Uz puno vike i strasti, medijskog pucanja, specijalaca i bengalki, ovog vikenda u Splitu se okončao prvi sezonski veliki nogometni derbi. Najavljivan takoreći kao pretpremijera građanskog rata, potpirivan od neodgovornih sportskih funkcionara, derbi je ove subote mobilizirao 900 policajaca, redare, zaštitare i pse, a mnogi – uključujući i mene – pobjegli su od stadiona u strahu da će poljudsko grotlo opet postati poprište agresije, zlovolje i mržnje.
Na koncu, pesimistički su se strahovi izjalovili. Derbi nije bio miroljubiv, ali je završio rezultatski miroljubivo, a ljudi koji idu na stadion pokazali su se zrelijima od testosteronskih klipana koji klubove vode: par desetaka privedenih, najviše zbog alkohola i bengalki, zapravo su idiličan ishod u odnosu na zloslutne najave.
Činjenica da se OVAJ PUT navijači nisu pobili, da na ulicama nije bilo cipelarenja, krvi i žileta, međutim, ne bi trebala uljuljkati. Vrući tjedan uoči derbija te provala uličnoga gnjeva nakon utakmice Hajduk-Split i “slučaja Šimunić” jasno su pokazali da se hrvatsko društvo suočilo s ozbiljnim emocionalnim, političkim i socijalnim problemom koji se manifestira u nogometu, ili prije rečeni: kroz nogomet.
Taj gnojni čvor sad će doduše utrnuti, bit će apauriniziran do idućeg derbija ili do iduće sudačke nepravde, ali on postoji i dalje tinja. A samim tim – pokazalo se i ovog tjedna – bolje je da se o njemu govori nego da se o njemu šuti. Naime, ono o čemu se šuti gnojno prokulja kroz grafite, tribinu i okuku, najčešće uz krvave i ružne posljedice. Tih gnojnih čireva ima barem dva, ne nužno povezana.
Prvi od njih je stanje u nogometnom savezu, savezu koji je već barem jedno desetljeće polumafijaška oligarhijska organizacija u kojoj jedan klub – ili, preciznije jedan dužnosnik jednog kluba – u rukama drži sve, od sudaca do reprezentacije, pa sve do ligaških klubova među kojima su mnogi tek Mamićeve filijale vezane dužničkim ropstvom. Hrvatski savez i hrvatska liga danas su privatna Mamićeva liga i to je političko-ekonomska činjenica koja se ne mjeri jednim penalom ili ofsajdom.
To bu grdo
Drugi problem uopće nema veze s nogometom, a taj je problem pitanje centralizacije, te ekonomske i političke prevage Zagreba. Ova dva pitanja – treba naglasiti – nisu nužno povezana. Prevlast Zagreba postoji i u sportovima koji nemaju Mamića (još je očitija u košarci), a problem centralizacije kudikamo više osjećaju sjeverni urbani centri (pa i neki blizu Zagreba – Karlovac ili Sisak) nego Split, koji barem ima svoj glas i svoje kandžice koje svako malo izvadi: ima poznate estradnjake i sportaše, ima novine i novinare, ima torcidaše, sveučilište, umjetnike...
Drugim riječima, slučaj Hajduka i Dinama te političko pitanje regija i centra nisu u direktnoj mehaničkoj vezi. Ono što se u Hrvatskoj dogodilo jest da su odnosi u nogometu postali metafora onih vannogometnih, a kad nogomet postane metafora za politiku i političko, to završi grdo, što dobro znamo iz doba raspada Jugoslavije. Na činjenicu da se kroz nogomet možda ne očituju samo sektaške, klubačke strasti, nego možda i nešto šire, hrvatska medijska i politička scena reagirale su na nekoliko različitih, po meni jednako nemuštih načina. Politička i kulturna desnica naglo je zašutjela.
Naime, odgojena na ideji organskog, metafizičkog hrvatstva i kulta nacije, politička desnica ne može pojmiti da unutar Nacije mogu postojati objektivni suprotstavljeni interesi i profilirani podidentiteti, pa se ponaša kao da sve to skupa ne postoji, što je i glupo i štetno za zemlju. Dio liberalne javnosti pokušava nijekati da objektivni politički problem uopće postoji.
Jedan od takvih je i (inače izvrsni) politički komentator T-portala Vuk Perišić koji je prošlog tjedna objavio tekst u kojem temu centralizacije odbacuje kao običnu demagogiju, uz tvrdnju da tu temu nameću lokalne političke oligarhije lakome na pare, a da su ljutiti navijači tek netolerantna gomila koja je jučer tako pjenila na Srbe ili gejeve, a sutra će na purgere. Uvaženi kolega na taj način i nehotice reciklira političke interpretativne mitove iz razdoblja rasapa Jugoslavije, kad su se nijekale objektivne političke suprotnosti i cijela stvar svodila na “rukovodstva koja su zavadila narod” i “stoljetne mržnje”.
Pri tome ni Perišić, a ni niz drugih uvaženih kolega ne uviđaju objektivni i karikaturalni nerazmjer u socijali, kulturi, javnim servisima, visini plaća i strukturi zaposlenosti između Zagreba i bilo kojeg drugog hrvatskoga grada.
Ne vide da samo high-tech tobogan u novome Muzeju suvremene umjetnosti godišnje košta kao cijela splitska izlagačka djelatnost, da je plaća programera u Splitu trideset posto manja od zagrebačke, a da je nejednakost u bogatstvu Dinama i Hajduka crtani film spram nejednakosti u financiranju kulturne scene, znanosti, NGO-a. Treći tipični diskurs kad su posrijedi odnosi Zagreba i Splita – onaj lokalno dalmatinski – nogomet svesrdno i odrješito uzima za metaforu i zapomaže zbog centralizma i metropolitanstva, pri čemu zaboravlja da centralizam i metropolitanstvo nisu nastali po Duhu Svetom.
Oni su nastali kao rezultat politički dominantne ideologije posljednjih dvadeset godina, a to je ideologija nacionalizma s hipertrofiranim kultom središta, vođe i jedinstva, te s neprijateljskim odnosom prema regijama. Svaki put kad Dalmatinci glasuju za HDZ ili pogotovo još desnije pravaške stranke (a to čine redovito) oni zapravo legitimiraju taj i takav centralizam, kažu da se s njim ideološki slažu i da hoće da se tako nastavi.
Stoga je posve licemjerno otići do kutija, glasovati za nacionaliste, a onda poslije frustracije zbog političke podređenosti ispucavati na okuci. Ako žele istjerati centralizam, Dalmatinci imaju jedan jednostavan način: a to je otići do glasačke kutije i birati stranke koje su regionalno senzibilizirane.
Ne bude li pameti
Znači li to – i regionalne stranke? To je smjer zbivanja kakav se dogodio u dvije druge hrvatske regije – Istri i Slavoniji – gdje ljudi manje javno kukaju na Zagreb, ali svoju nesklonost centru očituju gdje joj je mjesto - na biralištima. Ako mene pitate, ni jedan ni drugi primjer nisu sretni. U Slavoniji, s “glavaševcima” su dobili samo jedan manji i gori HDZ, jednako isprepleten s biznisom i jednako kompromitiran. U Istri, dobili su jedan doduše uljuđeniji politički monopol, ali opet monopol, sa svim klijentističkim i učmalim posljedicama koje dugogodišnji monopol na vlast nosi.
U Dalmaciji bih puno radije vidio velike stranke koje će razumjeti regije i biti svjesne regija, nego regionalistički pokret. No, ne preslože li se stvari u ovoj zemlji ozbiljno i brzo, revolt će se s okuke preseliti na birališta. Kad se to dogodi, nisam siguran da će nam biti drago, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju .