NAKON POTRESA

Jutarnji s timom psihijatara koji pomažu na Baniji. Dijete (3): Kako se zovem? Potres

"Psihički problemi i dalje su tabuizirani. Mi pokušavamo doprijeti do ljudi, reći da nam se obrate ako im je teško"

Piše:

Tomislav Kukec

Objavljeno: 09. siječanj 2021. 10:35

Željko Puhovski/Cropix

Kada ga pitate kako se zove, trogodišnji dječačić iz okolice Petrinje kaže da se zove Potres.

A kako se mama zove?

Isto Potres.

Skromni vokabular mališan je ovih dana, teško traumatiziran razaranjima u svojem gradu, sveo na samo jednu riječ. Njegova malo starija sestra upala je u stanje koje psiholozi nazivaju "regresija". Ponovno je počela mokriti u snu. Obitelj s petero djece već deset dana živi u kombiju, a jedino se otac povremeno usudi ući u kuću.

Upoznali smo ih na jednoj od nebrojenih intervencija koje svakodnevno odrađuju mobilni timovi za psihijatrijsku i psihološku pomoć, organizirani preko Neuropsihijatrijske bolnice Popovača. Specijalizantica psihijatrije Marija Čopo dolazi do kuće vozilom saniteta, s njom je u timu i psihologinja Irena Zulić. Brzo uspostavljaju neposredan kontakt s djecom.

- Jesi se ikada vozio u ovakvom vozilu? Ma vidjet ćeš, unutra je sve super - umiruju dječaka dok njega i sestru voze na daljnju psihološku obradu.

Svi znamo da su srušene kuće i da su ljudi nerijetko i gladni, no jako se malo govori o mentalnom zdravlju koje bi, ako se na vrijeme ne reagira, kod stanovnika potresom pogođenih područja moglo biti teško narušeno. Mobilni timovi tu su jako važni jer posjećuju ljude koji su pod velikim stresom, po potrebi odvoze i na bolničko liječenje, a veliku pozornost pridaju radu s djecom, koja se s ovolikom količinom straha često teže nose od odraslih.

Najmlađima teže

- Dvije starije kćeri relativno se dobro nose s ovom situacijom, ali najmlađima je jako teško. Bude se na svaki mali potres. Pokušavamo ih smiriti, zadržati optimizam, no vjerujte da nije lako. Saznali smo da postoje mobilni timovi koji pružaju pomoć u ovakvim situacijama, pa smo ih odlučili nazvati - govori nam otac, pokazujući kombi koji je uredio kao maleni apartman, a pomoću drvenih klupica osigurao je i da nitko od djece tijekom spavanja slučajno ne padne sa sjedala i ozlijedi se.

Bolnica u Popovači odmah nakon potresa stavila se na raspolaganje, i to na više razina. Kako nam objašnjava ravnateljica dr. Marina Kovač, najprije su morali preuzeti dio pacijenata oboljelih od covida, a zatim i štićenike srušenih domova i udomiteljskih kuća za osobe sa psihičkim poteškoćama. Preuzeli su i brojne hitne slučajeve koji zahtijevaju bolničko liječenje, a potom organizirali tri mobilna tima, u Petrinji, Glini i Sisku, koji po potrebi izlaze na teren.

- Ljudima je najvažnije da znaju da je netko tu, uz njih, i da ćemo doći čim bude potrebno. Uglavnom su to problemi sa strahovima, nesanicom, neki su rekli da danima ne mogu jesti. Pokušavamo razgovarati s njima, vidjeti što ih muči, pomoći gdje god možemo. Važno je da se traumatska stanja počnu tretirati na vrijeme kako se naknadno ne bi razvio posttraumatski stresni poremećaj. Svatko od nas reagira drugačije na stresna stanja. Velik dio ljudi na ovom području ima i traume iz rata, tu je i koronavirus, koji je također kod mnogo ljudi uzrokovao stres, a sada imamo i ovaj razorni potres - objašnjava dr. Kovač.

Bez najava i uputnica

U OŠ Mate Lovraka ustanovljen je psihijatrijski stacionar, opremljen krevetima i lijekovima, gdje na kratkotrajni oporavak dolaze oni kojima je doista teško. Svi su dobrodošli, bez najave, bez uputnice, bez zdravstvenog osiguranja. Nitko ih neće evidentirati, nego će im se samo pokušati pomoći, a mogu besplatno dobiti i odgovarajuće lijekove. No, kako naglašava psihijatar dr. Dragan Puljić koji vodi stacionar, lijekovi su posljednja opcija, i to samo ako su doista potrebni, a većinu problema pokušavaju riješiti razgovorom.

- Ono što ovdje pokušavamo napraviti je uspostaviti sustav psihijatrije u zajednici. Na žalost, psihički problemi i dalje su snažno tabuizirani, naročito u ruralnim sredinama. Pokušavamo doprijeti do ljudi, reći da nam se obrate ako im je teško - objašnjava iskusni psihijatar. Veseli se što mu je, baš u vrijeme našeg obilaska, stigao i prvi muškarac.

- Uglavnom nam dolaze žene s djecom, muškarci kao da se boje i srame što im je teško, a to je pogrešno. Mi smo ovdje da svima pomognemo. Jako mi je drago što je došao jer je u vrlo teškom stanju - govori nam liječnik, ne otkrivajući detalje radi diskrecije i prava svojeg pacijenta.

No, doznajemo, samo u ovih nekoliko dana mobilni psihološki timovi dali su podršku kod najmanje šest mogućih samoubojstava, uglavnom u braniteljskoj populaciji koja već pati od PTSP-a, a reagirali su i na dojavu o čovjeku koji je, potpuno rastrojen zbog potresa, htio zapaliti ostatke svoje kuće. On je hospitaliziran.

Mali pomaci

To je posljednje rješenje. Dr. Puljić nam kaže da mu je najdraže vidjeti male pomake kod svojih pacijenata. - Recimo, jedna gospođa tek se danas usudila staviti rublje u perilicu. Organizirali smo i prvu terapeutsku šetnju gradom. To su male stvari, ali jako važne. Moramo raditi u zajednici, radimo na tomu da se svi, malo po malo, oporave od ovih događaja - zaključuje dr. Puljić.

Mali medo Đuro kriv je za mali, a veliki Đuro za snažniji potres

Većini odraslih nije teško objasniti što je to potres. No, djeci je to mnogo teže shvatiti.

U strahu su i ne mogu taj osjećaj povezati ni s čim dosad poznatim. Zato su tu psihijatri i psiholozi iz mobilnih timova koji u OŠ Mate Lovraka, u stacionaru koji su zahvaljujući upravi škole tamo uspjeli uspostaviti, pomažu djeci koja se teško bore sa stresom uzrokovanim potresom.

- U donacijama smo dobili dva plišana medvjedića, malog i velikog. Danima smo razmišljali kako da ih iskoristimo pa smo se dosjetili. Tako imamo Malog Đuru i Velikog Đuru. Mali je odgovoran za onaj prvi, mali potres, a Veliki za onaj najjači. I onda kazujemo djeci - evo, Đuro je kriv. Ali, ni on nije zao, on se samo probudio jer ne može spavati, baš kao i vi, a možda je i gladan, pa se odlučio malo prodrmati.

Malo se valja, malo pleše, a onda mi to osjetimo - objašnjavaju nam psihologinja Irena Zulić, psihijatrica Marija Čopo i magistrica sestrinstva Martina Omerhodžić, koje mnogo rade s djecom Banije. Objašnjavaju kako je Đuro prava zvijezda među djecom. Na njega mogu svaliti svu krivnju za potres, ali kroz njega i terapeutski razumjeti kako ono što se događa nitko ne može predvidjeti te da treba biti pribran i ostati siguran.

- Djeca sjajno reagiraju na našeg Đuru, vidi se da im stvarno pomaže - govore nam vidno umorni, ali ipak nasmiješeni stručnjaci iz područja psihijatrije i psihologije.

Vezane vijesti