SPAŠAVANJE PARMALATA

KAKO JE SPAŠEN TALIJANSKI PREHRAMBENI GIGANT? Vlada se uključila, spriječila rasprodaju i digla koncern na noge

Calisto Tanzi
 Getty Images

Izvanredna uprava (slična nekadašnjoj prisilnoj upravi u našemu ranijem zakonodavstvu) uvedena je u Italiji prvi put u Parlamentu po hitnom postupku zakonom 95/1979. Taj je zakon bio poznat kao Prodijev, po tadašnjem predsjedniku državnog holdinga IRI, prof. Romanu Prodiju (kojemu je povjerena zadaća sanacije i privatizacije poduzeća u državnom vlasništvu, među inim i radi izvlačenja Italije iz golemoga javnog duga). To je bilo doba trostranačke koalicije lijevog centra, predsjednik vlade bio je Francesco Cossiga.

Evropska zajednica je smatrala da je taj zakon u suprotnosti s njezinim pravilima, da je riječ o državnoj pomoći poduzećima, pa je kažnjavala Italiju zbog tog zakona, te je on dokinut definitivno 1999, ali njegov mehanizam nije potpuno ukinut. Umjesto njega je donesen fleksibilniji zakonodavni dekret 270/1999, takozvani “Prodi bis”.

Treba imati na umu da u talijanskome ustavnom uređenju vlada može donijeti dekret sa zakonskom snagom koji u roku od šest mjeseci mora biti potvrđen u Parlamentu, a ako ga Parlament ne potvrdi - dekret se ukida, ali se ne ukida retroaktivno njegov učinak postignut u onih šest mjeseci što je bio na snazi. Ako ga Parlament prihvati, on postaje uredan redovit zakon s trajanjem do opoziva u Parlamentu. Taj postupak zna biti i prečica, jer “normalan” zakonodavni postupak u talijanskom Parlamentu traje u prosjeku gotovo dvije godine.

Rok dvije godine

Po zakonu iz 1999 izvanredna uprava se primjenjivala na insolventna poduzeća s najmanje 200 uposlenih, a njezin je zadatak bio da ili u roku od godine dana proda odnosno preda dijelove poduzeća, ili da u roku od dvije godine poduzeće restrukturira. Za odluku koju će varijantu poduzeti uprava je imala prethodni rok od pet mjeseci.

Kada se iskazao krah Parmalata (on je u tom trenutku bio četvrta po veličini prehrambena industrija u Evropi, godišnje je fakturirala 7,5 milijardi eura, a rupa u računima je na kraju iznosila oko 14 milijardi eura, ali se u momentu kraha procjenjivala na oko 7 milijardi), donesena je na Badnjak 2003 po hitnom postupku dopuna zakona u obliku zakona ad hoc, za ubrzan postupak izvanredne uprave za velika poduzeća, tj. konkretno s više od 1000 uposlenih i s dugom većim od milijarde eura.

Moratorij na plaćanje

U tom slučaju odluka kako spašavati poduzeće donosi se odmah, a ne u roku od pet mjeseci analiziranja; odluka je u rukama ministra ekonomije, a ne nadležnog sudišta. Izvanrednog povjerenika (tj. prisilnog upravitelja) imenuje ministar a ne sudište. U slučaju Parmalata imenovan je Enrico Bondi, menadžer s iskustvom spašavanja većih poduzeća, posve neovisan od dioničara. Povjerenik može odmah predavati dužnicima ili prodavati dijelove poduzeća, i prije nego je prihvaćen program sanacije, ali uz odobrenje ministra (koji praktički nadomješta Nadzorni odbor). Povjerenik smije poduzimati akcije opoziva (plaćanja, dugovanja itd.) koji su u Italiji predviđeni u procesu likvidacije poduzeća i ako se odlučio poduzeće restrukturirati a ne ga likvidirati.

Parmalat je dobio rok od dvije godine za restrukturiranje. To je podrazumijevalo i moratorij na dio obaveza. Ako se poduzeće ne restrukturira u roku od dvije godine, slijedi likvidacija. Ali Parmalat je restrukturiran s uspjehom, jer su njegovi problemi bili financijski i zakonski (pa je dotadašnji vlasnik Calisto Tanzi kažnjen zatvorom), ali ne i proizvodni, pa je stavljen i na financijske noge i spašen.

Italija je bez problema dokazala da nije posrijedi državno spašavanje propalog poduzeća. Doduše, moguće je i odgode plaćanja odnosno opozive već plaćenih svota shvatiti kao indirektnu državnu pomoć, ali je Sud pravde Evropske zajednice presudom u slučaju PreussenElektra AG (2001), presudio da to nije državna pomoć zabranjena ugovorima Evropske zajednice (od 2002: Evropske unije)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 02:30