Koliko volimo svoj i tuđi život?

Spasite se od naraštaja ovog opakog”, uzvikuje apostolski prvak Petar narodu koji se je bio okupio čuti vijest da je Isus zaista umro i zaista uskrsnuo (Dj II, 36-41). Svijet u kojemu su živjeli bio je opak. Prosudba zacijelo približna - jer mnogi su, eto, okupljeni tražeći spasenje - ali uvelike točna. U svijetu i u narodu koji voli isticati svoju vezu s religijskom baštinom - u ono doba sa židovskom, u naše doba s kršćanskom - previše je ne samo gotovo neizbježnog zla nego upravo svjesne zloće.

U toj poplavi zla čovjek se mora za nešto sigurno prihvatiti. I paziti da to u što se pouzda ne bude droga zaborava nego daska spasenja. Odmah mi je na pameti spor oko pobačaja. Kad čujemo da se na svijetu godišnje pobacuju mnogi milijuni djece - ne možemo o tome ne misliti. Uzalud se je zavaravati - to su započeti i brzo ugašeni ljudski životi. I to je plod nečega što se zove ljubav, ili barem zdrava neukrotiva strast. Tisuće i tisuće stručnjaka školuju se da to službeno vrše - dostojanstveno i bez stida. Tko vjeruje Isusu - umrlom i uskrslom - ne može se složiti s tim. A jedva možemo protiv toga nešto poduzeti. I mnogi je vjernički brak često na rubu takve odluke ili djela. Ipak, ne može se Uskrs slaviti, a sudjelovati u velikom suvremenom nasilnom - bolnom ili bezbolnom - gašenju života.

Tako je uvijek bilo. Nije čudno što su se mnogi u tijeku cijele povijesti odricali bračnih radosti - ako je cijena tih radosti neprekidan tijek pobačaja. Nije baš suvišno ni upozorenje našeg istaknutog novinara da se ni u Crkvi ne ističe kako je izbjegavanje začeća - bilo kojom metodom - samo više ili manje griješna bludnost (protiv 6. zapovijedi: Ne sagriješi bludno!), a pobačaj je usmrćivanje, gašenje započetog života (protiv 5. zapovijedi: Ne ubij!). Na tu razliku možda zaista i ne upozoravamo da se ne pomisli kako tražimo izlaz u manjem zlu, a zlo je ipak uvijek zlo. Ali za mnoge koji nisu zreli za savršenstvo ipak je dobro razlikovati zlo od zla, pa barem ono najstrašnije izbjegavati po svaku cijenu.

Znam - reći će se da ovo nije uskrsna propovijed ni prigodni članak. Ipak je govor protiv smrti u kojoj se guši “ovaj opaki naraštaj”.

No, tom našem dragom, makar i zločestom naraštaju obraćamo se - svaki na svoj način i svaki sa svog stajališta - u ovim novinama već 12 godina. Koliko nam uspijeva da budemo iskreni, a da se ne sukobljavamo ni kad se razlikujemo?

Eto, spomenuo sam primjedbu uvaženog kolege koji nije vjernik, ali u redu ga je uvažavati. A temelj tog uvažavanja različitih je baš u pristojnoj iskrenosti bez podmetanja zlih primisli. To nije uvijek lako, često smo u napasti nečije protivljenje tumačiti ne toliko razlozima u koje vjeruje nego utjecajima kojima možda služi.

Priznajem da se i sam nađem u napasti kako pomisliti. Ali to je zapravo odmah uvreda sugovorniku - i treba mu se ispričati. Ako baš i zlo govori, zašto to ne bi bilo njegovo nego bi morao od nekoga posuditi? Novine moraju sve više postajati prostor iskrenog javnog dijaloga. To je onda izraz i mjera i poticaj demokracije - koja mora biti pluralna: raznorodna i raznolika. Sablažnjavati nas mora samo svjesna laž - sva druga neslaganja su razlike koje se moraju susretati i sučeljavati da bi se mogle uzajamno dopunjavati i razumno mijenjati.

Ta novinska sučeljavanja također su odgovor Petrovu pozivu “spasite se od ovog opakog naraštaja”. Ta opakost stalno se hrani tajnom, mitom i prikrivenim, ali i uspješnim, nasiljem. Tko vjeruje da novine moraju ne biti samo vješti dio te prijevare, nego baš uspješno traženje izlaza u iskrenosti - koja može biti i bolna, a nikad ne bih smjela biti uvredljiva - u to se ipak upušta. Bilo bi čudno da novinar koji se upušta u takav javni i odgovorni razgovor s mnogima drugačijima ne prolazi kroz neugodne i bolne trenutke nesporazuma s drugima - i sa samim sobom. To je cijena hrabrosti - nažalost nikad jamstvo nezabludivosti.