TEZA RENATA MATIĆA

Jeste li čuli za ‘Vodnjansku bitku‘? Možda je tada zapravo počeo hrvatski antifašizam

Sociolog dr. Renato Matić dokazuje da je antifašizam u Hrvatskoj započeo još puna dva desetljeća ranije

Desetljećima se već vode rasprave o tome koji je točno nulti dan hrvatskog antifašizma – 22. lipnja 1941., kada je u šumi Brezovica kraj Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ili pak 27. srpnja 1941., kada je u Srbu izbio oružani antifašistički ustanak protiv ustaškog zuluma, pokrenut od Komunističke partije Hrvatske, kojim je rukovodio hrvatski komunist i član centralnih komiteta KPH i KPJ Marko Orešković Krntija.

Za vrijeme socijalizma kao republički praznik slavio se ovaj potonji datum, pod egidom "Dan ustanka naroda Hrvatske", dok se nakon 1990. ustalio datum 22. lipnja, koji se otada obilježava kao Dan antifašističke borbe, dok se 27. srpnja obilježava kao Dan ustanka naroda Like.

U oba slučaja ove godine bilježimo 79 godina antifašizma u Hrvatskoj. Sociolog dr. Renato Matić dokazuje, međutim, da je antifašizam u Hrvatskoj započeo još puna dva desetljeća ranije, točnije 1920. godine, što bi značilo da ove godine obilježavamo točno 100 godina antifašizma u Hrvatskoj.

Na temelju čega tvrdite da antifašizam u Hrvatskoj postoji već točno jedno stoljeće?

– Odmah na početku treba razjasniti da ova tema ne trpi nikakav ideološki predznak niti se može razumjeti u dnevnopolitičkom smislu. Od 1919., kad je osnovan prvi "Fascio di combattimento", prvi koraci fašističke ekspanzije usmjereni su prema Istri i dalmatinskoj obali. Po geografskoj logici, hrvatskom narodu u Istri prijeti progon ili uništenje.

U smislu propagandne pripreme, fašistički ideolozi Atillio Tamaro i Giovanni Timeus nazivaju ih "moralno iskvarenim barbarima", "prijenosnicima virusa", "nesposobnima za samostalan život". Također se navodi kako je "u Istri nacionalna borba fatalnost koja se može ispuniti samo potpunim uništenjem jedne od dviju rasa". Stoga je razumljivo da otpor fašizmu započinje istodobno i već je 1920. ispunjena događajima kao što su "Vodnjanska bitka", "Krvavi 1. maj", spaljivanje Hrvatskog narodnog doma i knjižnice, te Hrvatske radničke komore, kao i fizički napad na Mussolinija u Puli. A već 1921. dogodila su se prva dva organizirana oružana otpora fašizmu uopće, Proštinski ustanak i Labinska republika, kaže Renato Matić za Slobodnu Dalmaciju.

Da počnemo od "Vodnjanske bitke". Što se tada dogodilo?

– "Bitka za Vodnjan" od 16. siječnja 1920. u hrvatskoj se stručnoj literaturi navodi kao prvi oružani sukob u Istri sa smrtnim ishodom u kojem su sudjelovali fašisti. Ovaj događaj prvi je do sada temeljito istražio povjesničar dr. Milan Radošević iz Pule, s kojim već nekoliko godina surađujem, kako bismo temu početaka antifašističkog otpora istražili onako kako zaslužuje. Prema njegovim riječima, fašistički pokret u Istri organizira se tijekom 1919. godine, kada se osniva prvi "Fascio di combattimento" u Rovinju. Istodobno su u Vodnjanu nacionalistički elementi okupljeni oko političkog fascija "Dignano Democratica". Nasuprot njima djeluje dobro organiziran radnički pokret, okupljen oko Radničke komore u Puli, koji u Vodnjanu osniva Klub društvenih studija, s ciljem opismenjavanja i obrazovanja radnika i građana Vodnjana. Do napada karabinjera, vojske i fašista na Klub društvenih studija dolazi u sklopu štrajka metalskih radnika – kojem se pridružuje i veliki broj ostalih radnika – a sve pod sumnjom da se u Klubu nalazi skriveno oružje. Krvavi rasplet sukoba su trojica ubijenih radnika, dok je 48 njih uhićeno, od kojih je 17 osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne.

Kakav je to bio "Krvavi Prvi maj" te 1920. godine?

– S obzirom na to da su tadašnje prvomajske proslave i povorke bile zabranjene, radnici bi tog dana često organizirali štrajk, pa je i prije dolazilo do sukoba s karabinjerima i vojskom. Međutim, obilježavanje Praznika rada 1920. popratilo je do tada neviđeno nasilje, u koje su se intenzivno uključili pripadnici fašističkog pokreta. Prema svjedočenju sudionika povorke Hinka Kebe, objavljenom godinama kasnije u časopisu Glas rada, povorku su uz vojsku i karabinjere napali i fašisti, okupljeni na "protuprosvjedu". Ishod je bio sedam ubijenih radnika i 126 ranjenih, zbog čega je cijeli događaj ostao zabilježen kao "Krvavi 1. maj".

Što je sa spaljivanjem Hrvatskog narodnog doma i knjižnice od strane fašista iste godine?

– U službenim izvješćima navodi se da su 14. srpnja 1920. Hrvatski narodni dom spalili "nacionalisti", što je sinonim za fašiste koji su dva dana ranije u Puli osnovali "Fascio di combattimento", i tom su "akcijom" obilježili svoj osnutak. Sljedećeg dana pulski dnevnik L'Azione hvali akciju usmjerenu protiv Hrvata, koje opisuje kao "nepoželjan element i strano tijelo u rimskoj Puli", te im poručuje kako je došao trenutak da "spakiraju svoje kufere". Sve to vrijeme talijanska okupacijska vlast, premda službeno nema veze s fašistima, uopće ne reagira na fašističke ispade, čime se pokreće proces koji će rezultirati ukidanjem hrvatskih škola, potpunom zabranom hrvatskih imena i jezika, protjerivanjem svećenstva i intelektualaca. Stoga se paljenje Hrvatskog narodnog doma i knjižnice spominje kao stvarni početak etničkog čišćenja Hrvata i ostalih Slavena u Puli i Istri.

Ima li istine u pričama da je Mussolini u listopadu 1920. bio fizički napadnut u Puli?

– To je konačno temeljito istraženo i potvrđeno, također zahvaljujući kolegi Radoševiću i njegovoj pretrazi talijanskih arhiva, u kojemu pronalazi svjedočanstvo o "dvije pljuske" kojima je Mussoliniju u Puli iskazana "dobrodošlica". Benito Mussolini dolazi u Pulu u pratnji fašističkih jurišnih odreda 21. rujna 1920. jer želi podržati novoosnovani Fascio i predstaviti svoj politički program. U govoru veliča fašističko nasilje: "Kakva je povijest Fascija? Ona je briljantna. Zapalili smo L'Avanti u Milanu, rušili smo u Rimu, otvarali vatru na naše protivnike u izbornoj borbi. Zapalili smo hrvatski Narodni dom u Trstu, zapalili smo ga i u Puli. U sukobu s rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku slatkiša, već batine... vjerujem da lakše mogu žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena nego 50 Talijana."

O onome što se dogodilo poslije svjedoči Palmira Albanese: "Kad je Mussolini izišao iz kazališta... Bio je uvjeren da će ga dočekati buran pljesak. Prevario se... Ljudi su bili ogorčeni, pokazivali su mu šake i vikali: 'Dolje Mussolini!' A onda se dogodilo ono najvažnije: prišao mu je radnik i prilijepio mu dvije snažne pljuske, a zatim nestao među mnoštvom. Mussolini se sav tresao od bijesa i požurio je prema automobilu."

Zašto je ujesen 1920. zapaljena Radnička komora u Puli?

– U Puli je u to vrijeme iznimno jak radnički pokret. Radnička komora ima oko 12.000 članova i bila je izrazito važan politički faktor i, naravno, trn u oku fašistima. Predsjednik Komore je angažirani socijalist Josip Poduje, koji ujedno uređuje radnički list Il Paroletaria. Dva dana poslije neslavnog završetka Mussolinijeva govora, 23. rujna, lokalni fašisti i jurišni odredi koji su dopratili svojeg vođu u Pulu spalili su Radničku komoru u Puli, te uništili strojeve u tiskari Il Proletaria, a potom demolirali i prostorije redakcije lista. Time su i fizički i simbolički uništili sjedišta hrvatske kulture i socijalističkog pokreta, dva glavna neprijatelja fašizma u Istri.

Rekli ste da je ustanak labinskih rudara prvi organizirani oružani antifašistički otpor u svijetu?

– Ne samo Labinski ustanak, nego i Proštinska buna, u isto vrijeme. Labinski rudari 2. ožujka 1921. preuzimaju upravu nad rudnikom i proizvodnjom, organiziraju straže i vijeća, te uspostavljaju Labinsku republiku. Kao prvi prostor oslobođen od fašista i okupacijske vlasti, sa svojom neovisnom narodnom upravom, uspijeva se održati do 8. travnja 1921., kada je ustanak ugušen.

Proštinska buna, tj. pobuna seljaka u jugoistočnoj Istri, započinje nešto prije, početkom veljače 1921., kao odgovor na zabranu hrvatskog jezika i narodnih obilježja, te na fizičko nasilje koje provode fašisti. Tristotinjak seljaka predvodi Ante Ciliga, predratni komunist, a potom i disident u doba SFRJ. Pobunjenici napadaju fašiste i progone ih s područja Proštine. Potom dva mjeseca odolijevaju napadima fašističkih skvadrista i talijanske regularne vojske, sve do 5. travnja 1921., kada je buna ugušena, a selo Šegotići potpuno spaljeno.

Bili ste branitelj u Domovinskom ratu. Može li se antifašizam o kojem govorimo povezati s onim što se 90-ih godina događalo na ovim prostorima?

– Kako bismo izbjegli procjene utemeljene na individualnoj sklonosti i dojmu, možemo pokušati definirati neke stabilne kriterije na temelju kojih je moguće donijeti zaključke. Antifašizam kakvom svjedočimo u Istri prije 100 godina, oslobođen ideološkog predznaka i krivog shvaćanja univerzalna je ljudska i civilizacijska vrijednost. Ispunjava u želji za mirom, individualnom i zajedničkom slobodom, kulturnim i nacionalnim identitetom, kao i izgradnjom demokratskih društvenih odnosa. Tek kada je vidljivo da su te vrijednosti ugrožene, tj. kada se dogode agresija, okupacija i etnički utemeljeno nasilje, događa se oružani otpor. Bitno je i da takav otpor ima puni legitimitet, tj. općenarodni karakter, a činom oslobođenja okupiranih teritorija, razoružanja okupatora, onaj koji se brani zaustavlja ratne operacije, bez težnji za osvajanjem teritorija s kojeg je pokrenut rat. I konačno, a ne manje bitno, najveći broj sudionika, čiji životi i nisu povezani s vojnom karijerom, odlaže oružje, vraća se civilnom životu i, što je najbitnije, ne pokazuje pretenzije preuzimanja vlasti na osnovi pobjede u ratu.

Sve je to moguće vidjeti u Domovinskom ratu, tako da za mene nema sumnje u potvrdan odgovor na ovo pitanje. Međutim, odmah treba reći kako je taj osnovni i prevladavajući karakter Domovinskog rata kasnije ugrožen zločinima koji su uslijedili nakon oslobođenja. Tada su stradali ljudi koji su samo htjeli nastaviti živjeti u svojim kućama i u svojoj domovini, znajući da nisu nikome ništa krivi i da nemaju nikakve veze sa zločinima i progonima koji su se dogodili u vrijeme okupacije.

U Domovinskom ratu ste se, među ostalim, borili i protiv četničkih dobrovoljaca. S druge strane, četnički pokret u Srbiji službeno je proglašen antifašističkim. Kako ste to doživjeli?

– Doživio sam to kao potpuno pomračenje zdravog razuma i pomislio da ludilo nikad neće prestati. Ipak, s vremenom sam zaključio da se crno možda može proglasiti bijelim i bijelo crnim, ali to neće promijeniti činjenicu da crno ostaje crno, a bijelo ostaje bijelo. Iznimno važnim smatram to što je taj događaj prije svega izazvao vrlo oštru reakciju u samoj Srbiji. Nadalje, iskustvo nas uči da je istinu tek neko vrijeme moguće zamijeniti neistinom, ali to nije moguće zauvijek.

Brine me realna mogućnost što će se kroz odgojno-obrazovni proces provlačiti neistina. Ipak mislim da se i tu, u nekom pomalo apsurdnom obliku, krije tračak nade. Riječ je o tome da generacije rođene nakon 1980. – tzv. milenijalci, a posebno tzv. Z generacija, rođena poslije sredine devedesetih – potpuno drugačije od starijih generacija biraju i usvajaju informacije. Ne unose se emocionalno u teme i sadržaje koje su proživjele generacije njihovih predaka. Osim toga, zanimaju ih samo informacije od kojih imaju vidljivu i mjerljivu korist, i one do kojih mogu doći u maksimalno dva ili tri "klika". Sve drugo zaobilaze, pa kao što ne usvajaju ono što se nama čini poželjnim i prihvatljivim, tako ne usvajaju ni ono što mi iz našeg vrijednosnog spektra definiramo kao "otrovno" i "kontaminirajuće".

Možete li nam ukratko komentirati riječi posljednjeg narodnog heroja na prostoru Srbije, partizana i antifašista Petra Matića Dule, koji donosimo u okviru uz ovaj intervju? Što mislite o njegovim stavovima prema četništvu u Srbiji?

– Mislim da su sjećanja nekolicine preostalih živih svjedoka istinska vrijednost, i da ih treba slušati zahvalno i pažljivo. Mnogi od njih uspjeli su se oduprijeti propagandi, koja je u Srbiji od 1987. krenula u ofenzivu. Nacionalizam gledam iz perspektive kakvu zastupaju klasici marksističke misli. Ne kao na primarni uzrok problema, nego uvijek kao posljedicu interesa vladajućih društvenih skupina, ali, nažalost, i iznimno uspješnu manipulaciju emocijama ljudi u vremenima krize. O nizu pokušaja i promašaja vezanih uz bivšu državu zanimljivi su mi tekstovi i razmišljanja Koče Popovića.

Kakav je odnos Republike Hrvatske prema još uvijek živućim hrvatskim suborcima ovog narodnog heroja Petra Matića? I kako ocjenjujete generalni odnos današnje Hrvatske prema antifašizmu? Znamo da je ZAVNOH upisan u Ustav kao jedan od državnopravnih temelja RH, ali koliko se to poštuje u praksi?

– Iskustvo pokazuje koliko smo kao ljudi "komotni" kada je riječ o povijesnom učenju i patnjama drugih. Prije 100 godina to su bili istarski Hrvati i svi drugi koji se nisu uklapali u fašističke planove. Mnogi u svijetu, koji poslije silom prilika postaju antifašisti, tada mirno promatraju uspon zla ili se neskriveno dive prvo Mussoliniju, a potom i Hitleru. Odbijaju čuti zloćudne poruke o sudbini kakva je namijenjena europskim Židovima, Romima, potom Slavenima i svim "nearijevcima", koje su se ostvarile samo nekoliko godina kasnije. Mislim da danas, kao i tada, oni najodgovorniji društveni akteri ne žele učiti iz povijesnog iskustva, niti ih zanimaju istinski uzroci zla, premda su oni i dalje prisutni u temeljima suvremenog društva. Promijenila se možda samo lista potencijalnih žrtava. Tko je danas na toj listi? Za primjer, pogledajmo odnos suvremenog društva prema starijim sugrađanima, onima od kojih profit više ne može izvući nikakvu korist, kaže Renato Matić za Slobodnu Dalmaciju.

Posljednji narodni heroj Srbije: Četnici nisu antifašisti

"Četnički pokret nijednog trenutka nije bio oslobodilački, već isključivo pokret koji se borio protiv ustanika i surađivao je s okupatorima, direktno ili indirektno", rekao je nedavno za beogradski list "Vreme" srpski partizan Petar Matić Dule, posljednji narodni heroj u Srbiji.

Matić je u razgovoru s novinarima "Vremena" poručio da mu je žao Srbije jer se ne može osloboditi balasta četničkog pokreta, koji se, kako kaže, već od 1942. stavio isključivo u funkciju borbe protiv jugoslavenskih partizana.

"Apsolutno i bez ostatka stavio se na stranu okupatora. To što se danas pričaju priče o njemu kao oslobodilačkom pokretu je tužno, to su priče za malu djecu, koje imaju uspjeha u centralnoj Srbiji, zato što povlađuju potomcima onih koji su bili na toj strani, pa se tako dobivaju glasovi na izborima", ocijenio je Matić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 17:15