz hrvatskog izdanja Wikipedije, i njihova definicija pojma „apsurd“, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Apsurd, jasno, nije isto što i besmislica: razlika je u tome što je besmislica, primjerice, „tvrditi da je besmislica isto što i apsurd“, dočim je apsurd, primjerice, „tvrditi da je apsurd isto što i besmislica“.

Tvrditi pak da je „apsurd, primjerice, tvrditi da je apsurd isto što i besmislica“ jest, primjerice, Camusov paradoks apsurda, ali zašto bi se uopće mladi hrvatski enciklopedisti zamarali Albertom Camusom i „suprotnim smislovima primjerice značenja“? Da su krenuli tumačiti „apsurd“, još se ne bi makli od slova „A“. Ovako su elegantno „apsurd“ definirali kao „besmislicu“, „besmislicu“ kao „nešto bez smisla“, i evo ih već na slovu „C“, „crvena boja“: „Nastaje miješanjem magente i žute, jedna je od liturgijskih boja, znak Duha Svetog i mučeništva.“

Na engleskoj Wikipediji, recimo, pojam „apsurd“ objašnjen je na pet-šest kartica teksta, uz pomoć rečenog gospodina Camusa i Sørena Kierkegaarda smješten u odnos nihilizma i ateističkog i monoteističkog egzistencijalizma, dok je na hrvatskoj, eto, matematički precizno definiran kao „besmislica bez smisla“, a filozofski rastumačen kao „neobičan događaj suprotan smislu primjerice značenja“. Odnosno, stručnom terminologijom, „glupost i ludilo“. Kratko i jasno. Nema tu „ili-ili“, jebo vas Kierkegaard.

Albert Camus, da je živ, ostavio bi se pisanja i vratio na gol juniorske ekipe alžirskog Racing Universitairea. Ne bi on tu imao što dodati.

A to bi otprilike bilo sve što se ima reći i o hrvatskoj Wikipediji, o kojoj se zbog skandaloznog tretiranja Drugog svjetskog rata, i svih pojmova u kojima se uopće spominju Hrvati, posljednjih dana govori čak i više nego o ćirilici. Hrvatsko izdanje popularne internetske enciklopedije - koju puni gotovo stotinu dvadeset hiljada suradnika, dakle sasvim pristojan sociološki uzorak - od samog je svog početka, međutim, ogledalo tužnog, hm, općekulturnog, hm, „stanja nacije“.

Nije, naime, hrvatska Wikipedija jednostavno ksenofobna, šovenska i filofašistička, već je, još gore, jednostavno ignorantska i nepismena. „Još gore“ zato što ksenofobija, šovinizam i fašizam ne nastaju iz enciklopedija – nije NDH 1941. nastala na upravo odštampanom prvom svesku Ujevićeve Hrvatske enciklopedije – već iz neobrazovanosti, neznanja i nerazumijevanja. Ukratko, iz „gluposti i ludila“.

Prije nekoliko godina na hrvatskoj sam Wikipediji naišao na jedinicu „Drugi svjecki rat“. Baš tako, „Drugi svjecki rat“. Ništa što je neznani marljivi enciklopedist napisao pod tim naslovom više ne može biti strašnije. Od imbecilnih članaka o Hrvatima i Srbima, ustašama i četnicima, fašizmu i antifašizmu, strašnije je kad hrvatski internetski povjesničari, recimo, u članku o Petru Krešimiru IV spominju njegovu kćer Nedu, iako je nesretna Neda samo romantični lik iz romana Eugena Kumičića.

Od kretenskog tumačenja pojma „Za dom spremni!“ kao „hrvatskog pozdrava“ meni je, eto, strašnije kad njegovu navodnu tristo godina staru ukorijenjenost u hrvatskom narodu dokazuju romanom(!) Josipa Eugena Tomića „Za kralja - za dom“, čija se radnja(!) odvija u 18. stoljeću. Radnja romana, halo!

Jedinica „apsurd“, odnosno „besmislica“, nasumičan je pak uzorak tkiva takve enciklopedije i zorno pokazuje o čemu je tu riječ. Zorno, naime, pokazuje sve što nije u redu s inače sjajnom idejom internetske demokracije, i što s tom idejom nije u redu u Hrvatskoj.

Jednostavno, postoje stvari koje ne može svatko. Ne može svatko operirati srce, ne može svatko napisati „Stranca“, dokazati Fermatov teorem, sklopiti putnički avion ili predriblati sedam engleskih igrača i dati gol. Naročito ne može svatko pisati enciklopediju.

Da su prije dvjesto pedeset godina čuvenu Francusku enciklopediju umjesto Rousseaua, Voltairea, D’Alamberta i društva pisali sveznalice iz pariških krčmi, a umjesto Denisa Diderota uređivao neki nadobudni administrator pod nickom ViveLeFrans09, ne bi pedesetak godina kasnije u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina stajalo da „svi građani imaju pristup javnom položaju i službi u skladu sa svojim mogućnostima“, niti bi pisalo da sve to mogu „bez obzira na razlike, osim u vrlinama i talentu“.

Svi bi građani mogli sve, bez obzira na mogućnosti, vrline i talente, baš onako kako mogu pisati i enciklopediju. Svakako, danas bi vam trebalo mnogo sreće pred operaciju srca: zaista, kolike bi bile šanse da vas od svih entuzijasta u državi operira baš onaj sa završenim medicinskim fakultetom i specijalizacijom iz kardiokirurgije?

Koncept demokratske enciklopedije bez sumnje je neobično plemenit, a u nekom drugom svijetu i fantastično praktičan, jer se temelji na zamisli da bi članak o apsurdu u slobodno vrijeme sastavio neki profesor filozofije, netko tko je pročitao Kierkegaarda i Camusa, članak o molekularnoj biologiji molekularni biolog, a članak o Drugom svjetskom ratu kakav ozbiljan profesor povijesti. I da sve zajedno uređuje – naročito da sve zajedno uređuje! - ozbiljan tim ozbiljno obrazovanih ljudi.

Koncept apsolutne slobode ne može spriječiti budalu da se dohvati pisanja i uređivanja enciklopedije, ali u prosvijećenim društvima taj je problem tek načelan. Nije, jebiga, problem kad neobrazovana budala ima nerealnu ambiciju, već kad ima realnu mogućnost. Zato neprosvijećena društva, baš kao i njihove Wikipedije, uređuju neobrazovane budale.

Ima dobri, stari Kierkegaard – iskoristimo priliku da mu čestitamo dvjestoti rođendan – jednu pametnu o tome. „Ljudi“, veli on, „traže slobodu govora kao zamjenu za slobodu mišljenja, koju tako rijetko koriste.“

Ono šta se reče, pametnome dosta. Ostalima, jebiga, hrvatska Wikipedija, piše Dežulović za Slobodnu.