Manje je poznato da su neki od današnjih političara bili aktivni sudionici Domovinskog rata. Neki među njima su poznati poput aktualnih ministara Ante Kotromanovića, Ranka Ostojića, Tihomira Jakovine, Predraga Matića-Freda ili Milijana Brkića, Petra Škorića i Damira Krstičevića iz HDZ-a.
Među onima koji su ratovali između 1991. i 1995. su Rajko Ostojić, Zvonko Milas i Damir Kajin. Njihove sudbine su različite - Milasov svakodnevni život prekinuo je srpski napad na Vukovar, Ostojić se kao perspektivni liječnik dobrovoljno prijavio za odlazak na ratište, a Kajin je otišao u Oluju umjesto svog brata. Danas su sva trojica saborski zastupnici.
Ovo su njihove reminiscencije na rat u Hrvatskoj i situacije koje su im se najjače urezale u sjećanja.
ZVONKO MILAS, saborski zastupnik HDZ-a
zapovjednik topništva u 204. Vukovarskoj brigadi - obrana Vukovara i pomoćnik načelnika pješaštva
Kako smo spašavali zatočenike iz podruma
Oluja je kruna svih težnji, strahova, odricanja i žrtvi svih onih koji su htjeli Hrvatsku - posebno hrvatskih branitelja i njihovih obitelji. Oluja nije završeni rat, ali je definitivno slomljeni agresor i to je početak Hrvatske za koju su izginuli njezini najbolji sinovi. Nakon toga ostalo je Podunavlje i Vukovar vratiti u pravne okvire Hrvatske, i to je ono čemu smo težili i što su željele generacije.
Neizmjerno sam ponosan na vrijeme provedeno u obrani Vukovara. Ni jednu minutu tog života ne bih mijenjao ni za što na svijetu. To zajedništvo svih, branitelja, naroda, znanih i neznanih jednostavno je bilo neponovljivo. Bili smo napadnuti i ja, susjedi, prijatelji spontano smo se uključili u obranu.
Sjećam se listopada 1991. kada su jugo-armija i četnici prodrli u nekoliko ulica na zapadnoj strani Vukovara u blizini šume Đergaj. Tada se nekoliko stotina civila iz tih ulica povuklo u podrume jednog autoservisa u blizini Trpinjske ceste. Bili su tamo danima bez vode, hrane u mraku, bez ičega. Dobio sam zapovijed da im organiziram smještaj, prihvat u sklonište u tvornici gume i obuće Borovo i da ih sve tamo prebacim. Koliko je to bilo opasno govori sama činjenica da se ti ljudi danima nisu micali iz svog skloništa jer su granate iz topova, minobacača i višecijevnih bacača padale na sve strane.
Organizirao sam grupu od 5-6 ljudi i uspjeli smo dovesti kamion za vuču haubica do ulaza u sklonište.
Doslovno izlažući živote, ukrcavali smo ljude u kamion i grupu po grupu vozili u tvornicu Borovo. Ovdje je više u pitanju bila sreća nego sposobnost ljudi, ali iznad svega nešto što se teško može opisati riječima. Uspjeli smo sve ljude prebaciti i obavili iznimno opasnu i pogibeljnu zadaću. Oni koji su bili u Vukovaru i prošli pakao Vukovara mogu razumjeti koliko je to bilo zahtjevno.
Ovom crticom iz rata htio sam naglasiti nekoliko stvari; spremnost tih mladih ljudi, od kojih su neki imali samo 18 godina, da po cijenu vlastitog života pomognu znanim i neznanim ljudima, ali i zajedništvo i snaga svih hrvatskih branitelja, ranjenika, civila, iznimna ljubav prema domovini, prema obitelji i jednih prema drugima dali su nam snage da pomičemo granice izdržljivosti bez obzira na posljedice.
Šteta što se barem zrnce toga ne nazire i danas.
DAMIR KAJIN, nezavisni saborski zastupnik
sudjelovao u Oluji kao pripadnik 119. istarske brigade HV-a
Umjesto tebe idem ja, rekao sam bratu
U Oluju sam otišao da bih zamijenio brata koji je do 1995. mobiliziran tri ili četiri puta. Nikada nije odbijao pozive iako je mogao otići kod mamine familije u Kanadu i Njemačku. Ali odbio je tu mogućnost rečenicom: “Onda se više nikada ne bih mogao vratiti u moju Istru”.
“Darko, ovoga puta umjesto tebe idem ja”, rekao sam u srpnju, kad je bilo očito da se sprema operacija oslobađanja takozvane Krajine. I tako sam postao vojnik u 156. istarskoj brigadi, iako sam u to vrijeme bio predsjednik Skupštine Istarske županije.
Mi iz Buzeštine i čitave Istre bili smo pripadnici 119. brigade. Treba biti iskren, Istrijani ne vole uniforme i nikada nisu rado išli u vojnike ili policajce. Ali kada na sebe obuku uniformu, onda postanu disciplinirani vojnici.
U brigadi sam ostao 25 dana i prepješačio čitav taj put do bosanske granice.Sjeverno od nas bila je 1. gardijska brigada, koja je djelovala borbeno, a u bitkama su sudjelovali i neki dečki iz moje postrojbe. Bilo je slučajeva da su peći bile još vruće u kućama u koje smo ulazili. Ponosan sam na suborce iz Istre jer nisu zapalili ni jedan objekt niti išta ukrali, osim što su zaklali par janjaca. Ali kada smo bili u Rakovici, došli su neki vojnici i rekli kako će spaliti srpske kuće.
- Dečki, to su hrvatske kuće čiji su vlasnici Srbi - pokušao sam ih odgovoriti. Poslije se vidjelo da nisam uspio.
RAJKO OSTOJIĆ, zastupnik SDP-a i bivši ministar zdravlja
144. brigada HV-a
Zašto sam se divio vojniku Anti M.
Iz jeseni 1991. godine prvenstveno pamtim osjećaj zajedništva i solidarnosti svih nas u postrojbi koja je tijekom Domovinskog rata bila u zapadnoj i istočnoj Slavoniji. Pamtim i lijepe i tužne dane, neizmjernu radost 15. siječnja 1992. kad su nas priznali kao državu, te 22. svibnja 1992. kada smo i formalno primljeni u Ujedinjene narode. Dan nakon primitka Hrvatske u UN i ja sam se “skinuo” i vratio na svoje radno mjesto liječnika u KBC Rebro. A u rat sam otišao kao specijalizant interne medicine, magistar medicinskih znanosti sa započetom temom doktorske disertacije.
Tijekom rata upoznao sam mnoge sjajne ljude, od konobara, mehaničara i električara preko studenata raznih fakulteta, do završenih pravnika i ekonomista, a većinu postrojbe činili su dečki iz Sesveta.
Praktički odmah nakon međunarodnog priznavanja hrvatske države počela je agresija na BiH te se dio dečki “skinuo” iz Hrvatske vojske i pridružio se postrojbama Hrvatskog vijeća obrane. Sredinom travnja 1992. Ante M,, jedan od njih, vratio se u Zagreb kao vođa pratnje zarobljenog pilota JNA. Naime, samo dan ranije pokraj Tomislavgrada srušen je MiG 21, pilot kapetan NN katapultirao se s izrazito male visine, odmah je uhvaćen i zarobljen. Nakon kraće obrade u Tomislavgradu sproveden je u vojni pritvor u Zagreb, koji je tada bio smješten u Vlaškoj ulici, u prostorijama bivše vojne bolnice.
Odmah nakon dolaska srpskog pilota u pritvor, detaljno sam ga pregledao i bio je prilično “ugruvan” zbog katapultiranja. Pamtim da je vrlo smireno odgovarao, zanimljivo da nije imao amneziju na sam trenutak kad je pogođen, te mi je rekao da se od prvog trenutka zarobljavanja prema njemu odnose korektno. Žalio se na bolove u križima te smo ga odveli na opsežnu radiološku obradu u Traumu u Draškovićevu. Kako nismo utvrdili nikakav prijelom osim “nagnječenja” dva kralješka lumbalno vraćen je u vojni pritvor.
Tamo mi je Ante M. ispričao svoju tragediju te da mu je u ožujku 1992. troje članova najuže obitelji okrutno pobijeno u središnjoj Bosni. Mogao sam samo pretpostaviti kako se od tada osjeća, koji košmar ima u glavi, kako ga prožimaju osjećaji i tuge i mržnje. Rekao mi je - “ma gledaj, doktore, vrlo se čudno osjećam. Od trenutka ubojstva mojih najdražih samo sam razmišljao o osveti i živio sam, priznajem, za trenutkom kada ću ih i osobno osvetiti.
Svaki dan sam zaspao i budio se s tom mišlju. Ali kada sam ugledao neprijateljskog vojnika ispred sebe, odmah sam shvatio da moram suzbiti svoju srdžbu i gnjev, da moram zatomiti svoje osjećaje. A to nije bilo lako. I tijekom puta s njim u Zagreb, a i sada stalno razmišljam da su moju rodbinu možda pobili prijatelji ovog pilota, možda neke njegove kolege iz srpske vojske. Međutim, moram se uzdignuti iznad takvih razmišljanja i osjećaja, i vjeruj mi, doktore, dok ja brinem o ovom pilotu, neće mu faliti ni dlaka s glave.”
I tako je bilo. Nakon nekoliko dana Ante M. je prepratio zarobljenog pilota, a ubrzo nakon toga je on i razmijenjen. I dandanas se toga često sjetim, emocija, snage i ljudskosti Ante M., koji je pokazao primjerom kako treba postupati prema zarobljenom vojniku, sukladno Ženevskoj konvenciji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....