ZAGREB - Tko je u vašoj zgradi povjerenik za civilnu zaštitu? A u tvrtki u kojoj radite? U vrtiću vašeg djeteta? U školi, bolnici, studentskom ili staračkom domu? Kojim putem izaći iz zgrade ako se dogodi potres ili požar? Kojim redoslijedom? Gdje otići? Koga zvati?
Tmurna realnost
Hrvatski građani na većinu ovih pitanja odgovaraju: ne znam. Dok nas ne pogodi katastrofa, čini se da nam ova pitanja nisu važna, kao ni provedba minimalnih standarda prevencije i osiguranja zaštite. Kad bi Hrvatsku sada pogodio razoran potres - što zbog geografskog položaja nije nemoguće - stručnjaci predviđaju da bi među građanima nastala opća panika i kaos koji bi nemjerljivo pogoršali ionako tešku situaciju.
Naša su realnost, naime, godinama zaključane stepenice za evakuaciju i zagubljeni ključevi, i to u školama, neboderima i studentskim domovima, napravljeni planovi za evakuaciju koji nikada nisu isprobani u praksi, potpuno neznanje mladih o tome što učiniti i kako se ponašati. Obavezne vježbe, takozvane lažne uzbune, iščezle su prije 20-ak godina , u školama nema sustavne edukacije o tome što činiti u slučaju katastrofa, nema lekcija prve pomoći, a kamoli obaveznih vježbi za odrasle kakve su se u bivšoj državi provodile u sklopu programa Ništa nas ne smije iznenaditi (NNNI).
Deklarativna razina
- Taj je program u Jugoslaviji imao snažan politički kontekst, što nam je nakon završetka rata jako otežalo situaciju. Svaki naš napor da ponovno uvedemo neku vrstu vježba i edukacija nailazi na odbijanje uz opasku: ‘Što, opet nam hoćete vratiti NNNI?’
A ljudi zaboravljaju da je upravo ta educiranost općeg stanovništva u Domovinskom ratu spasila stotine života, to je bilo neprocjenjivo znanje - kaže Damir Čemerin, zamjenik zapovjednika Civilne zaštite RH pri Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje. U posljednje vrijeme, dodaje, kad i Hrvatsku sve češće pogađaju poplave, a ne isključuju se ni potresi, ipak sazrijeva svijest o potrebi pripreme stanovništva. No, još samo na deklarativnoj razini.
Lokalne promjene
Obaveznih vježbi više nema. Svaka usporedba s Japanom već tu pada u vodu.
- Vježbe i rad na spremnosti u Japanu su rutina. Njihov premijer i svi ministri dva puta godišnje u izravnom televizijskom prijenosu vježbaju evakuaciju, zavlače se pod radni stol i slično. Zamislite da u Hrvatskoj predložimo takvu promociju važnosti pripreme za moguću katastrofu - uz smijeh kaže Čemerin.
- Potres je realna mogućnost. No, potresi ne ubijaju ljude - ubijaju ih loše zgrade i neznanje - tvrdi Čemerin.
Cijeli stambeni fundus sagrađen prije 1965., a radi se o polovici svih stambenih objekata, potencijalno je opasan i ne bi ‘preživio’ jači potres. A stanovništvo, posebno mlađe, nije educirano.
Na dobrovoljnoj bazi
- Jako smo nezadovoljni edukacijom u školi, jer u kurikulum nismo uspjeli ugraditi sustavnu edukaciju o savjesnom ponašanju. Mislimo da je najvažnije upoznati djecu kako pravilno postupiti. O tome se malo govori na satovima zemljopisa, ali to nije dovoljno - izjavio je Čemerin.
U područnim uredima Civilne zaštite provode se povremene edukacije i prikazne vježbe, u suradnji s Hrvatskim crvenim križem, na dobrovoljnoj bazi, i tečajevi prve pomoći, ali ne stalno i sustavno.
- Važno je da on zna kako doći do stanovnika, evakuirati ih i dovesti na sabirni punkt ili u sklonište. Tamo ih preuzimaju profesionalci - rekao je Čemerin.
Problem vandala
U gotovo svim tvrtkama i javnim ustanovama napravljeni su planovi za evakuaciju, što propisuje zakon. Dakle, imenovane su osobe koje bi točno određene odjele točno određenim pravcima izvele iz zgrade i evakuirale. Međutim, zakon nije predvidio da se takvi planovi moraju i isprobati u praksi, a kamoli da se moraju revidirati i redovito provjeravati. Većina je poduzeća davnih dana napravila plan, no više nitko ne zna tko su povjerenici i rade li uopće još u toj tvrtki.
- U nekoliko škola i tvrtki obavili smo blic-inspekcije i doista su svi imali planove. No, u mnogima oni nisu bili provedivi jer su zbog problema s vandalima evakuacijske stepenice bile zaključane, a gdjegdje se na njih i zaboravilo te se po njima naslagalo ormare. Nakon upozorenja, nepravilnosti su otklonjene - zaključio je Čemerin.
Ljudi u panici zovu 112 i tako zaguše liniju
U slučaju katastrofe, zbog neznanja i straha, ljudi počnu paničariti, kaže Čemerin, a panika im je u tom trenutku najveći neprijatelj. Na pitanje kako u tom slučaju doznati jesu li nam djeca i drugi najmiliji dobro, Čemerin odgovara: ‘Nikako’.
- Morate ostati prisebni i vjerovati da je i učiteljica ili teta ostala prisebna. U prvim momentima ne možete saznati ništa i nemojte panično zvati 112, jer biste tako mogli nekome ugroziti život. Kad je prije tri godine Zagreb pogodio slabiji potres, koji nije imao nikakvih posljedica, linija 112 nije radila gotovo tri sata jer su svi zvali da čuju ima li poginulih i šteta te što se točno dogodilo. U ta tri sata nitko tko je doista trebao pomoć nije mogao nazvati taj broj - rekao je Čemerin.