Slike povijesnog događaja od prije 30 godina ovih dana obilaze svijet: radosne mase istočnih Berlinčana koji pješice ili u svojim Trabantima, mnogi od njih po prvi put u životu, prelaze na Zapad gdje su ih dočekivali radosni sunarodnjaci, ali i žitelji stranih korijena kojih je u Zapadnom Berlinu uvijek bilo mnogo, piše Deutsche Welle.
Među njima su bili i mnogi "gastarbajteri" iz bivše Jugoslavije koji su svoj kruh uglavnom zarađivali kao radnici u tada još industrijski razvijenom Zapadnom Berlinu.
Tisuće na Zapadu...
Zapadni Berlin je za mnoge "gastarbajtere" bio privlačniji od ostatka Njemačke iz mnogo razloga. Ovdje je konkurencija s njemačkim radnicima bila slabija jer mnogi domaći radnici zbog opasnosti nisu htjeli živjeti u sovjetskim tenkovima i raketama okruženom Zapadnom Berlinu. Stanarine su ovdje bile najpovoljnije od svih velikih zapadnonjemačkih gradova, a tu je bio i poznati "berlinski dodatak". To je premija koju je njemačka vlada isplaćivala onima koji su bili spremni živjeti u gradu koji bi, da je došlo do napada Sovjeta, pao prvi. I ona nije bila mala: osam posto na bruto plaću. I na taj dodatak se nije plaćao porez. Sve to je u pogone Siemensa, Telefunkena i Mercedesa u Zapadnom Berlinu privuklo i desetke tisuća radnika iz bivše Jugoslavije koji su se tako te povijesne noći našli zajedno sa svojim njemačkim sugrađanima na ulicama. Prvi granični prijelaz koji je "pao" je bio prijelaz na Bornholmer Strasse, između istočnoberlinske četvrti Prenzlauer Berg i zapadnonjemačkog Weddinga gdje je, kao i danas, živjelo mnogo građana stranog porijekla pa tako i "jugovića".
-->
... i malobrojni na Istoku
No malo je poznato da je i s one strane zida živjela mala zajednica građana tadašnje Jugoslavije. Ali za razliku od svojih sunarodnjaka u Zapadnom Berlinu najveća većina njih je radila u diplomaciji ili u gospodarskim predstavništvima. I oni su se našli među onima koji su te večeri 9. studenog 1989. preko prijelaza Bornholmer Strasse pohrlili na Zapad. I to usprkos činjenici da su sa svojom jugoslavenskom putovnicom ionako mogli nesmetano i bezbrojno mnogo puta, za razliku od svojih istočnoberlinskih sugrađana, prelaziti granicu prema Zapadnom Berlinu.
Među njima je bio i tada 20-godišnji Bojan Predojević. "Na putu prema kući u Pankowu sam prolazio pored Bornholmer Strasse koja je inače bila pusta ulica jer je vodila prema granici. No te večeri je bila puna ljudi i shvatio sam da se nešto događa. Otišao sam kući pokupio kameru i otišao s tim morem ljudi preko prijelaza Bornholmer Strasse, ali ovaj put bez papira jer njih nitko nije kontrolirao", prisjeća se Predojević u razgovoru za DW. On govori kako se u tom trenutku danima znalo da će se granice otvoriti, ali da se to očekivalo nekoliko dana kasnije. Tog četvrtka uvečer, član Politbiroa komunističke partije (SED) DDR-a Günther Schabowski zabunom je novo pravilo o liberalizaciji putovanja na Zapad proglasio važećim iste večeri što je pokrenulo rijeku koja se nije dala zaustaviti.
Susret na Kudammu
Iste večeri Predojević je otišao i do Brandenburških vrata, simbola njemačke podjele, koji je u tom trenutku postao simbolom njemačkog zajedništva. Nekoliko kilometara istočnije iza središnjeg istočnoberlinskog trga Aleksanderplatza nalazilo se naselje novogradnje u socrealističkom stilu. I dok su obitelji diplomata živjele u zelenoj četvrti Pankow, gdje se nalazila i većina veleposlanstava, predstavnici jugoslavenskih poduzeća koja su poslovala u Istočnoj Njemačkoj živjeli su u ovim novim zgradama koje su tada, zbog tople vode, centralnog grijanja i liftova slovile kao luksuzne.
Ovdje je sa svojom majkom, djelatnicom izvoznog jugoslavenskog poduzeća Astra, živjela i Terezija Hirš. "Sjećam se da smo te večeri mama i ja kupovale u jednom samoposluživanju i čule prodavačice kako se dogovaraju da će se te večeri sresti na Kudammu (Kurfürstendamm, glavna trgovačka ulica Zapadnog Berlina, op.a.). Mama i ja smo se pogledale i nismo razumjele o čemu one uopće pričaju. Tek kada smo došle kući smo uključile TV i vidjele smo da je pao Zid", priča Terezija Hirš. No ona ni te večeri, a ni sljedećih dana nije otišla u Zapadni Berlin. "Sve je bilo jako nesigurno. Mama se bojala da bi se među tim milijunima koji su pohrlili u Zapadni Berlin moglo svašta dogoditi. Jer tjedan prije toga smo bili svjedoci toga da prosvjedi u Istočnom Berlinu, koji su se djelomice odvijali ispred naše zgrade, nisu uvijek bili mirni", prisjeća se Terezija kojoj je tada bilo 17 godina.
Bornholmer Strasse
Istočnonjemačka disciplina
Jer, iako su se promjene nagovještavale mjesecima, ništa nije ukazivalo na to da će sve proći u miru. I činjenica da nije prolivena niti jedna kap krv spada u jedno od čuda te povijesne noći. No Tereziju Hirš je iznenadio i odlazak u školu, dan kasnije, 10. studenog. "Sjećam se da je učiteljica bila iznenađena činjenicom da su se svi pojavili na nastavi. Ona je očekivala da će svi pobjeći na Zapad, ali svi su se vratili. Jer nitko nije mogao biti siguran radi li se o spontanoj jednokratnoj mjeri ili trajnom stanju. I zato je bilo sve samo ne po sebi razumljivo da će se djeca dan nakon pada Zida vratiti u školu", prisjeća se Terezija Hirš u razgovoru za DW.
Sloboda YU putovnice
I inače Terezija u školi među učenicima nije prije toga primjećivala da je činjenica da ona posjeduje putovnicu kojom može slobodno putovati u Zapadni Berlin bila predmetom zavisti. "Možda je to bila disciplina koja im je branila da se o tome vode razgovori, ali su me ipak nakon pada Zida mnogi pitali bi li mogla s njima u Zapadni Berlin da im pokažem grad jer su znali da sam prije često bila tamo", zaključuje Hirš.
I Bojan Predojević je vrlo često bio u Zapadnom Berlinu i bio je svjestan te svoje slobode. No vlasti DDR-a su mu jasno davale do znanja da je ta njegova sloboda kontrolirana. "Sjećam se da sam jednom preko poznatog prijelaza Checkpoint Charlie ujutro prešao u Zapadni Berlin vratio se natrag u Istočni i navečer ponovno preko drugog prijelaza otišao u posjet jednom prijatelju u Zapadni Berlin. I sjećam se da je policajac na granici, iako nije bilo kompjutora, znao da sam tog dana već jednom bio na Zapadu", priča Predojević.
Policijska stega je nestala, ali nastupile su neke promjene koje nisu za sve značile promjene na bolje. "Naravno da se dosta toga promijenilo. Mi smo do tada u Istočnom Berlinu živjeli privilegirano. Sada smo bili u drugačijoj situaciji", kaže Hirš. Promjene su se prije svega odnosile na novi status jugoslavenskih poduzeća u DDR-u. I naravno propast države koja je stajala iza tih poduzeća. Mnogi su ostali bez posla.
Nastja Tot koja je u DDR došla sa suprugom, koji je također na mandat od četiri godine poslan u Istočni Berlin u jedno jugoslavensko predstavništvo, prije svega se sjeća poteškoća koje su nastale nakon ujedinjenja i nakon što su odjednom počeli vrijediti zakoni za strance Zapadne Njemačke.
„Mi pad Zida nismo doživjeli u Berlinu, bili smo u Beogradu. Ali nekako su se ti događaji poklopili: pad Zida, uspon Miloševića...", govori Tot. Nakon pada Berlinskog zida u DDR-u su se stvari odvijale munjevitom brzinom. "Žao mi je što te dane nisam pisala dnevnik jer je svakog dana bilo nešto novo", kaže Tot. No pored euforije i oduševljenja koje su dijelili sa svojim istočnonjemačkim sugrađanima "jugovići" su dijelili i nove brige, ekonomske prirode.
Za strane radnike u DDR-u su nastupila čudna vremena. Iako građani Jugoslavije nisu spadali u tzv. ugovorne radnike koji su iz socijalističkih zemalja poput Kube ili Vijetnama odlazili na rad u DDR i za njih se stvar promijenila. Ugovorni radnici su ubrzo morali napustiti ujedinjenu Njemačku, a slično je bilo i s predstavnicima stranih predstavništava.
Od sugovornika DW-a jedino Nastja Tot i danas živi u Berlinu. Pravo na ostanak u ujedinjenoj Njemačkoj izborila je, kako kaže, isključivo zbog angažmana njezinih odvjetnika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....